Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4110/22 (I. M.)
Odluka donesena 23. 03. 2023.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Pretpostavka nevinosti
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Pritvor
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4110/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 03. 2023.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Mirsad Ćeman, Zlatko M. Knežević i Helen Keller i sudije Seada Palavrić, Angelika Nussberger i Ledi Bianku, na sjednici održanoj 23. marta 2023. godine, u predmetu broj AP-4110/22, rješavajući apelaciju Ivice Miškovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ivica Mišković protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 K 353464 22 Kž 2 od 10. oktobra 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ivica Mišković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Pucar“ iz Banjaluke, podnio je 1. novembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 K 353464 22 Kž 2 od 10. oktobra 2022. godine. Apelacija je, na zahtjev Ustavnog suda, dopunjena 12. novembra 2022. godine.
2. Osnovni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je 30. juna 2022. godine potvrdio optužnicu protiv apelanta zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo obljuba nad djetetom mlađim od 15 godina iz člana 172. stav 7. u vezi sa st. 3. i 1. Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS). Nakon potvrđivanja optužnice, Osnovni sud je usvojio prijedlog Okružnog javnog tužilaštva u Banjaluci i donio rješenje od 8. jula 2022. godine, kojim je apelantu produžio pritvor zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo za koje je potvrđena optužnica i postojanja posebnih pritvorskih razloga (opasnosti od bjekstva i ponavljanja krivičnog djela) iz člana 197. stav 1. tač. a) i v) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP RS). Određeno je da pritvor može trajati do izricanja prvostepene presude a najduže godinu dana i šest mjeseci, počev od potvrđivanja optužnice, uz kontrolu opravdanosti pritvora po isteku svaka dva mjeseca.
3. Odlučujući o apelantovom prijedlogu za ukidanje pritvora i vršeći kontrolu opravdanosti pritvora, Osnovni sud je donio rješenje broj 71 0 K 353464 22 Kv 2 od 30. septembra 2022. godine, kojim je odbio, kao neosnovan, prijedlog apelantovog branioca i istodobno utvrdio da i dalje postoje razlozi za pritvor, koji je određen rješenjem suda od 8. jula 2022. godine.
4. U obrazloženju rješenja, Osnovni sud je naveo da je nakon uvida u krivični spis, kao i dokaze koje je dostavio apelantov branilac, utvrdio da i dalje postoje razlozi za pritvor predviđeni članom 197. stav 1. tač. a) i v) ZKP RS. Osnovni sud je ocijenio da još postoji opasnost od apelantovog bjekstva, koja se ogleda u činjenici da je apelant, nakon što je otkriven, napustio Bosnu i Hercegovinu i otišao u Republiku Hrvatsku (u daljnjem tekstu: Hrvatska), čije državljanstvo ima. Osnovni sud je pojasnio da je i apelant, prilikom izjašnjavanja o prijedlogu za produženje pritvora, izjavio da je pobjegao u Hrvatsku, s tim što je svoj bijeg pravdao. Osim toga, apelantova odbrana nije ničim dokazala da apelant neće ponovo iskoristiti mogućnost bjekstva u Hrvatsku, jer je iz dokaza koje je izvela odbrana vidljivo da se stav javnog mnijenja mogao samo pogoršati za apelanta, a apelant se, iz tog razloga, već jednom „sklonio“ u Hrvatsku.
5. U odnosu na postojanje iteracijske opasnosti, Osnovni sud je ukazao da iz dokaza proizlazi da je apelant radnju krivičnog djela za koje je optužen, ponavljao nekoliko puta prema mldb. oštećenoj. Zatim, da postoje osnovi sumnje da je to činio u kući gdje mldb. oštećena živi, dok su u kući boravili njeni roditelji i brat. Osnovni sud je istakao da apelant „nagon za činjenje takvog djela nije mogao da kontroliše ni u situaciji kada je mogao biti otkriven, i bio svjestan da svaki čas može biti otkriven“, pa je upitno da li je apelant u stanju da se suzdrži od vršenja takvih djela. Osnovni sud je istakao da razlog za određivanje pritvora po osnovu iteracijske opasnosti, nije utemeljen samo na činjenici da se protiv njega vodila istraga zbog istog krivičnog djela, pred drugim tužilaštvom, koja je obustavljena, već i na drugim dokazima, a naročito da je izjava mldb. oštećene imala odlučujući uticaj.
6. Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 K 353464 22 Kž 2 od 10. oktobra 2022. godine odbijena je žalba apelantovog branitelja protiv prvostepenog rješenja. U obrazloženju rješenja Okružni sud je istakao da osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo i dalje postoji. Okružni sud je istakao da je pravilno cijenjen iskaz mldb. oštećene (rođene 16. avgusta 2012. godine). Taj iskaz je doveden u vezu sa nalazom i mišljenjem vještaka psihijatra i psihologa, iz kojeg proizilazi da oštećena razlikuje istinu od laži i da kod nje „nema naznaka agravacije (kazivanja neistine).“ Iz iskaza majke mldb. oštećene, o njenim saznanjima o djelu i drugim objektivnim dokazima, proizlazi da postoji osnovana sumnja da je apelant poduzeo radnje činjenično opisane u optužnici, a time i krivično djelo iz člana 172. stav 7. u vezi sa stavom 3. i 1.
KZ RS.
7. Okružni sud je istakao da u prijedlogu za puštanje iz pritvora nisu navedene nove činjenice, nego su analizirani dokazi dostavljeni uz optužnicu. To što je Kantonalno tužilaštvo Zeničko- Dobojskog kantona, 5. jula 2022. godine, dostavilo dopis da je protiv apelanta obustavljena istraga, za neke druge radnje na području Federacije BiH, ne može se prihvatiti kao nova činjenica. Dalje, Okružni sud je ocijenio da je, suprotno žalbenim prigovorima, za pritvorske razloge iz odredbe člana 197. stav 1. tač. a) i v) ZKP RS, u pobijanom rješenju, dato argumentovano obrazloženje koje i Okružni sud u cijelosti prihvata.
8. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine te člana 5. i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je ukazao i na povredu člana
13. Evropske konvencije kao i člana I/2 Ustav Bosne i Hercegovine. Apelant osporava postojanje osnovane sumnje da je počinio krivično djelo za koje je optužen i ističe da je jedini dokaz na koji se sudovi pozivaju iskaz mldb. oštećene. Apelant tvrdi da taj dokaz nije zakonit, zbog čega je i pritvor protiv njega nezakonito produžen. Dalje, apelant navodi da nije bio u bjekstvu u Hrvatskoj, kako bi se sklonio od krivičnog gonjenja nego zbog „medijske kampanje“ koju je u tom momentu majka mldb. oštećene provodila protiv njega, te je on, radi vlastite sigurnosti, bio primoran „da se skloni“. Apelant smatra da ne postoje dokazi, izuzev iskaza mlb.oštećene, da će ponoviti krivično djelo, te da stoga ne postoji ni iteracijska opasnosnost. Apelant ističe da nikada nije osuđen niti se prema njemu vodi postupak u Kaknju. Apelant ukazuje i da je sud navodima da je „apelant radnju krivičnog djela ponavljao nekoliko puta prema istoj oštećenoj“, što ne proizilazi ni iz jednog drugog dokaza, povrijedio i pravo na pretpostavku nevinosti.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
11. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
13. Iako je apelant, u obrascu apelacije, ukazao na povredu prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. st. 1. i 2. i člana 13. Evropske konvencije kao i na povredu člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da suština apelantovih navoda pokreće samo pitanje prava na slobodu i sigurnost iz člana 5. i prava na presumciju nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
14. U vezi s navodima o kršenju prava na slobodu i sigurnost, Ustavni sud podsjeća da je u nizu svojih odluka ukazivao na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da je u smislu člana 5. Evropske konvencije, postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali da to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti i da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Grubnyk protiv Ukrajine, presuda od 17. septembar 2020. godine, predstavka broj 58444/15, tačka 112.). Stoga je najprije potrebno utvrditi da li drugi osnovi na kojima se zasniva sudska odluka nastavljaju opravdavati lišavanje slobode, te kada su takvi osnovi „relevantni“ i „dovoljni“, da li su javne vlasti ispoljile „posebnu marljivost“ u vođenju postupka (ibid). Osim toga, opravdanost pritvora procjenjuje se s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i njegove specifičnosti. Produženje mjere pritvora biće opravdano ukoliko postoje stvarni razlozi koji upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca (vidi, Evropski sud, Buzadji protiv Moldove, presuda od 5. jula 2016. godine, predstavka broj 23755/07, tačka 90, i Ustavni sud, inter alia, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP- 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, tačka 64, dostupna na www.ustavnisud.ba).
15. Imajući u vidu apelantove navode i činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali dovoljne i relevantne razloge o tome zašto smatraju da i dalje postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret (vidi, tačku 6. ove odluke). Što se tiče apelantovih navoda o tome da je zaključak o osnovanoj sumnji utemeljen na iskazu mldb. oštećene kao nezakonitom dokazu, Ustavni sud ukazuje na svoju dosadašnju praksu (vidi Odluku broj AP-5542/15 od 17. februara 2016. godine, tačka 63. i Odluku broj AP-3343/09 od 15. maja 2012. godine, tačka 14, dostupne na www.ustavnisud.ba). U navedenoj praksi, Ustavni sud je zaključio da pitanje zakonitosti ili nezakonitosti pribavljanja dokaza na kojima je zasnovana osnovana sumnja nije pitanje koje potpada pod član 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. To pitanje može biti predmet ispitivanja u eventualno daljnjem toku krivičnog postupka, ali nikako u ovoj fazi.
16. U pogledu postojanja posebnih uvjeta za pritvor, Ustavni sud zapaža da su sudovi naveli jasne razloge zbog kojih su utvrdili da postoje okolnosti koje ukazuju da postoji opasnost od apelantovog bjekstva kao i iteracijska opasnost. Na navedeni način su konkretizirani posebni razlozi za produžavanje pritvora, a apelant te razloge nije ničim doveo u pitanje osim što se ne slaže sa sudskom ocjenom. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju, pritvor određen u skladu sa standardima iz člana 5. Evropske konvencije. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant smatra i da je osporenim rješenjima prekršena pretpostavku nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije zato što je Osnovni sud naveo da je „apelant radnju krivičnog djela ponavljao nekoliko puta prema istoj oštećenoj“. Međutim, Ustavni sud smatra da je ovo navedeno isključivo u odnosu na ispitivanje postojanja naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti krivična djela, u svrhu odlučivanja o pritvoru. Ustavni sud smatra da cjelokupni kontekst i obrazloženje suda o tome ni na koji način ne potvrđuje apelantove navode da se sud na ovaj način već odredio o njegovoj krivici u konkretnom slučaju. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su i apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Stoga, imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić