Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-172/21 (D.K.)
Odluka donesena 28. 09. 2023.
- Povreda
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Upravni spor
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
- Miješanje u pravo na dom
- Pojam doma
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-172/21
Apelacija
Odluka o meritumu
28. 09. 2023.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-172/21, rješavajući apelaciju D. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Mirsad Ćeman, potpredsjednik Helen Keller, potpredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Angelika Nußberger, sutkinja Ledi Bianku, sudija na sjednici održanoj 28. septembra 2023. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija D. K.
Utvrđuje se povreda prava na poštovanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 026484 21 Uvp od 24. marta 2022. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. D. K. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Edina Jahić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 19. januara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 026484 16 U od 23. novembra 2020. godine. Navedena apelacija je zavedena pod brojem AP-172/21.
2. Apelantica (uz navođenje nove adrese iz Kanade) podnijela je, putem istog punomoćnika, 12. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu i protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 026484 21 Uvp od 24. marta 2022. godine. Navedena apelacija je zavedena pod brojem AP-2620/22.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da navedene apelacije pokreću isto činjenično i pravno pitanje, odnosno da se zasnivaju na istim apelacionim navodima, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-172/21.
4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, u periodu od 16. juna do 15. novembra 2022. godine od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Ministarstva komunalne privrede, infrastrukture, prostornog uređenja, građenja i zaštite okoliša Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) i Zlatka Tirića, advokata iz Sarajeva kao pravnog zastupnika A. F. u postupku pred redovnim sudovima (u daljnjem tekstu: zainteresirano lice), zatraženo je da dostave odgovore na apelacije.
5. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Ministarstvo, Uprava i zainteresirano lice su u periodu od 21. juna do 18. novembra 2022. godine dostavili odgovore na apelacije.
6. Ustavni sud je 1. septembra i 21. novembra 2022. godine apelantici dostavio odgovore na apelacije. Apelantica je 4. oktobra 2022. godine dostavila izjašnjenje na dostavljene odgovore od 1. septembra 2022. godine. Apelantica se u ostavljenom roku nije izjasnila na odgovor na apelaciju dostavljen 21. novembra 2022. godine.
III.Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
8. Nakon što su više puta ukidane odluke u konkretnom predmetu, Rješenjem Uprave broj 23/5-372-2333/99 od 24. marta 2016. godine odbijen je apelanticin zahtjev za vraćanje u posjed stana – ateljea (u daljnjem tekstu: sporni stan) kao neosnovan.
9. Uprava je u obrazloženju istakla da je apelantica 28. juna 1999. godine podnijela zahtjev za vraćanje u posjed spornog stana. Uprava je ukazala da je rješenjem od 29. januara 1987. godine apelantici dodijeljen sporni stan („ateljersko-stambeni prostor“ vlasništvo Općine Novi Grad Sarajevo). U obrazloženju rješenja je navedeno da je opravdan zahtjev apelantice kao akademske slikarice za dodjelu „stambenog i radnog prostora“. Uprava je dalje istakla da je apelantica zaključila ugovor o korištenju spornog stana 4. februara 1987. godine. Uprava je ukazala i da je apelantica bila pretplatnik telefonskog broja na adresi spornog stana od 11. februara 1987. godine do 29. juna 1996. godine, kao i da je registrirana kao kupac električne energije. Također, Uprava je ukazala da sporni stan koristi zainteresirano lice, zajedno sa svojom porodicom, na osnovu Ugovora o korištenju stana od 19. septembra 1996. godine.
10. Zatim, Uprava je obrazložila da iz provedenih dokaza proizlazi da apelantica od 14. aprila 1977. godine ima prijavljeno prebivalište jedino na adresi stana čiji je nosilac stanarskog prava bila njena majka (u daljnjem tekstu: majčin stan), koja je navedena i u apelanticinim ličnim dokumentima. Uprava je u odnosu na majčin stan ukazala da iz provedenih dokaza proizlazi da ga sada koristi neko drugo fizičko lice (Š. T.). Uprava je detaljno interpretirala i ostale dokaze (bodovanje stanova, spisak stanara za Opći birački spisak, popis stanovništva) iz kojih je utvrdila da je apelantica sa svojim sinom evidentirana na adresi majčinog stana 1987, 1990. i 1991. godine, a nije evidentirana na adresi spornog stana. Uprava je pojasnila šta proizlazi i iz iskaza saslušanih svjedoka, tj. da su svjedoci s adrese spornog stana, koje je predložilo zainteresirano lice, tvrdili da apelantica nije koristila sporni stan kao stan u kojem stanuje i živi, te da su je rijetko viđali. Nadalje je obrazloženo da su svjedoci s adrese majčinog stana tvrdili da je apelantica živjela sa sinom i majkom u majčinom stanu, dok su svjedoci koje je predložila apelantica tvrdili da su posjećivali apelanticu u spornom stanu i da ga je apelantica koristila kao svoj dom. Uprava je navela da nije poklonila vjeru iskazima svjedoka koje je predložila apelantica jer nisu stanovali na adresi spornog stana ili majčinog stana budući da su protivni materijalnim dokazima i pristrani su s obzirom na to da su svjedoci istakli da su apelanticini prijatelji, odnosno kolege. Uprava je istakla da iz svega navedenog proizlazi da sporni stan apelantica nije koristila za stanovanje, da je u njemu radila kao akademska slikarica, pa da sporni stan nije bio njen dom. Stoga je zaključeno da apelantici ne pripadaju prava iz člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene). Podatke da apelantica, njen sina i majka nisu podnijeli zahtjev za vraćanje u posjed majčinog stana (dokazivani uvjerenjem iz službene evidencije Uprave) Uprava nije posebno cijenila jer je smatrala da su irelevantni u konkretnom slučaju, kao i podaci o plaćanju komunalnih usluga za sporni stan.
11. Rješenjem Ministarstva broj 05/02-23-712/16 od 20. aprila 2016. godine odbijena je apelanticina žalba. Ministarstvo je u svemu podržalo zaključke Uprave. Osim toga, Ministarstvo je u obrazloženju istaklo da je u tom predmetu Vrhovni sud u ranijoj presudi od 27. novembra 2014. godine ukazao da prijava mjesta boravka, birački spisak, pasoš, lična karta i popis stanara ne moraju nužno da izražavaju i faktičko stanje, tj. da je apelantica zaista živjela u majčinom stanu. Stoga je Ministarstvo, radi pravilnog rješenja predmeta, uzelo u obzir i izjave svjedoka saslušanih u toku postupka. U vezi s tim, Ministarstvo je ukazalo da su se izjave svih saslušanih svjedoka razlikovale. Naime, svjedoci s adrese gdje se nalazi sporni stan uglavnom su tvrdili da je na toj adresi bio atelje, ali da nisu viđali apelanticu i njenog sina da tu svakodnevno dolaze, dok su svjedoci koje je predložila apelantica tvrdili suprotno. Ministarstvo je pojasnilo da su stoga u tom slučaju bile odlučne izjave stanara s adrese gdje se nalazio majčin stan, koji su izjavili da je apelantica sa sinom oduvijek živjela u tom stanu, sve do izbijanja ratnih djelovanja kada je napustila stan i otišla. Ministarstvo je nadalje ukazalo da to što je apelantica evidentirana kao korisnik električne energije i telefonskog broja na adresi spornog stana ne mora biti dokaz da je tu živjela.
12. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 026484 16 U od 23. novembra 2020. godine odbijena je apelanticina tužba. Kantonalni sud je u obrazloženju istakao da je prema Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH (u daljnjem tekstu: Opći okvirni sporazum) jedan od osnovnih ciljeva povratak ljudi u mjesto prebivališta koje su imali 1991. godine. Prema tome, zatečeno stanje na dan 30. april 1991. godine treba biti polazna tačka s koje će se razmatrati takvi sporovi. Kantonalni sud je ukazao da je navedeno inkorporirano u odredbu člana 3. Zakona o prestanku primjene, na šta ukazuje i Odluka Ustavnog suda broj U-14/00 od 4. maja 2001. godine. Međutim, s obzirom na to da iz provedenih dokaza proizlazi da su apelantica i njen sin živjeli u majčinom stanu i da je taj stan bio njihov dom, Kantonalni sud je istakao da im sporni stan nije bio dom u smislu člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Stoga je Kantonalni sud zaključio da apelantica nije lice iz člana 3. st. 1. i 3. Zakona o prestanku primjene.
13. Presudom Vrhovnog suda broj 09 0 U 026484 21 od 24. marta 2022. godine odbijen je apelanticin zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke. Vrhovni sud se u obrazloženju saglasio sa zaključcima iz nižestepenih odluka. Vrhovni sud je pojasnio da iz provedenih dokaza proizlazi da sporni stan apelantici nije bio „dom“, nego je njen ,,dom“ bio majčin stan. Stoga je Vrhovni sud istakao i da su neosnovani apelanticini navodi da je javnim ispravama, koje u postupku niko nije osporio, dokazala da je sporni stan njen dom (jer je stekla stanarsko pravo, uvela telefonsku liniju i bila evidentirana kao korisnik električne energije i vode).
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
14. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da su joj navedena prava povrijeđena jer su, kako tvrdi, organi uprave i redovni sudovi proizvoljno utvrdili da sporni stan nije bio njen dom, pa da su proizvoljno primijenili relevantne odredbe Zakona o prestanku primjene. U vezi s tim, apelantica je istakla da je, nakon što joj je 1987. godine rješenjem dodijeljen sporni stan i nakon što je zaključila ugovor o korištenju tog stana, odmah zajedno sa sinom uselila u sporni stan i na taj način, shodno odredbi člana 11. Zakona o stambenim odnosima, stekla stanarsko pravo. Također je ukazala da je odmah po useljenju u sporni stan evidentirana kao korisnik električne energije i telefonskog broja. Međutim, apelantica se nije odjavila s adrese majčinog stana pa se zbog toga problematizira osnovanost njenog zahtjeva za vraćanje u posjed spornog stana. Apelantica je nadalje obrazložila zašto smatra da su izjave svjedoka koje su prihvatili sudovi neuvjerljive i kontradiktorne sami sebi i dokazima koje je predložila. U vezi s tim, apelantica je pojasnila da nijedan od svjedoka čije je iskaze prihvatio sud nije ulazio kod apelantice u sporni stan, za razliku od svjedoka koje je predložila apelantica, pa je upitno njihovo neposredno saznanje o korištenju spornog stana. Apelantica je naglasila da su iskazi posebno suprotni dokazu o nepodnošenju zahtjeva za vraćanje u posjed majčinog stana. Naime, da je apelantica majčin stan smatrala svojim domom podnijela bi zahtjev za vraćanje u posjed tog stana, ali nije. Međutim, tu odlučnu činjenicu Kantonalni sud i Vrhovni sud smatraju irelevantnom. Također je istakla da u ponovnom postupku nije postupljeno po uputama Vrhovnog suda iz presude od 27. novembra 2014. godine (vidi tačku 11. ove odluke), a tu povredu pravila postupka nije kasnije otklonio ni Vrhovni sud u osporenoj presudi. Apelantica je istakla i da su redovni sudovi ignorirali Odluku Ustavnog suda broj AP-2699/07. Apelantica smatra da su u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjene odredbe materijalnog prava, Aneks VII Općeg okvirnog sporazuma, kao i član 8. Evropske konvencije. Apelantica je naglasila da je nosilac stanarskog prava, što niko nije ni pokušao osporiti, da je uselila u sporni stan i koristila ga do izbijanja rata. Apelantica je navela i da je njeno stanarsko pravo zaštićeno članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
15. U apelaciji broj AP-172/21 apelantica se pozvala i na povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku, ali je te navode u suštini povukla u apelaciji broj AP-2620/22. Naime, apelantica je u toj apelaciji istakla da apelaciju ne podnosi s aspekta povrede prava na suđenje u razumnom roku jer je tu povredu Ustavni sud utvrdio ranijim odlukama br. AP-1106/08 i AP-2241/13. Osim toga, apelantica je ukazala i da je, tražeći zaštitu tog prava, bila prinuđena obratiti se Evropskom sudu za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) koji je također utvrdio povredu prava na suđenje u razumnom roku i predmet okončao nagodbom između apelantice i BiH.
II.Odgovor na apelaciju
16. Vrhovni sud je istakao da je osporenu presudu donio u skladu s procesnim i materijalnim propisima, kao i Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.
17. Kantonalni sud je istakao da u konkretnom slučaju nije povrijedio Ustav Bosne i Hercegovine i Evropsku konvenciju.
18. Ministarstvo i Uprava su, u suštini, istakli da je apelacija neosnovana, te predložili da se kao takva odbije. Ministarstvo je također ukazalo da je u vezi s navodima o povredi prava na donošenje odluke u razumnom roku Evropski sud donio odluku u kojoj je apelantici dodijeljena nematerijalna šteta zbog povrede člana 6. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ministarstvo je ukazalo da je u toj odluci Evropski sud istakao da navedena isplata predstavlja konačno rješenje tog predmeta, a da se konkretna apelacija odnosi na isti činjenični i pravni osnov o kojem je Evropski sud donio odluku.
19. Zainteresirano lice je istaklo da je apelacija neosnovana, ukazujući kako je u konkretnom postupku nesporno utvrđeno da je apelanticin dom bio majčin stan, te da nije bila u faktičkom posjedu spornog stana.
20. Apelantica je, u vezi s navodima Ministarstva koji se odnose na odluku Evropskog suda, u svom izjašnjenju istakla da je tom odlukom odlučeno samo o isplati nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku. Stoga se, kako je naglasila, ne radi o istom činjeničnom i pravnom osnovu kao u konkretnoj apelaciji, kako to navodi Ministarstvo. V.Relevantni propisi
21. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije BiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 46/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 3. st. 1., 2. i 3.
Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO (u daljem tekstu:
nosilac stanarskog prava) ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Nosilac stanarskog prava na stanu u kojem stanuje osoba koja koristi stan bez pravnog osnova ili koji je prazan, danom stupanja na snagu ovog zakona može bez ikakvih ograničenja, ponovo stupiti u posjed stana na kojem ima stanarsko pravo. Osoba koja stan koristi bez pravnog osnova će se po službenoj dužnosti prinudno iseliti odmah ili najkasnije u roku od 15 dana, a nadležni organ nije dužan da osigura alternativni smještaj za ove osobe.
22. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84 – prečišćeni tekst, 12/87 i 36/89 – odluka US i „Službene novine Federacije BiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99; za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima) u relevantnom dijelu glasi:
II – STICANJE STANARSKOG PRAVA
Član 11.
Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan.
Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.
Zabranjeno je prodavati odnosno kupovati ili na drugi način, suprotno odredbama ovog zakona, prenositi odnosno sticati stanarsko pravo.
Sticanje stanarskog prava koje je u suprotnosti s odredbama ovog zakona ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo.
Član 12.
Građanin može biti nosilac stanarskog prava samo na jednom stanu.
Član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, kao i lice koje je prestalo da bude član toga domaćinstva a ostalo je u istom stanu (član 6. stav 1) ne može biti istovremeno i samostalan nosilac stanarskog prava na drugom stanu.
Zabranjeno je istovremeno biti nosilac stanarskog prava više od jednog stana.
Član 44. stav 1. tačka 1.
Davalac stana na korišćenje odnosno zajednica stanovanja nosiocu stanarskog prava može dati otkaz ugovora o korišćenju stana:
1) ako nosilac stanarskog prava, drugi korisnici stana, kao i drugi stanari koriste stan za svrhu protivno ugovoru ili na način kojim se stanu, zajedničkim prostorijama ili uređajima njihovom krivicom nanosi šteta;
Član 47. stav 1. i 4.
Otkaz ugovora o korišćenju stana nosiocu stanarskog prava može se dati i kad on i članovi njegovog porodičnog domaćinstva, koji su zajedno s njim stanovali, prestanu da lično koriste stan neprekidno duže od šest mjeseci, a za to vrijeme su boravili u zemlji ili inostranstvu, izuzev:
[…] Smatraće se da je nosilac stanarskog prava prestao neprestano koristiti stan i u slučaju kada samo povremeno navraća u stan, kao i kada cio stan koristi lice koje nije član porodičnog domaćinstva.
Član 50.
Otkaz ugovora o korišćenju stana daje se nosiocu stanarskog prava tužbom koja se podnosi nadležnom sudu.
VI.Dopustivost i meritum
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama su Presuda Kantonalnog suda broj 09 0 U 026484 16 U od 23. novembra 2020. godine (AP-172/21) i Presuda Vrhovnog suda broj 09 0 U 026484 21 Uvp od 24. marta 2022. godine (AP-2620/22), koja je konačna odluka u konkretnom slučaju i protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
24. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na poštovanje doma
25. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
26. Član 8. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
27. Pri određivanju da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije prvenstveno se mora utvrditi da li sporni stan predstavlja apelanticin „dom“ u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i da li osporene odluke predstavljaju „miješanje“ javnih vlasti u poštovanje tog „doma“. Nakon toga, ako je odgovor potvrdan, treba ispitati da li je „miješanje“ bilo opravdano, odnosno da li je bilo „u skladu sa zakonom“, da li se miješanjem nastojao ostvariti legitiman cilj, odnosno da li je bilo neophodno u demokratskom društvu (vidi Evropski sud, Vrzić protiv Hrvatske, presuda od 12. jula 2016. godine, predstavka broj 43777/13, tač. 59–73).
