Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4071/21 (D. N. i drugi)
Odluka donesena 24. 10. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Stjecanje bez osnova
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Suparničari
- Građanski postupak
- Revizija
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4071/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 10. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić na sjednici održanoj 24. oktobra 2025. godine, u predmetu broj AP-4071/21, rješavajući apelaciju Darka Novakovića i Drage Novakovića, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav 2. tačka a) te člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Darka Novakovića i Drage Novakovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 187069 20 Gž 3 od 9. marta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Darko Novaković i Drago Novaković (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banjaluke, koje zastupaju ZAK „Lazo S. Radić i Mladen Baštinac“ iz Banjaluke, podnijeli su 30. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 187069 21 Rev od 2. septembra 2021.godine.
2. Ustavni sud je Odlukom broj AP-1640/20 odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelanti podnijeli protiv presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) iz izreke ove odluke (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti od 9. juna 2021. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu da je rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 P 187069 21 Rev od 2. septembra 2021. godine revizija apelanata odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je presuda Okružnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
3. Osnovni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) donio je Presudu broj 71 0 P 187069 19 P 3 od 22. juna 2020. godine kojom je obavezao apelante da tužiocu „Stivinvest“ d.o.o Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužilac) solidarno isplate iznos od 40.000,00 KM na ime sticanja bez osnova, zajedno sa kamatama. Odlučeno je i da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
4. Tokom postupka je utvrđeno da su parnične stranke 26. decembra 2011. godine zaključile predugovor o kupoprodaji, koji nije bio notarski obrađen. Predmet predugovora bile su nekretnine pobliže opisane u obrazloženju presude (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine). Apelanti su se, kao prodavci, predugovorom obavezali da će zaključiti kupoprodajni ugovor, temeljem kojeg će sporne nekretnine prodati tužitelju za dogovorenu cijenu u iznosu od 55.000,00 KM. Iz bankovnih izvoda je utvrđeno da je tužitelj apelantima isplatio iznos od po 20.000,00 KM na ime kupoprodajne cijene. Dalje je obrazloženo da se apelanti u javnim evidencijama na spornim nekretninama vode kao suvlasnici, te da parnične stranke nisu zaključile kupoprodajni ugovor. U takvim činjeničnim okolnostima, Osnovni sud je zaključio da je isplatom novčanog iznosa dio imovine tužioca prešao u imovinu apelanata, bez valjanog pravnog posla ili zakona. Apelanti su primjenom čl. 210. i 214. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) obavezani da tužiocu vrate novčani iznos koji im je bez valjanog osnova isplaćen. Odluku o troškovima postupka Osnovni sud je utemeljio na odredbi člana 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) uz detaljnije obrazloženje na str. 11 presude.
5. Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 187069 20 Gž 3 od 9. marta 2021. godine žalbu apelanata djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je apelante pojedinačno obavezao na isplatu po 20.000,00 KM, dok je u ostalom dijelu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio, uključujući i odluku o troškovima postupka. Drugostepeni sud je utvrdio da su neosnovani prigovori da apelanti nisu pasivno legitimisani i da tužilac nije dokazao ko se i koliko neosnovano obogatio. U vezi s tim navedeno je da su apelanti bili u ugovornom odnosu sa tužiocem po osnovu predugovora od 26. decembra 2011. godine, a da do zaključenja glavnog ugovora nije došlo. Međutim, Okružni sud je zaključio da je osnovan prigovor u kojem apelanti tvrde da oni nisu solidarni dužnici. U vezi s tim je istaknuto da je iz provedenih dokaza proizašlo da je tužilac na ime kupovine spornih nekretnina apelantima pojedinačno isplatio po 20.000,00 KM, što upućuje na zaključak da se radi o djeljivoj, a ne solidarnoj obavezi.
6. Vrhovni sud je donio Rješenje broj 71 0 P 187069 21 Rev 2 od 2. septembra 2021. godine kojim je odbacio reviziju apelanata uz obrazloženje da su apelanti formalni suparničari što znači da je svaki od njih samostalna stranka u postupku. U takvim okolnostima, vrijednost predmeta spora se, prema članu 316. ZPP-a, određuje prema vrijednosti svakog pojedinog zahtjeva, a ne njihovog zbira. Kako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne odluke za svakog od apelanata iznosi 20.000,00 KM i ispod je zakonskog cenzusa, revizija je nedopuštena. Navedeno je da se apelanti nisu pozvali na st. 3. i 4. člana 237. ZPP-a, pa Vrhovni sud stoga nije mogao ispitati dopustivost revizije po tim zakonskim osnovama.
7. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelanti ponavljaju navode da nisu solidarni dužnici, što je Okružni sud pravilno utvrdio, ali tvrde da sud nije mogao preinačiti prvostepenu presudu, mimo tužbenog zahtjeva. Pozivaju se na kršenje odredaba ZPP-a jer je žalba preinačena „na štetu apelanata“, iako su samo oni osporili prvostepenu presudu. Također ukazuju da se niti jedan sud nije bavio troškovima parničnog postupka. Osporavaju i odluku Vrhovnog suda jer se ne slažu sa stavom tog suda o nedopustivosti revizije.
8. Prilikom razmatranja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
10. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03) .
12. Razmatrajući navode o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju na tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) koju Ustavni sud slijedi i prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. s daljnjim referencama objavljena na www.ustavnisud.ba).
13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, koji je donio konačnu odluku o meritumu spora, u obrazloženju odluke dao jasne i relevantne razloge za odlučenje. Suprotno tvrdnjama apelanata, Ustavni sud ne može izvesti zaključak da su Vrhovni sud i Okružni sud postupali izvan ovlaštenja koja su im data odredbama ZPP-a. Ustavni sud ne može prihvatiti navode apelanata da se Okružni sud, preinačavajući prvostepenu odluku, kretao izvan postavljenog tužbenog zahtjeva i na štetu apelanata, budući da je sud vezan činjeničnim osnovom iz kog je proizašao karakter obaveze apelanata. U tom pravcu Ustavni sud zapaža da je Okružni sud zapravo uvažio žalbu apelanata u dijelu kojim su tvrdili da se ne radi o solidarnoj, već djeljivoj obavezi. U vezi s prigovorom da se sudovi nisu bavili troškovima parničnog postupka Ustavni sud i ovaj prigovor smatra prima facie neosnovanim. Naime, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud odlučio o troškovima postupka primjenom člana 386. stav (2) ZPP-a (vidi tačku 4 ove odluke). Pri tome Ustavni sud zapaža da je Okružni sud odluku o troškovima postupka potvrdio (vidi tačku 5 ove odluke). U vezi s iskazanim nezadovoljstvom procesnom odlukom Vrhovnog suda, Ustavni sud podsjeća da je u odredbi člana 247. stav 6. ZPP-a, Vrhovnom sudu ostavljena šira diskreciona mogućnost da odluči da li će i u kojoj mjeri obrazlagati odluku o dopustivosti revizije podnesene na temelju člana 237. st. (3) i (4) ZPP-a. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud postupajući u skladu sa svojim diskrecijskim ovlaštenjem cijenio postojanje razloga za izuzetnu dopustivost revizije prema članu 237. st. 3. i 4. ZPP-a i zaključio da u okolnostima konkretnog slučaja nisu ispunjeni uslovi za dopustivost apelantove revizije što je jasno i obrazložio (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-7715/18 od 14. oktobra 2020. godine, tačka 45, dostupna na www.ustavnisud.ba).
Stoga, Ustavni sud ne može zaključiti da je u provedenom postupku prekršena bilo koja procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava apelanata na pravično suđenje. Osim toga, apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
14. Apelant se pozvao i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njenih protokola (vidi, Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant, osim ukazivanja na različitu sudsku praksu, nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminisan po nekom od zabranjenih osnova u vezi sa uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelacioni navodi pokreću ustavna pitanja na koja su se apelanti pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman