Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-451/21 (N.M.)
Odluka donesena 13. 07. 2023.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Uređenje međa
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Vanparnični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-451/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 07. 2023.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Mirsad Ćeman, Zlatko M. Knežević i Helen Keller i sudije Seada Palavrić, Angelika Nussberger i Ledi Bianku, na sjednici održanoj 13. jula 2023. godine u predmetu broj AP- 451/21, rješavajući apelaciju N.M. na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka ) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija N.M. podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 V 045227 20 Gž od 2.
juna 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. N.M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tešnja, kojeg zastupa Drinka Lekić, advokat iz Tešnja, podnio je 10. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 29 0 V 045227 20 Rev od 12. novembra 2020. godine, rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 39 0 V 045227 20 Gž od 2. juna 2020. godine i rješenja Općinskog suda u Tešnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 39 0 V 045227 16 V od 8. januara 2020. godine.
2. Ustavni sud je prethodno grupnom Odlukom o dopustivosti broj AP-2707/20 od 14. oktobra 2020. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP-2708/20 koju je apelant podnio 30. jula 2020. godine protiv osporenog rješenja Kantonalnog suda, jer je apelant protiv tog rješenja izjavio reviziju. Imajući u vidu da je rješenjem Vrhovnog suda broj 29 0 V 045227 20 Rev od 12. novembra 2020. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedeno rješenje Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. Apelant je 27. oktobra 2016. godine podnio prijedlog Općinskom sudu za uređenje međe prema važećim katastarskim planovima između svoje parcele i parcela B.M., I.G., I.M., E.G., E.G., Ć.M. i R.P. (u daljnjem tekstu: protivnici predlagača).
4. Rješenjem Općinskog suda broj 39 0 V 045227 16 V od 8. januara 2020. godine uređena je međa između apelanta i protivnika predlagača na način pobliže opisan u izreci tog rješenja, i to u jednom dijelu prema važećim katastarskim planovima, a u drugom dijelu prema posljednjem mirnom posjedu.
5. Iz obrazloženja rješenja proizilazi da je Općinski sud održao više ročišta na licu mjesta, uz prisustvo stranaka i vještaka geodetske struke. Općinski sud je konstatovao da su se apelant i protivnici predlagača I.G. i I.M. usaglasili da se međa između njihovih parcela uredi prema važećim katastarskim planovima. Shodno tome, Općinski sud je u tom dijelu među uredio u skladu sa sporazumom stranaka. Sud je međutim utvrdio da apelant i ostali protivnici predlagača nisu mogli postići sporazum o uređenju međe između njihovih parcela. Naime, apelant je insistirao da se međa uredi prema važećim katastarskim planovima, dok su protivnici predlagača tražili da se međa uredi prema posljednjem mirnom posjedu. Shodno tome, Sud je saslušao apelanta i protivnike predlagača, a sadržaj njihovih izjava prezentovao je na strani 2. rješenja. Imajući u vidu izjave stranaka, nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke, Općinski sud je na osnovu neposrednog zapažanja na terenu uredio među na osnovu posljednjeg mirnog posjeda u skladu sa odredbama člana 69. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP).
6. Kantonalni sud je rješenjem broj 39 0 V 045227 20 Gž od 2. juna 2020. godine odbio apelantovu žalbu izjavljenu protiv rješenja Općinskog suda.
7. Kantonalni sud je ocijenio da su žalbeni navodi neosnovani. U vezi sa tim, Kantonalni sud je konstatovao da je apelant predložio da se izvedu dokazi saslušanjem stranaka i svjedoka. Međutim, utvrdio je da je Općinski sud nakon toga donio rješenje na zapisnik o provođenju dokaza na licu mjesta saslušanjem stranaka, te izlaskom na lice mjesta stranaka i vještaka geodetske struke. Kantonalni sud je ukazao da je dakle Općinski sud, shodno ovlaštenju iz odredaba čl. 81. i 94. stav 1. tačka 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), ocijenio koje dokaze je potrebno izvesti u konkretnom predmetu. Takođe, sud je konstatovao da su ti dokazi provedeni u nastavku postupka, a da je apelant potpisao navedeni zapisnik bez primjedbi. Zbog toga je ocijenio da apelant nije ni imao primjedbe na sudsku odluku kojom nije određeno provođenje dokaza saslušanjem svjedoka. Pored toga, Kantonalni sud je ukazao da okolnosti na koje su predloženi ti dokazi nisu od uticaja na odluku u konkretnoj pravnoj stvari.
8. Kantonalni sud je takođe obrazložio da apelantov prigovor o načinu saslušanja stranaka na licu mjesta, odnosno da je saslušanje urađeno suprotno odredbama ZPP, ne utiče na pravilnost i zakonitost osporene odluke u smislu člana 209. ZPP-a. U vezi sa tim, Kantonalni sud je konstatovao da su u konkretnom predmetu održana tri ročišta na licu mjesta (12. oktobra 2018. godine, te 7. oktobra i 1. novembra 2019. godine) na kojima su bili prisutni apelant, protivnici predlagača i vještak geodetske struke E.B. (u daljnjem tekstu: vještak). Dalje, ukazao je da je vještak po nalogu suda sačinio skicu lica mjesta i dostavio nalaz i mišljenje 26. avgusta 2019. godine. Takođe, Kantonalni sud je ukazao da je apelant na posljednjem ročištu na licu mjesta, održanom 1. novembra 2019. godine, insistirao da se međa i sa ostalim protivnicima predlagača uredi prema važećim katastarskim planovima. Kantonalni sud je istakao da je zbog toga Općinski sud „saslušao stranke u postupku“, izvršio uvid u nalaz i mišljenje vještaka i neposredno zapažanje na terenu, te pravilno odlučio da se međa u spornom dijelu uredi prema posljednjem mirnom posjedu.
9. Kantonalni sud je naime ukazao da se međa uređuje u skladu sa odredbama člana 69. ZSP. Odredbom člana 69. stav 2. ZSP je propisano:„ Sud će na licu mjesta označiti među međašnim znakovima i obnoviti ili ispraviti među prema sporazumu susjeda čija je međa u pitanju, a ne bude li postignut sporazum, prema posljednjem mirnom posjedu, a ne uspije li ga utvrditi -prema pravičnoj ocjeni.“ Shodno tome, Sud je ocijenio da je, suprotno navodima žalbe, za uređenje međe u spornom dijelu mjerodavno stanje na terenu, a ne prema katastarskim planovima. Kantonalni sud je istakao da je, imajući u vidu izjave stranaka, nalaz vještaka geodetske struke o zatečenom stanju na terenu i stanju prema katastarskim planovima, prvostepeni sud pravilno odlučio da preostali dio međe uredi prema posljednjem mirnom posjedu na osnovu člana 69. st. 1. i 2. ZSP, a prema skici vještaka . Pri tome, Kantonalni sud je konstatovao da uređenju međa na navedeni način apelant „nije prisustvovao jer je nezadovoljan napustio lice mjesta“.
10. Vrhovni sud je rješenjem broj 29 0 V 045227 20 Rev od 12. novembra 2020. godine odbacio apelantovu reviziju kao nedopuštenu iz procesnih razloga.
11. Apelant smatra da su osporenim odlukama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim, apelant u suštini ponavlja navode istaknute u postupku u kojem su donesene osporene odluke. Apelant smatra da u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni uslovi za uređenje međe prema posljednjem mirnom posjedu, te ukazuje da sud nije proveo dokaze koje je predložio. Pored toga, apelant navodi da nije saslušan u postupku u skladu sa odredbama ZPP-a. Smatra da mu je time onemogućeno da ravnopravno učestvuje u postupku. Apelant takođe smatra da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri tome, apelant tvrdi da je samoinicijativno napustio lice mjesta 1. novembra 2019. godine jer je bio nezadovoljan sudskom odlukom o uređenju međa na osnovu posljednjeg mirnog posjeda i jer nisu izvedeni dokazi koje je predložio. Osim toga, tvrdi da dužina trajanja postupka nije bila u skladu sa standardima prava na suđenje u razumnom roku.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
13. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
14. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43. i Khudunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, stav 32, te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
16. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju principa ravnopravnosti, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da taj princip, u kontekstu građanskog postupka, podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost izlaganja svog predmeta, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uslovima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti AP-1279/21 od 2. novembra 2022. godine, tačka 9, sa daljim referencama na praksu Evropskog suda, dostupna na www.ustavnisud.ba). U vezi sa tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka, nasuprot apelantovim paušalnim navodima, jasno proizilazi da je apelant bio saslušan kao stranka u postupku pred prvostepenim sudom. Takođe, proizilazi da je bio prisutan na svim ročištima održanim pred tim sudom, uključujući i posljednje ročište od 1. novembra 2019. godine. Ustavni sud ukazuje da okolnost da je apelant samoinicijativno napustio to ročište predstavlja izraz njegove slobodne volje i da se ne može staviti na teret redovnom sudu. Ovo tim prije što iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je apelant to ročište napustio nakon što su provedeni dokazi koje je prvostepeni sud smatrao relevantnim za svoju odluku i nakon što je odlučio da među uredi prema posljednjem mirnom posjedu. Takođe, Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama jasno i argumentovano obrazloženo zašto nije provedeno saslušanje svjedoka. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju principa ravnopravnosti stranaka iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno neosnovani.
17. U vezi sa navodima koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).
18. U vezi sa apelantovim navodimao pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primijeni materijalnog prava, Ustavni sud, na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, smatra da su sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe ZSP i ZPP, u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje. Takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da su sudovi detaljno, jasno i argumentovano obrazložili svoju odluku o uređenju međe prema posljednjem mirnom posjedu.
19. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud, ističe da je uzeo u razmatranje period od 26. oktobra 2016. godine kao dana podnošenja prijedloga za uređenje međe, pa do dana donošenja rješenja Kantonalnog suda od 2. juna 2020. godine, kao konačne odluke u postupku. Naime, prilikom razmatranja dužine trajanja postupka nije uzet u obzir period odlučivanja pred Vrhovnim sudom, s obzirom na procesnu odluku tog suda i činjenicu da revizija nije bila djelotvoran pravni lijek (vidi, Ustavni sud, mutatis mutandis, Odluka broj AP- 4449/16 od 31. januara 2018. godine, tačka 48, dostupna na web stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba). Cijeneći dužinu postupka u skladu sa standardima prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud zapaža da se radilo o relativno složenom predmetu u kojem je učestvovalo više stranaka, da je provedeno vještačenje i održano više ročišta pred prvostepenim sudom. Također, Ustavni sud zapaža da je postupak na dvije sudske instance okončan u roku od tri godine i sedam mjeseci. To je, po mišljenju Ustavnog suda, primjereno okolnostima konkretnog slučaja. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da dužina trajanja postupka u konkretnom slučaju ne prelazi granice "razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pored toga, Ustavni sud zapaža da nema ništa što ukazuje da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
20. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je to njegovo pravo došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud ga posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
21. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
22. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić