Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-548/21 (D. S.)
Odluka donesena 19. 01. 2023.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-548/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 01. 2023.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Mirsad Ćeman, Zlatko M. Knežević i Helen Keller i sudije Seada Palavrić, Angelika Nussberger i Ledi Bianku, na sjednici održanoj 19. januara 2023. godine, u predmetu broj AP-548/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Denis Srdić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Denis Srdić protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 176921 19 Gž od 27. avgusta 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Denis Srdić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupa Dalibor Mrša advokat iz Banjaluke, podnio je 17. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 176921 20 Rev od 22. januara 2021. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 176921 19 Gž od 27. avgusta 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 176921 18 P od 30. septembra 2019. godine.
2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-3467/20 od 14. oktobra 2020. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv navedene presude Okružnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je presuda Okružnog suda od 27. avgusta 2020. godine konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
3. Presudom Osnovnog suda od 30. septembra 2019. godine, između ostalog, odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev da se obaveže tužena („Addiko bank“ a.d. Banjaluka) da mu, prema ugovorima o nenamjenskom kreditu od 6. decembra 2006. godine i 2. oktobra 2007. godine, sa valutnom klauzulom u švajcarskim francima (u daljnjem tekstu: CHF), na ime neosnovano naplaćenih kursnih razlika za ukupno obračunat i naplaćen kredit, te za obračunate i dospjele zatezne kamate za više obračunat i naplaćen kredit, za periode pobliže naznačene izrekom presude, isplati određene novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama.
4. Presudom Okružnog suda od 27. avgusta 2020. godine, između ostalog, odbijena je kao neosnovana apelantova žalba. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je apelant sa pravnim prednikom tužene (Hypo Alpe Adria Bank a.d. Banjaluka) zaključio dva ugovora o nenamjenskom kreditu sa valutnom klauzulom u kojima je kreditno zaduženje, odnosno iznos mjesečnih anuiteta, utvrđen u CHF i ugovoreno je da će se navedeni anuiteti naplaćivati u KM po srednjem kursu banke na dan uplate. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je valutna klauzula pravno dozvoljen vid zaštite banke povjerioca iz ugovora o kreditu od štetnih tržišnih i inflatornih promjena realne vrijednosti novčanih sredstava koja su korisniku kredita stavljena na raspolaganje. Navedeni stav zasnovan je na odredbama člana 395. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), pri čemu nekim drugim propisima nije zabranjeno ugovaranje valutne klauzule, pa se u Republici Srpskoj kreditni poslovi mogu zaključivati i realizovati tako da se konstituiše obaveza vraćanja primljenog u tržišnoj protivvrijednosti opredijeljene valute.
5. Okružni sud je dalje naveo da je pravilno prvostepeni sud odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za isplatu na osnovu neosnovano naplaćenih kursnih razlika za glavni dug i zatezne kamate. Naime, neosnovano je pozivanje apelanta na odredbe člana 210. ZOO, kao i na odredbe Zakona o zaštiti potrošača u vezi s tim, jer je potraživanje tužene u konkretnom slučaju bilo zasnovano na odredbama navedenih ugovora o kreditu, a stranke su bile upoznate sa sadržajem tih ugovora i prihvatajući odredbe tih ugovora preuzele su rizik promjene kursne razlike. Osim toga, Okružni sud je istakao da odluke sudova na koje se apelant poziva nisu izvor prava, te da u konkretnom slučaju ne mogu ishoditi drugačiju odluku suda.
6. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u postupku pogrešno primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim apelant je ukazao da je tužbeni zahtjev zasnovao „pozivajući se ponajviše na odredbe Zakona o zaštiti potrošača BiH“, ali i na ZOO, Zakon o deviznom poslovanju Republike Srpske i Zakon o bankama Republike Srpske. Apelant ističe da sudovi „uopšte nisu razmotrili, a kamoli primijenili odredbe Zakona o zaštiti potrošača“ na koje se apelant pozvao. Osim toga, apelant se poziva na praksu sudova iz Srbije, Hrvatske i Slovenije, te na odluku Suda Evropske unije od 30. aprila 2014. godine, donesenu „u sličnom predmetu“.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
9. U vezi s apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji da su sudovi u konkretnom slučaju pogrešno primijenili relevantne propise, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).
10. U konkretnom slučaju, apelant dovodi u pitanje primjenu materijalnog prava u pogledu zakonitosti ugovaranja valutne klauzule i navodno neosnovano obračunatog i naplaćenog dijela glavnog duga i zateznih kamata po osnovu kursne razlike. U vezi s tim, apelant se poziva i na praksu sudova iz Srbije, Hrvatske i Slovenije, te na odluku Suda Evropske unije od 30. aprila 2014. godine, donesenu „u sličnom predmetu“. Ustavni sud je u brojnim odlukama povodom apelacija koje su za predmet imale isto ili slično pitanje, apelacije odbijao kao neosnovane, odnosno odbacivao kao očigledno neosnovane (vidi npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3877/17 od 17. jula 2019. godine i odluka o dopustivosti br. AP-1395/21 od 9. juna 2021. godine), dostupne na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju, Ustavni sud nema razloga da promijeni stav koji je o spornom pitanju zauzeo u svojoj praksi, pa se umjesto posebnog obrazloženja poziva na obrazloženja u tim odlukama. Također, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
11. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić