Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-559/21 (Bosna i Hercegovina, Služba za zajedničke poslove institucija Bosne i Hercegovine)

Odluka donesena 19. 01. 2023.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Javna vlast
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-559/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 01. 2023.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Mirsad Ćeman i Helen Keller i sudije Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Angelika Nussberger i Ledi Bianku, na sjednici održanoj 19. januara 2023. godine, u predmetu broj AP-559/21, rješavajući apelaciju Bosne i Hercegovine, Službe za zajedničke poslove institucija Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Bosna i Hercegovina, Služba za zajedničke poslove institucija Bosne i Hercegovine protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Mal 533695 20 Pž od 21. oktobra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Bosna i Hercegovina, Služba za zajedničke poslove institucija Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine, podnijela je 18. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Mal 533695 20 Pž od 21. oktobra 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Mals 533695 15 Mals od 30. decembra 2019. godine.

2. Presudom Općinskog suda od 30. decembra 2019. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantkinje da joj tuženi (Zavod zdravstvenog osiguranja Kantona Sarajevo) isplati iznos od 507,64 KM sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je, između ostalog, naveo da nije sporno da je apelantkinjina zaposlenica bila na bolovanju preko 42 dana, te da je apelantkinja za taj period zaposlenici isplatila puni iznos plate i za nju uplatila pripadajuće doprinose. Općinski sud je ukazao da se nakon toga apelantkinja obratila tuženom sa zahtjevom za refundaciju isplaćene naknade plate u ukupnom iznosu od 454,80 KM. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je nesporno da je apelantkinja u konkretnom slučaju stekla pravo da od tuženog zahtijeva refundaciju 100% iznosa od osnovice za naknadu plate. Navedeno iz razloga jer je ta zaposlenica, u smislu odredaba člana 47. Zakona o zdravstvenom osiguranju Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o zdravstvenom osiguranju), bila na bolovanju preko 42 dana zbog bolesti i komplikacija uzrokovanih trudnoćom i porođajem. Međutim, Općinski sud je ukazao da je apelantkinja tužbenim zahtjevom od tuženog potraživala refundaciju u konačnom iznosu od 507,64 KM, ali da na okolnost utvrđivanja tog iznosa u toku postupka nije provela finansijsko vještačenje, a da je tuženi osporio tužbeni zahtjev u cijelosti. Prema tome, Općinski sud je zaključio da apelantkinja, shodno odredbama čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nije dokazala činjenice na kojima je zasnovala svoj tužbeni zahtjev, odnosno nije dokazala visinu tužbenog zahtjeva.

4. Presudom Kantonalnog suda od 21. oktobra 2020. godine, apelantkinjina žalba je odbijena kao neosnovana. U obrazloženju, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio odlučne činjenice od kojih je zavisila odluka o dokazivanju navedenog potraživanja, pa da u cijelosti prihvata razloge koje je u vezi s tim iznio prvostepeni sud. Naime, sud je naveo da, uzimajući u obzir da za utvrđivanje visine tužbenog zahtjeva nema potrebno stručno znanje, a kako je tuženi osporio tužbeni zahtjev u cijelosti, sud nije mogao sa sigurnošću utvrditi na šta se konkretno odnosi utuženi iznos, niti kako je apelantkinja došla do tog iznosa. Prema tome, Kantonalni sud je zaključio da je pravilno prvostepeni sud odbio kao neosnovan apelantkinjin tužbeni zahtjev.

5. Apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluke, pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da osporene odluke nisu dale odgovor na pitanje „zakonitosti Odluke Upravnog odbora tužene“, jer je navedenom odlukom, kao aktom niže pravne snage, nezakonito propisano manje prava od prava koja je poslodavcu dao Zakon o zdravstvenom osiguranju. Naime, apelantkinja navodi da je tužbenim zahtjevom tražila isplatu navedenog iznosa na ime razlike manje refundiranih sredstava po osnovu naknade plate, da je relevantnim odredbama Zakona o zdravstvenom osiguranju propisano da ta naknada, između ostalog, ne može biti niža od iznosa minimalne plate važeće za mjesec za koji se utvrđuje naknada, a da je u konkretnom slučaju apelantkinji, shodno navedenoj odluci, isplaćen manji iznos, što je u suprotnosti sa Zakonom o zdravstvenom osiguranju.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud primjećuje da je apelantkinja nosilac javne vlasti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, tač. 14. i 15. i AP-3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28, objavljene na www.ustavnisud.ba).

8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP-992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose na način na koji su sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).

10. Ustavni sud prije svega podsjeća da apelantkinja tvrdi da osporene odluke nisu dale odgovor na pitanje „zakonitosti Odluke Upravnog odbora tužene“, jer je navedenom odlukom, kao aktom niže pravne snage, nezakonito propisano manje prava od prava koja je poslodavcu dao Zakon o zdravstvenom osiguranju. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u više svojih odluka razmatrao pitanje refundiranja razlike novčanih sredstava koja su apelanti, kao poslodavci, isplaćivali svojim zaposlenicima za vrijeme privremene spriječenosti za rad i iznosa koje su kantonalni zavodi za zdravstveno osiguranje refundirali tim poslodavcima u skladu sa odlukama o naknadi plate za vrijeme privremene spriječenosti za rad koje su donijeli ti zavodi (vidi, npr. Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-120/19 od 9. septembra 2020. godine, AP-1757/19 od 10. decembra 2020. godine i AP-3646/20 od 6. aprila 2022. godine, dostupne na www.usatavnisu.ba). Ustavni sud je u navedenim odlukama utvrdio povredu prava na pravično suđenje i ukinuo osporene presude. Naime, redovni sudovi su u tim postupcima odbili kao neosnovane tužbene zahtjeve apelanata, odnosno zaključili da apelantima ne pripada pravo na isplatu navedene razlike, pozivajući se pri tome na odluke tuženih o naknadi plate za vrijeme privremene spriječenosti za rad, odnosno rok propisan Pravilnikom o načinu i postupku ostvarivanja prava na naknade plate za vrijeme privremene spriječenosti za rad.

11. Međutim, u konkretnom slučaju, Ustavni sud ističe da su redovni sudovi zaključili da je nesporno da apelantkinji pripada pravo da od tuženog zahtijeva refundaciju 100% iznosa od osnovice za naknadu plate, u smislu odredaba člana 47. Zakona o zdravstvenom osiguranju, ali da apelantkinja nije dokazala visinu tužbenog zahtjeva (nije provela finansijsko vještačenje, a tuženi je osporio tužbeni zahtjev u cijelosti) zbog čega je njen zahtjev odbijen kao neosnovan. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud primjećuje da apelantkinja, u suštini, ponavlja identične navode koje su isticali drugi apelanti u predmetima br. AP-120/19, AP-1757/19 i AP-3646/20 (vidi tačku 10.), ali da su tužbeni zahtjevi u tim predmetima odbijeni iz drugih razloga, a ne iz razloga zbog kojeg je odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev u konkretnom slučaju (vidi tačku 3. ove odluke). Osim toga, apelantkinja ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelantkinja se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantkinjini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-559/21 (Bosna i Hercegovina, Služba za… | Sudska praksa | Aktio