28. Prema sudskoj praksi Evropskog suda, pojam „dom“ obuhvata kako iznajmljen dom tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, predstavka broj 9063/80, tačka 46). U skladu s tom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U-8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 24/99, i Odluka broj AP-1070/05 od 9. februara 2006. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 45/06). Također, prema praksi Evropskog suda, pojam „dom“ u smislu člana 8. Evropske konvencije je autonoman pojam koji ne zavisi od klasifikacije prema domaćem zakonu, već je definiran pozivanjem na činjenične okolnosti, tj. postojanje dovoljnih i neprekidnih veza s određenim mjestom. Koncept doma nije ograničen na mjesta stanovanja u kojima se vodi privatni život, nego obuhvata i profesionalne prostorije. Naime, „dom” treba tumačiti tako da on uključuje određene profesionalne ili poslovne aktivnosti ili prostorije jer je to u skladu sa suštinskim ciljem i svrhom člana 8. Evropske konvencije, tj. da zaštiti pojedinca od proizvoljnog uplitanja javne vlasti (vidi Evropski sud, Nacionalna federacija sportskih saveza i sindikata (FNASS) i drugi protiv Francuske, presuda od 18. januara 2018. godine, predstavke br. 48151/11 i 77769/13, tačka 154. s daljnjim referencama).
29. U odnosu na Odluku Ustavnog suda broj AP-2699/07, za koju apelantica tvrdi da su je redovni sudovi ignorirali, Ustavni sud podsjeća da je u tom predmetu zaključeno da postoji „apelantova kontinuirana namjera da sa svojom porodicom predmetni stan koristi kao svoj dom“. Naime, Ustavni sud je obrazložio da je apelant, u tom predmetu, uplatom novčanih sredstava za završetak izgradnje stana (1/3 vrijednosti stana), preuzimanjem ključeva, lakiranjem parketa i podnošenjem zahtjeva za povrat stana dokazao da je bio u faktičkom posjedu stana, koji je napustio nakon izbijanja ratnog sukoba u BiH i da se stoga takav stan može smatrati apelantovim domom. Ustavni sud je zaključio da se u okolnostima tog slučaja onemogućavanje povrata stana ne može smatrati „neophodnim u demokratskom društvu“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2699/07 od 14. aprila 2010. godine, tač. 34–43, dostupna na www.ustavnisud.ba). Dakle, iz svega navedenog proizlazi da je, da bi se ocijenilo da li neki prostor predstavlja nečiji dom u smislu Evropske konvencije, nužna faktička povezanost s tim prostorom, kao i odnos pojedinca i trajnost i karakter veze s prostorom.
30. Što se tiče pitanja da li se sporni stan može smatrati apelanticinim „domom“ u smislu člana
8. Evropske konvencije, Ustavni sud najprije zapaža da u konkretnom slučaju nije bilo sporno da je apelantica napustila sporni stan zbog ratnog sukoba u Bosni i Hercegovini. Stoga, povratak u sporni stan treba razmotriti u kontekstu prava izbjeglih i raseljenih lica da se vrate u svoje domove, kako je to predviđeno članom II/5. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi za članom 1. tačka 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća, a na što je ukazao i Kantonalni sud u osporenoj presudi, da je jedan od osnovnih ciljeva Općeg okvirnog sporazuma povratak ljudi u mjesto prebivališta koje su imali 1991. godine, te da faktičko stanje, zatečeno 30. aprila 1991. godine, treba biti polazna tačka s koje će se razmatrati svi pravni sporovi koji proizađu nakon mjera koje preduzmu nadležni organi oba entiteta i organi Bosne i Hercegovine s ciljem vraćanja imovine njihovim predratnim korisnicima (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj U-14/00 od 4. maja 2001. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 33/01, tačka 20).
31. Ustavni sud zapaža da je apelantici rješenjem od 29. januara 1987. godine dodijeljen sporni stan, te da je nakon toga zaključila i ugovor o korištenju tog stana. Dakle, u konkretnom slučaju nije bilo sporno da je apelantica bila nosilac stanarskog prava na spornom stanu 30. aprila 1991. godine, kao i da je to svojstvo imala u vrijeme pokretanja i vođenja postupka povrata spornog stana, tj. 28. juna 1999. godine. Nadalje, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju nije bilo sporno da je apelantica bila u posjedu spornog stana odnosno da je koristila sporni stan, nego je bilo sporno da li je u njemu stanovala ili ga koristila isključivo kao radni prostor. Utvrđeno je da je apelantica od 11. februara 1987. godine evidentirana kao korisnik određenih usluga vezanih za sporni stan. Također, utvrđeno je da je apelantica bila akademska slikarica i da joj je sporni stan dodijeljen kao „ateljersko-stambeni“ prostor. Pored toga, iz osporenih odluka proizlazi da nije bilo sporno da je apelantica koristila taj stan i kao radni prostor, tj. da je postojala veze između apelantice kao akademske slikarice sa spornim stanom. Ustavni sud zapaža i da je apelantica u postupku dostavila dokaze da ni ona, a ni njena majka i sin nisu podnijeli zahtjev za povrat majčinog stana, koji je također napušten zbog ratnih okolnosti i koji koristi neko drugo lice. Prema mišljenju Ustavnog suda, iz navedenog proizlazi da je postojala dovoljna veza apelantice sa spornim stanom, koja je prekinuta zbog nastupanja ratnih okolnosti, a što se ne može staviti na teret apelantici. Također, postoji apelanticina kontinuirana namjera, počevši od dodjele stana na korištenje u januaru 1987. godine pa do podnošenja zahtjeva za povrat stana u junu 1999. godine, da sa svojom porodicom sporni stan koristi kao svoj dom. Uvođenje telefonskog broja, kao i drugih komunalnih usluga, korištenje spornog stana i kao ateljea, podnošenje zahtjeva za povrat stana u skladu sa zakonskim propisima, kao i činjenica da nije podnesen zahtjev za povrat majčinog stana, elementi su koji ukazuju na to da postoji apelanticina čvrsta namjera i stav prema spornom stanu kao njenom domu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da navedene okolnosti ukazuju na to da se sporni stan treba smatrati apelanticinim domom u okviru značenja člana 8. Evropske konvencije.
32. Dalje, Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama došlo do miješanja javne vlasti u apelanticino pravo na poštovanje doma u smislu stava 1. člana 8. Evropske konvencije. U odnosu na pitanje da li je to miješanje bilo u skladu sa zakonom, Ustavni sud zapaža da je u osporenim presudama zaključeno da apelantica nije lice iz člana 3. Zakona o prestanku primjene i da joj ne pripada pravo na povrat tog stana. Iz navedenog proizlazi zaključak da je miješanje u apelanticino pravo na poštovanje doma bilo u skladu sa Zakonom o prestanku primjene, koji nesumnjivo ispunjava standarde u smislu autonomnog značenja tog termina u skladu s Evropskom konvencijom. Također, Ustavni sud smatra da je provođenje zakona čiji je cilj bio omogućavanje povratka u domove raseljenim i izbjeglim licima legitiman cilj u smislu člana 8. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-2699/07 od 14. aprila 2010. godine, tačka 39, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 70/10, dostupna na www.ustavnisud.ba). Međutim, apelantica, iako je nosilac stanarskog prava na spornom stanu, nije se uspjela vratiti u svoj dom.
33. Dakle, suštinsko pitanje u okolnostima konkretnog slučaja je pitanje koje se tiče proporcionalnosti miješanja, odnosno odgovora na pitanje da li je miješanje bilo „nužno u demokratskom društvu“. Prilikom utvrđivanja jesu li osporene mjere bile „neophodne u demokratskom društvu“, Ustavni sud podsjeća da je potrebno razmotriti da li su, u svjetlu predmeta u cjelini, razlozi navedeni da ih opravdavaju bili relevantni i dovoljni, te da li su mjere bile proporcionalne legitimnom cilju kojem se teži (vidi Evropski sud, Bernh Larsen Holding i drugi protiv Norveške, presuda od 14. marta 2013. godine, broj predstavke 24117/08, tačka 158. s daljnjim referencama).
34. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da organi uprave i redovni sudovi u konkretnom slučaju nisu uzeli u obzir jednu od odlučnih činjenica, a to je da apelantica a ni drugi članovi njene porodice nisu podnijeli zahtjev za povrat majčinog stana, za koji su organi uprave i redovni sudovi zaključili da je apelanticin dom. Naime, sama činjenica da nije tražen povrat tog stana upravo ukazuje da apelantica nije htjela „vratiti“ dom u tom stanu, što je pokazala jasnom namjerom u junu 1999. godine da se vrati u sporni stan u skladu s pozitivnim propisima. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nisu adekvatno obrazložene specifične okolnosti konkretnog slučaja. Prvo, apelantica je nesporno bila nosilac stanarskog prava na spornom stanu. Zatim, iz rješenja o dodjeli spornog stana proizlazi da je usvojen apelanticin zahtjev za dodjelu „stambenog i radnog prostora“. Dakle, sporni stan nije samo dodijeljen apelantici kao akademskoj slikarici radi obavljanja posla, nego je dodijeljen i radi rješavanja njenih stambenih potreba. Dovodeći u vezu navedeno sa činjenicom da je apelantica napustila sporni stan zbog ratnih okolnosti, te da je tražila povrat samo spornog stana, jasno ukazuje da je apelantica imala namjeru da sporni stan koristi kao svoj dom.
35. Ustavni sud zapaža da nadležni organi i sudovi nisu uzeli u obzir da apelantica nije podnijela zahtjev za povrat majčinog stana jer nisu posebno obrazložili zašto to smatraju irelevantnim u konkretnim okolnostima. Naime, konkretno u postupku nije bilo sporno da je apelantica nosilac stanarskog prava na spornom stanu, te da joj je dodijeljen po njenom zahtjevu kao stambeni i radni prostor, kao i da nadležni organi nikada nisu pokretali postupak za oduzimanje apelantici stanarskog prava na spornom stanu iz nekog zakonom propisanog razloga. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u relevantnom periodu na snazi bio Zakon o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO). Navedenim zakonom bilo je određeno da davalac stana na korištenje može otkazati ugovor o korištenju stana nosiocu stanarskog prava, između ostaloga, i ako nosilac stanarskog prava koristi stan za svrhu protivno ugovoru (član 44. stav 1. tačka 1), te ako nosilac stanarskog prava prestane da lično koristi stan neprekidno duže od šest mjeseci (član 47. stav 1. ZSO), a smatrat će se i da je prestao neprekidno koristiti stan i u slučaju kada samo povremeno navraća u stan (član 47. stav 4. ZSO). Također, Ustavni sud podsjeća da se otkaz ugovora o korištenju stana davao tužbom u nadležnom sudu (član 50. ZSO). Takav postupak nikada nije bio pokrenut. Stoga, imajući u vidu navedene nesporne činjenice, Ustavni sud smatra da je na apelanticu postavljen prevelik teret da u postupku u kojem je tražila povrat stana na kojem je nesporno imala stanarsko pravo dokazuje kako je i koliko intenzivno koristila sporni stan prije nego ga je napustila zbog ratnih okolnosti. Imajući u vidu da apelantici kao nositeljici stanarskog prava na spornom stanu osporenim odlukama nije omogućen povratak u njen dom, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju osporene odluke nisu bile proporcionalne legitimnom cilju kojem se teži (vidi tačku 35).
36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se odbijanje apelanticinog zahtjeva za povrat spornog stana u okolnostima konkretnog slučaja ne može smatrati „neophodnim u demokratskom društvu“ i da je, stoga, nerazmjerno u odnosu na zakoniti cilj kojem se teži.
37. Ustavni sud zaključuje da je osporenim odlukama prekršeno apelanticino pravo na dom iz člana 8. Evropske konvencije.
Ostali navodi
38. S obzirom na zaključak o kršenju apelanticinog prava na dom, Ustavni sud smatra da nije potrebno razmatrati prigovore u vezi s kršenjem prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav (1) Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VII.Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelanticinog prava na poštovanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada miješanje u to apelanticino pravo nije bilo „neophodno u demokratskom društvu“, niti je bilo proporcionalno legitimnom cilju kojem se teži jer organi uprave i redovni sudovi nisu uzeli u obzir sve relevantne činjenice prilikom ocjene da li je sporni stan bio apelanticin dom.
40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić