Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2957/22 (I. B.)
Odluka donesena 14. 05. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Konkurs
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2957/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 05. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 14. maja 2026. godine, u predmetu broj AP-2957/22, rješavajući apelacije Ivane Buntić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ivane Buntić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 P 075623 21 Rsž od 22. juna 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ivana Buntić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Čapljine, koju zastupa Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnijela je 27. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 P 075623 21 Rsž od 22. juna 2022. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini broj 53 0 P 075623 20 Rs od 23. jula 2021. godine. Apelacija je registrovana pod brojem AP-
2957/22.
2. Apelantica, zastupana po istom punomoćniku, podnijela je 18. marta 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda F BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 P 075623 22 Rev od 22. novembra 2022. godine, kojim je odbačena apelantičina revizija izjavljena protiv presude Kantonalnog suda od 22. juna 2022. godine. Apelacija je registrovana pod brojem AP-
1318/23.
3. S obzirom na to da se navedenim apelacijama osporavaju odluke donesene u istom postupku, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2957/22 .
4. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 22. novembra 2022. godine apelantičina revizija odbačena kao nedopuštena, te da ne predstavlja djelotvoran pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je presuda Kantonalnog suda od 22. juna 2022. godine konačna odluka u konkretnom postupku.
5. U postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda broj 53 0 P 075623 21 Rsž od 22. juna 2022. godine, odbijen je kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se ponište kao nezakonite obavijesti tuženog („Dom zdravlja Čapljina“) od 21. jula i 8. septembra 2020. godine, odluka o izboru kandidata za prijem u radni odnos od 31. jula 2020. godine i javni oglas za prijem u radni odnos na određeno vrijeme od 26. juna 2020. godine.
6. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da je tuženi objavio javni oglas za prijem u radni odnos „magistra sanitarnog inženjerstva“. Zatim je utvrđeno da su javnim oglasom kao posebni uslovi predviđeni VSS, VII stručne spreme, završen drugi ciklus studija koji se vrednuje sa 300 ETCS bodova. Takođe je utvrđeno da se apelantica prijavila na navedeni oglas ali da je njena prijava odbačena jer sa zvanjem „diplomirani sanitarni inženjer“ nije ispunjavala posebne uslove u pogledu tražene stručne spreme. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da, suprotno apelantičinim navodima, ne postoji zakonski propis na osnovu kojeg je četvorogodišnji diplomski studij završen po „starom“ sistemu obrazovanja sa zvanjem „diplomirani sanitarni inženjer“ izjednačen sa drugim ciklusom studija po Bolonjskom sistemu obrazovanja i zvanjem „magistar sanitarnog inženjerstva“. Pri tome, Kantonalni sud je ukazao da apelantica nije učinila vjerovatnim, niti je tvrdila, da je različito tretirana u odnosu na uporednu grupu u smislu člana 2. u vezi sa članom 15. Zakona o zabrani diskriminacije. Naime, Kantonalni sud je ukazao da bi uporedna grupa u konkretnom slučaju bili kandidati koji su završili diplomski studij po „starom“ sistemu školovanja i stekli zvanje „diplomirani sanitarni inženjer“, a kojima je tuženi omogućio da učestvuju u konkursnoj proceduri. Kantonalni sud je ukazao da iz provedenih dokaza ne proizlazi da su u konkursnoj proceduri učestvovali takvi kandidati. S obzirom na to, Kantonalni sud je ukazao da je apelantica propustila da učini vjerovatnim da je različito tretirana po nekoj zabranjenoj osnovi, u kom slučaju bi se teret dokazivanja prebacio na tuženog, koji bi bio obavezan da sa stepenom sigurnosti uvjeri sud da se različit tretman nije dogodio u smislu člana 15. stav (1) Zakona o zabrani diskriminacije.
7. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelantica ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. U vezi s tim apelantica ističe da je zvanje „diplomirani sanitarni inženjer“ stečeno po „starom“ sistemu obrazovanja koji je trajao četiri godine izjednačeno sa zvanjem „magistar sanitarnog inženjerstva“ stečenog u drugom ciklusu studija po Bolonjskom sistemu obrazovanja. Takođe apelantica navodi da tuženi nije dokazao da prema apelantici nije postupao na diskriminirajući način. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama koje je iznijela u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
10. Ustavni sud ukazuje da se apelantičini navodi o povredi ustavnih prava odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući o identičnim apelantičinim navodima, dao relevantne razloge u pogledu primjene odredaba člana 15. stav (1) Zakona o zabrani diskriminacije na konkretnu situaciju, u čemu Ustavni sud ne vidi proizvoljnost. Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
12. Osim toga, imajući u vidu da je apelantica imala i koristila mogućnost podnošenja zakonom propisanog pravnog lijeka, Ustavni sud ukazuje da činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao apelantičinim uspjehom u postupku, ne pokreće pitanje kršenja prava na djelotvoran pravni lijek
13. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman