Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1505/21 (S. H.)
Odluka donesena 28. 04. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1505/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 04. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potprednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 28. aprila 2025. godine, u predmetu broj AP-1505/21, rješavajući apelaciju Sejdalije Hasića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sejdalije Hasića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 142997 19 Rev od 6. avgusta 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sejdalija Hasić iz Ilidže (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Kemal Ganić i Mehmed Vranac, advokati iz Visokog, podnio je 30. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 142997 19 Rev od 6. avgusta 2019. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 142997 18 Gž 2 od 11. decembra 2018. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) 65 0 P 142997 17 P 2 od 29. januara 2018. godine.
2. Apelant je 20. maja 2010. godine podnio tužbu protiv tužene Općine Ilijaš (u daljnjem tekstu: tužena) radi naknade štete. Općinski sud je, presudom broj 65 0 P 142997 17 P 2 od 29. januara 2018. godine, obavezao tuženu da apelantu isplati novčani iznos preciziran u izredi presude „zbog troškova na pretvaranju stambenog u poslovni prostor“. U odnosu na potraživanje „troškova vraćanja namjene“, odnosno ponovnog pretvaranja iz stambenog u poslovni prostor, apelantov tužbeni zahtjev je odbijen.
3. Naime, Općinski sud je utvrdio da je apelantu, rješenjem Službe za prostorno uređenje i stambeno-komunalne poslove tužene (u daljnjem tekstu: Služba) od 8. februara 2007. godine, data urbanistička saglasnost za pretvaranje stambenog u poslovni prostor na stanu koji se nalazi u zgradi u Ilijašu (u daljnjem tekstu: sporni stan). Rješenjem Službe od 12. novembra 2007. godine, apelantu je izdata građevinska dozvola za izvođenje radova na spornom stanu. Apelantov zahtjev za tehnički prijem izvedenih radova je odbijen rješenjem tužene od 19. juna 2008. godine, jer je tužena zaključkom od 7. aprila 2008. godine dozvolila obnovu postupka. Naime, Suvadi Rizvo, etažnom vlasniku stana koji se nalazi u istoj zgradi (u daljnjem tekstu: etažni vlasnik), nije bilo omogućeno da učestvuje kao stranka u upravnom postupku u kojem je data urbanistička saglasnost. Odlučujući po žalbi etažnog vlasnika Ministarstvo prostornog uređenja i zaštite okoliša Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) je, rješenjem od 6. novembra 2008. godine, poništilo građevinsku dozvolu. U obnovljenom postupku rješenjem Službe od 10. septembra 2008. godine apelantu je izdato novo rješenje o urbanističkoj saglasnosti, koje je poništeno rješenjem Službe od 20. novembra 2009. godine. Osim toga, tim rješenjem je prekinut upravni postupak te je određeno da će se nastaviti po službenoj dužnosti ili na prijedlog jedne od zainteresiranih strana. Općinski sud je dalje utvrdio da je apelant 15. aprila 2011. godine podnio zahtjev za obustavu upravnog postupka, pa je zaključkom Službe od 4. marta 2013. godine taj postupak obustavljen. Time je, po ocjeni Općinskog suda, apelant izrazio stav da više nema interes za nastavak upravnog postupka. Apelant je 8. avgusta 2011. godine sporni stan prodao Edibu Rizvi, kojem je rješenjem od 13. marta 2015. godine izdata urbanistička saglasnost za izvođenje radova na promjeni namjene stambenog u poslovni prostor.
4. Općinski sud je zaključio da je tužena odgovorna za pričinjenu štetu apelantu jer je odmah nakon što je izdala urbanističku saglasnost imala saznanja da se etažni vlasnik protivi. Naime, urbanističko – građevinski inspektor je, postupajući po prijavi etažnog vlasnika, izašao na lice mjesta i sačinio zapisnik o izvršenoj inspekcijskoj kontroli 30. marta 2007. godine. Međutim, tužena je i pored toga apelantu izdala građevinsku dozvolu. Općinski sud je obrazložio da je tužena svojim nepravilnim radnjama u upravnom postupku dovela apelanta u zabludu izdavanjem građevinske dozvole za pretvaranje stambenog u poslovni prostor. Budući da je apelant na temelju građevinske dozvole, koja je poništena, uložio materijalna sredstva u sporni stan Općinski sud je zaključio da je tužena odgovorna za štetu koja je pričinjena apelantu. Dalje, Općinski sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio, jer po ocjeni suda apelant nije dokazao da je u vezi s tim imao stvarnih troškova.
5. Kantonalni sud je presudom broj 65 0 P 142997 18 Gž 2 od 11. decembra 2018. godine apelantovu žalbu odbio i potvrdio presudu prvostepenog suda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev apelanta (vraćanje namjene). Stavom II izreke presude žalba tužene je uvažena te je prvostepena presuda preinačena u usvajajućem dijelu tako što je odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tužena da mu isplati troškove pretvaranja stambenog u poslovni prostor.
6. Kantonalni sud je istakao da tužena, suprotno stavu prvostepenog suda, nije odgovorna za štetu na ime sredstava uloženih u pretvaranja stambenog u poslovni prostor. Ukazao je da je upravni postupak obustavljen po apelantovom zahtjevu, u kojem je naveo da je podnio tužbu za naknadu štete i da nema više interesa za nastavak postupka. Kantonalni sud je u vezi s tim obrazložio: [...] odluka u upravnom postupku je prethodno pitanje za odlučivanje o tužbenom zahtjevu za naknadu materijalne štete, kao posljedice nezakonitog rada organa tuženog, a kako je taj postupak obustavljen po zahtjevu [apelanta] tuženi se ne može smatrati odgovornim za šteteu u iznosu uloženih sredstava na ime pretvaranja stambenog u poslovni prostor. Osim navedenog, Kantonalni sud je istakao da je nesporna činjenica da je u ugovoru o kupoprodaji nekretnina E.R. od 8. avgusta 2011. godine i u rješenju ZK ureda „predmetna nekretnina označena kao stan“. Međutim, Kantonalni sud je suprotno zaključku prvostepenog suda, drugačijom ocjenom ugovora o kupoprodaji, utvrdio da je kupcu stana 13. marta 2015. godine izdata „naknadna urbanistička saglasnost za izvedene radove na promjeni namjene stambenog u poslovni prostor“. Prema tome, smatra da apelant nije dokazao da je pretrpio štetu u visini uloženih sredstava na pretvaranju stambenog u poslovni prostor. Imajući u vidu navedeno Kantonalni sud je primjenom odredbe člana 229. tač. 2. i 4. ZPP žalbu tužene uvažio i preinačio presudu prvostepenog suda u pobijanom dijelu.
7. Vrhovni sud je presudom broj 65 0 P 142997 19 Rev od 6. avgusta 2019. godine reviziju apelanta odbio. U obrazloženju, sud je naveo da je neosnovan apelantov prigovor koji je prvi put istakao u reviziji – da tuženu nije zastupalo ovlašteno lice. Naime u vezi s tim Vrhovni sud je cijeneći Ugovor o međusobnim pravima i obavezama zaključen između tužene (korisnika usluga) i Pravobranilaštva Kantona Sarajevo (davaoca usluga), zaključio da je tim ugovorom regulisano da je Pravobranilaštvo ovlašteni zastupnik tužene u svim predmetima pred sudovima i drugim nadležnim organima i u drugim slučajevima propisanim Zakonom o pravobranilaštvu. Također, Vrhovni sud je obrazložio da je drugostepeni sud, suprotno apelantovim navodima, ispitao prvostepenu presudu i ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značaja. Ukazao je da drugostepeni sud, s obzirom na ovlaštenja iz člana 229. stav 1. ZPP, nije bio dužan održati raspravu budući da presudu može preinačiti i na sjednici vijeća. Vrhovni sud je potvrdio stav Kantonalnog suda da je odluka u upravnom postupku prethodno pitanje za ocjenu odgovornosti tužene za naknadu štete u smislu odredbe člana 172. ZOO. Pri tome je, u vezi sa apelantovim prigovorima o navodnim propustima pri donošenju rješenja o obnovi postupka, sud istakao da je u smislu člana 12. stav 1. ZPP parnični sud vezan za pravosnažna akta organa uprave. Također, Vrhovni sud smatra da su odluku o tužbenom zahtjevu koji se odnosi na vraćanje namjene, nižestepeni sudovi donijeli pravilnom primjenom člana 126. ZPP jer nisu mogli utvrditi osnovanost tog potraživanja.
8. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Naime, apelant ukazuje da je tuženu na pripremnom ročištu pred prvostepenim sudom zastupao „punomoćnik koji nije bio ovlašten za zastupanje“ te da je žalbu kao i odgovor na reviziju izjavilo lice koje nije bilo ovlašteno. Također smatra da je drugostepeni sud odlučivao mimo navoda iz žalbe tužene, da je bio dužan održati raspravu a ne odlučiti na sjednici vijeća te da nije obrazložio odbijanje apelantove žalbe. Apelant navodi da su osporene presude rezultat proizvoljne primjene materijalnog prava te problematizira stav da odluka iz upravnog postupka predstavlja prethodno pitanje. Navodi da su organi tužene propustili uključiti susjede u postupak izdavanja urbanističke saglasnosti, o čemu su imali saznanja još 26. aprila 2007. godine, te da su suprotno odredbama ZUP i Zakona o prostornom uređenju dozvolili obnovu postupka. Apelant navodi da je zbog greške tužene tražio da se postupak obustavi jer više nema interes za nastavak postupka, te da je zbog toga podnio zahtjev za naknadu štete. Ističe da mu je povrijeđeno pravo na imovinu jer je sporni stan prodao kao stambeni prostor, „iako je prvo uložio sredstva u pretvaranje stambenog u poslovni prostor a zatim iz poslovnog u stambeni“.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
11. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o povredi ustavnih prava odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u osporenim presudama, pozivajući se na relevantne propise odredbe Zakona o pravobranilaštvu, ZOO i ZPP, u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naročito Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud obrazložio zašto su neosnovani navodi u vezi sa zastupanjem tužene kao i ne/održavanje rasprave pred drugostepenim sudom. Dato obrazloženje, imajući u vidu ovlaštenja drugostepenog suda iz člana 229. ZPP, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Nadalje, sudovi su obrazložili zašto u parničnom postupku ne mogu cijeniti apelantove prigovore u vezi sa eventualnim propustima organa tužene u upravnom postupku, odnosno zašto je odluka u upravnom postupku prethodno pitanje za ocjenu odgovornosti tužene za naknadu štete. Osim toga apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
13. Apelant se pozvao i na kršenje prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije koje, kako proizlazi, dovodi u vezi sa pravom na pravično suđenje. Imajući u vidu da je apelant imao i koristio mogućnost podnošenja zakonom propisanih pravnih lijekova, Ustavni sud ukazuje da činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u postupku, ne pokreće pitanje kršenja prava na djelotvoran pravni lijek u vezi sa pravom na pravično suđenje.
14. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić