Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-724/21 (D. J.)
Odluka donesena 19. 09. 2024.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje - razuman rok
- Invalidnina
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-724/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 09. 2024.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 19. septembra 2024. godine, u predmetu broj AP-724/21 , rješavajući apelaciju Dragana Jolića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragana Jolića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 007343 19 U od 23. jula 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragan Jolić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Travnika, podnio je 5. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 007343 19 U od 23. jula 2020. godine. Uvodne napomene
2. Rješenjem Službe za opću upravu, društvene djelatnosti i boračko invalidsku zaštitu općine Novi Travnik (u daljnjem tekstu: Služba) broj 06-41-3-1842-2/05 od 8. februara 2005. godine apelantu je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida (u daljnjem tekstu: RVI) V grupe sa 70% vojnog invaliditeta trajno, po osnovu povrede sa pravom na ličnu invalidninu i ostalim pravima propisanim zakonom. Rješenjem Kantonalne uprave za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata Travnik (u daljnjem tekstu: Kantonalna uprava) broj R-03-41-859/05 od 16. februara 2006. godine preciziran je period priznavanja prava i iznosi invalidnine za određene periode. Osporene odluke
3. Rješenjem Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-I-03-41-ZKZ-2663/17 od 11. marta 2019. godine, u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na ličnu invalidninu ukinuta su navedena konačna rješenja Službe i Kantonalne uprave i upravna stvar riješena tako što je apelantu priznato svojstvo RVI IX grupe sa 30% vojnog invaliditeta i pravo na ličnu invalidninu.
4. Presudom Vrhovnog suda broj 70 0 U 007343 19 U od 23. jula 2020. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja Ministarstva. U obrazloženju, Vrhovni sud je istakao da je nadležna ljekarska komisija, po blagovremeno izjavljenom prigovoru, na osnovu uvida u kompletnu medicinsku dokumentaciju i neposrednog pregleda apelanta, donijela nalaz i mišljenje koji je potpun i jasan i donesen u skladu sa članom 8. stav 2. Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica. Vrhovni sud je zaključio da su neosnovani navodi iz tužbe da su povrijeđene odredbe Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP) i da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno.
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da je u postupku proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, da su proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi i da su proizvoljno ocijenjeni dokazi. Apelant, između ostalog, osporava nalaz i mišljenje nadležne ljekarske komisije, te nemogućnost izvođenja dodatnog medicinskog vještačenja kako bi se „utvrdio realan stepen njegove invalidnosti“. Osim toga, apelant ukazuje da je postupak dugo trajao, odnosno „punih 16 godina“, što je suprotno pravu na suđenje u razumnom roku iz člana 6. Evropske konvencije.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43., i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine,odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
8. Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio relevantne propise. Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
9. U konkretnom slučaju, apelant dovodi u pitanje činjenično stanje koje je utvrđeno na osnovu nalaza i mišljenja nadležne ljekarske komisije, te nemogućnost izvođenja dodatnog medicinskog vještačenja. U vezi s tim, Ustavni sud je u brojnim odlukama povodom apelacija koje su za predmet imale iste ili slične navode, apelacije odbacivao kao očigledno neosnovane (vidi npr. Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-2654/21 od 5. oktobra 2021. godine i AP-1279/21 od 2. novembra 2022. godine, dostupne na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju, Ustavni sud nema razloga da promijeni stav koji je o spornom pitanju zauzeo u svojoj praksi, pa se umjesto posebnog obrazloženja poziva na obrazloženja u tim odlukama.
10. U odnosu na navode o dužini trajanja postupka, Ustavni sud zapaža da je relevantni period koji se treba razmatrati jedna godina i oko četiri mjeseca, s obzirom da je Ministarstvo rješavajući u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na ličnu invalidninu donijelo rješenje 11. marta 2019. godine, a da je Vrhovni sud konačnu odluku donio 23. jula 2020. godine. Imajući u vidu da je apelant došao do konačne odluke prije podnošenja apelacije, te da je postupak ukupno trajao jednu godinu i oko četiri mjeseca, Ustavni sud zaključuje da dužina trajanja postupka nije prešla granice „razumnog roka“ iz člana 6. Evropske konvencije.
11. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. U vezi sa navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud smatra da ništa ne ukazuje da je aplantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Osim toga, imajući u vidu da je apelant imao i koristio mogućnost podnošenja zakonom propisanih pravnih lijekova, Ustavni sud ističe da činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u postupku, ne pokreće pitanje kršenja prava na djelotvoran pravni lijek.
12. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić