Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-664/21 (Fond PIO Republike Srpske)
Odluka donesena 23. 03. 2023.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Zastara
- Javna vlast
- Građanski postupak
- Zakup
- Pravo na pravnu sigurnost
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-664/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 03. 2023.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Mirsad Ćeman i Helen Keller, i sudije Seada Palavrić Zlatko M. Knežević, Angelika Nussberger i Ledi Bianku na sjednici održanoj 23. marta 2023. godine, u predmetu broj AP-664/21, rješavajući apelaciju Fonda PIO Republike Srpske, Bijeljina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Fond PIO Republike Srpske, Bijeljina protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 83 0 P 026504 20 Rev od 24. novembra 2020.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Fond PIO Republike Srpske (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine kojeg zastupa Savo Marković advokat iz Bijeljine, podnio je 25. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 83 0 P 026504 20 Rev od 24. novembra 2020. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 83 0 P 026504 19 P2 od 7. oktobra 2019. godine naloženo je tuženom S.T. (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu preda u posjed poslovni prostor preciziran u presudi. Presudom je naloženo tuženom da apelantu na ime izgubljene dobiti počev od 1. septembra 2014. godine od kada se tuženi bespravno nalazi u tom poslovnom prostoru, pa do dana izrade nalaza i mišljenja vještaka, isplati iznos preciziran u presudi sa zakonskom zateznom kamatom. Presudom je obavezan tuženi da apelantu na ime održavanja zajedničkih dijelova zgrade i uređaja za precizirani period, isplati iznos naveden u presudi. Odbijen je kao preuranjen protivtužbeni zahtjev tuženog kojim je tražio da se apelant obaveže da mu na ime uloženih novčanih sredstava za sanaciju i privođenje namjeni navedenog poslovnog prostora isplati iznos preciziran u presudi sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U postupku je utvrđeno da su apelant kao zakupodavac i tuženi kao zakupac 14. jula 1999. godine zaključili ugovor o zakupu navedenog poslovnog prostora. Ugovorom je obavezan tuženi da o svom trošku adaptira i privede namjeni taj prostor, s tim da će mu mjesečna zakupnina biti umanjivana svaki mjesec za 200,00 KM onoliko dugo koliko je potrebno da apelant otplati iznos sredstava koja je tuženi uložio. Nakon isteka tog ugovora apelant i tuženi su zaključili još nekoliko ugovora na kraći period pod istim uvjetima. Posljednji ugovor je zaključen 28. jula 2014. godine na period od mjesec dana. Apelant je obavijestio tuženog da nakon isteka tog ugovora treba da se iseli i preda mu u posjed poslovni prostor. Tuženi nije napustio poslovni prostor, već je nastavio da i dalje u njemu obavlja ugostiteljsku djelatnost, ne plaćajući naknadu za održavanje zajedničkih dijelova zgrade i uređaja, što je plaćao apelant. Tuženi je isticao da se neće iseliti iz poslovnog prostora jer je u njega uložio znatna novčana sredstva koja mu nisu nadoknađena kroz desetogodišnje umanjenje zakupnine. Isticao je i da će se iz prostora iseliti tek kad mu apelant u cjelini naknadi uložena sredstva. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da apelantu kao vlasniku poslovnog prostora, koji tuženi bez pravnog osnova koristi od 30. augusta 2014. godine, pripada pravo na povrat prostora i isplatu navedene naknade, shodno odredbama čl. 32. i 33. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija i članu 127. Zakona o stvarnim pravima.
4. Okružni sud u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je, presudom broj 83 0 P 026504 19 20 Gž 2 od 3. augusta 2020. godine, usvojio žalbu tuženog i prvostepenu presudu preinačio na način da je tuženi obavezan da apelantu preda poslovni prostor onda kada apelant isplati iznos preciziran u izreci te presude sa zakonskom zateznom kamatom. Također, tuženi je obavezan da na ime izgubljene dobiti i na ime naknade troškova za održavanje zajedničkih dijelova zgrada i uređaja isplati apelantu iznos naveden u presudi. Preko dosuđenih iznosa apelantov tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan. Okružni sud se u obrazloženju pozvao na odredbe člana 129. stav 3. Zakona o stvarnim pravima, prema kojim savjestan držalac stvari ima pravo na naknadu nužnih troškova za održavanje stvari, kao i na naknadu korisnih troškova u mjeri u kojoj je vrijednost stvari povećana.
5. Vrhovni sud je, presudom broj 83 0 P 026504 20 Rev od 24. novembra 2020. godine, djelimično usvojio apelantovu reviziju i ukinuo drugostepenu presudu, u dijelu u kojem je odlučeno da je tuženi dužan apelantu predati poslovni prostor kada mu apelant uplati dugovani iznos. Osim toga, presuda je preinačena i u dijelu u kojem je apelant obavezan da tuženom na ime sanacije i ulaganja u poslovni prostor plati dosuđeni iznos, tako da je iznos koji je tuženom dosudio drugostepeni sud smanjen. U vezi s tim, Vrhovni sud je obrazložio da je s obzirom na činjenice predmeta drugostepeni sud pogrešno primijenio pravo. Obrazloženo je da u ovom slučaju nije moguće primijeniti pravilo o istovremenom ispunjenju iz člana 122. Zakona o obligacionim odnosima. Naime, kako je obrazloženo, potraživanja iz tužbe i protivtužbe nisu zasnovana na nekom dvostrano obavezujućem ugovoru koji ima u vidu navedena zakonska odredba. Također, nema mjesta ni primjeni odredbi člana 286. stav 2. ZOO koja govori o pravu vjerovnika na zadržavanje dužnikove stvari u posjedu, dok mu ne bude isplaćeno potraživanje. Kako je naveo Vrhovni sud, tuženi u svom posjedu drži apelantov poslovni prostor protiv apelantove volje, a apelant od tuženog traži da mu prostor vrati, pa primjena navedene zakonske odredbe nije moguća. Ovo jasno proizlazi iz odredaba člana 287. stav 1. ZOO. Isti je slučaj i sa odredbom člana 129. stav
5. Zakona o stvarnim pravima, jer u konkretnom slučaju tuženi nije savjesni držalac apelantove stvari. Tuženi je postao nesavjestan od momenta kada je apelant od njega tražio povrat poslovnog prostora. Obrazloženo je da je pravilan zaključak da potraživanje tuženog, za naknadu iznosa uloženog u sanaciju poslovnog prostora, nije zastarjelo. Ovo stoga jer je ugovor o zakupu zaključen 14. jula 1999. godine a istekao je 2009. godine. Kako je protivtužba tuženog u ovom predmetu podnijeta 20. februara 2017. godine to je nesporno da nije protekao zakonom propisani zastarni rok od 10 godina.
6. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni prava. Apelant smatra da je Vrhovni sud bio u obavezi da predmet u ukinutom dijelu, shodno odredbi člana 250. ZPP, vrati na ponovni postupak nižestepenim sudovima. Kako Vrhovni sud nije tako postupio apelant smatra da je taj sud proizvoljno primijenio pravo. Apelant, također, navodi da je osporenom presudom Vrhovni sud učinio povredu principa pravne sigurnosti. Navodi da je u konkretnoj presudi Vrhovni sud istakao da potraživanje nije zastarjelo, iako je proteklo više od 17 godina otkad su radovi izvršeni. Nasuprot tome, u presudi broj 80 0 P 042315 Rev od 13. novembra 2018. godine taj sud je zauzeo potpuno drugačiji stav u pogledu zastare potraživanja u istim okolnostima kakve su i konkretne.
7. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04), za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, relevantne odredbe glase:
Član 287. stav 1.
(1) Poverilac nema pravo zadržavanja kad dužnik zahteva da mu se vrati stvar koja je izašla iz njegove državine protiv njegove volje, ili kad dužnik zahteva da mu se vrati stvar koja je predata poveriocu na čuvanje ili na poslugu.
8. U Zakonu o stvarnim pravima („Službeni glasnik RS“ br. 124/08, 3/09 - ispravka, 58/09, 95/11, 60/15 i 18/16-Odluka Ustavnog suda RS, 107/19, 1/21 – Odluka Ustavnog suda RS, 119/21
– Odluka Ustavnog suda RS) relevantne odredbe glase:
Član 129. stav 5.
(5) Savjestan držalac ima pravo zadržavanja stvari dok mu se ne nadoknadi iznos nužnih i korisnih troškova koje je imao u vezi sa njenim održavanjem.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
11. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glase:
(4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud primjećuje da je apelant nosilac javne vlasti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola već samo garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, tač. 14. i 15. i AP 3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28, objavljene na www.ustavnisud.ba). Međutim primjenljivi standardi su isti.
13. Dalje, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, točka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba , te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o kršenju ustavnih prava odnose na način na koji je Vrhovni sud primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).
15. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje u pogledu primjene prava, te se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto uvjetno obavezivanje apelanta i tuženog na izvršenje potraživanja koje je primijenio drugostepeni sud nije u skladu sa relevantnim propisima. Ustavni sud smatra da, također, u konkretnom predmetu nema ništa što bi ukazivalo da je donošenjem osporene odluke Vrhovni sud narušio princip pravne sigurnosti na način da je u kratkom razdoblju donio dvije sasvim različite odluke po istim pitanjima. Međutim, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene odluke Vrhovnog suda proizlazi da se ne radi o istim činjeničnim i pravnim okolnostima kao u konkretnom slučaju. Naime, u predmetu na koji se apelant poziva, tuženi je držao u posjedu i uložio svoja sredstva u sanaciju poslovnog prostora i izdavao ga u zakup drugim licima iako nije imao pravni osnov za to. U konkretnom slučaju situacija je drugačija, kako je to već navedeno u ranijem dijelu odluke. Pored toga, Ustavni sud smatra da nema proizvoljnosti ni u obrazloženju Vrhovnog suda po pitanju nezastarijevanja potraživanja tuženog. Naime, apelant i tuženi su bili vezani ugovorom o zakupu i apelantova obaveza vraćanja razlike uloženih sredstava u sanaciju poslovnog prostora tuženom i umanjenja zakupnine tuženom po tom osnovu je nastala tek prestankom ugovora o zakupu. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da je neosnovano apelantovo pozivanje na odredbu člana 250. ZPP, za koju apelant smatra da obavezuje Vrhovni sud da kada ukine presudu nižestepenog suda predmet vrati tom sudu na ponovni postupak. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 250. ZPP jasno propisano da će Vrhovni sud, kada ukine presudu nižestepenog suda, predmet vratiti tom sudu samo u slučaju ako je utvrdio da je do pogrešne primjene prava došlo usljed nedovoljno ili nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja, što u ovom predmetu nije slučaj. U svakom drugom slučaju Vrhovni sud ima ovlaštenje da sam riješi predmet. Zbog toga Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine neosnovani.
16. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Stoga, Ustavni sud smatra neosnovanim i navode apelanta o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
17. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno da nema ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka g) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko su se izmijenile pravne okolnosti Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić