Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4004/22 (Ž. Š.)

Odluka donesena 01. 12. 2022.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4004/22

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

01. 12. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću: predsjednica Valerija Galić, i potpredsjednici Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević na sjednici održanoj 1. decembra 2022. godine, u predmetu AP-4004/22 rješavajući zahtjev Živka Škrbića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14 ), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Živka Škrbića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Živko Škrbić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čelinca, podnio je 24. oktobra 2022. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 73 0 P 032688 21 Rev od 9. avgusta 2022. godine. Apelant je istovremeno podnio zahtjev za donošenje privremene mjere zbog visine dosuđenih troškova parničnog postupka. Apelant tvrdi da bi plaćanje tih troškova, zbog teške materijalne situacije u kojoj se nalazi, predstavljalo kršenje prava na imovinu i pravično suđenje.

2. Apelant je 22. februara 2019. godine Osnovnom u Kotor Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) podnio tužbu protiv tuženih Opštine Čelinac i Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužene), vsp. 163.000,00 KM.

3. Predmet spora je apelantov zahtjev da mu tužene nadoknade materijalnu štetu po osnovu manje izgrađene kvadrature poslovnog prostora od 1m2 u iznosu od 3.000,00 KM i to: (1); da mu nadoknade nematerijalnu štetu za pretrpljene duševne bolove i patnju zbog nezakonitog lišavanja imovine u iznosu od 10.000,00 KM (2); da se utvrdi da su tužene povrijedile njegovo pravo na ravnopravno postupanje zbog čega je „trpio posljedice sistemske diskriminacije“ (3); da se naloži tuženima da mu solidarno isplate iznos od 150.000,00 na ime materijalne štete zbog izgubljene zarade.

4. Presudom Osnovnog suda broj 73 0 P 032688 19 P od 10. januara 2020. godine tužbeni zahtjevi navedeni pod tačkama (1) i (2) su odbačeni kao nedozvoljeni jer se radi o presuđenoj stvari. Naime, Osnovni sud je uvidom u pravosnažnu presudu Osnovnog suda u Banjaluci od 20. maja 2003. godine utvrdio da postoje identitet zahtjeva i činjeničnog osnova u ranijoj i ovoj parnici (o čemu se sud detaljnije izjasnio na str. 2-4 obrazloženja). U ostalom dijelu, tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovani (detaljno obrazloženo na str. 4-6 obrazloženja osporene presude. U bitnom je obrazloženo da apelant nije pružio niti jedan relevantan dokaz i da stoga nije učinio vjerojatnim navode da je diskriminiran. Osim toga, apelant nije dokazao ni visinu imovinske štete koju potražuje. Apelant je obavezan i da plati troškove postupka u iznosu od 3.090,00 KM, što je Osnovni sud utemeljio na odredbama Zakona o parničnom postupku, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad advokata i vrijednosti spora (o čemu se sud detaljnije izjasnio na str. 6 obrazloženja).

5. Okružni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je presudom broj 73 0 P 032688 20 Gž od 16. marta 2021. godine odbio apelantovu žalbu u cijelosti i prvostepenu presudu potvrdio. Vrhovni sud je odbio apelantovu reviziju presudom broj 73 0 P 032688 21 Rev od 9. avgusta 2022. godine.

6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, pravo iz člana II/d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije u vezi sa članom 2. Zakona o zabrani diskriminacije, te čl. 17. i 18. Evropske konvencije. Apelant ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, proizvoljnu ocjenu dokaza, kao i na neprimjerenu dužinu trajanja postupka zbog čega se poziva i na kršenje prava na suđenje u „razumnom roku“. Zbog visine dosuđenih troškova apelant smatra da je na njega prebačen preveliki teret. U vezi s tim poziva se na odluku Ustavnog suda broj AP-1101/17 i presudu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske.

7. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant navodi da je tokom postupka dokazao da se on i njegova porodica nalaze u teškoj materijalnoj situaciji što je bio razlog da ga sud oslobodi plaćanja sudske takse. Zatim je istakao da su stranke u postupku organi javne vlasti koje se finansiraju iz budžeta RS, a da je on dokazao da se nalazi u teškoj finansijskoj situaciji i to „krivicom opštine Čelinac koja drži u posjedu njegove kupljene nekretnine koje ne želi predati mirnim putem u posjed apelantu, a pri tome ga šikanira bez osnova“. Apelant se u vezi sa troškovima postupka pozvao na iste odluke Ustavnog suda i Evropskog suda, kao i u apelaciji. Apelant navodi da odluka o plaćanju troškova postupka za njega predstavlja povredu prava na imovinu i prava na pravično suđenje, pri čemu je „nesporno da je apelant žrtva pravnog nasilja“. U tom pravcu apelant tvrdi da je RVI sa 70% invaliditeta i da je član porodice palog borca, kao i da je na osnovu tih dokaza oslobođen od plaćanja sudske takse, ali ne i od troškova postupka, zbog čega smatra da je diskriminiran.

8. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

10. Ustavni sud podsjeća da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere. U konkretnom slučaju, međutim, Ustavni sud zapaža da apelant nije posebno obrazložio zahtjev za privremenu mjeru, već da je taj zahtjev zasnovao isključivo na tvrdnjama koje se tiču odlučivanja meritornog odlučivanja o suštini zahtjeva koji je postavio. Takve navode Ustavni sud ne može ispitivati u ovoj fazi postupka jer bi time prejudicirao odlučenje o meritumu apelacije. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

11. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4004/22 (Ž. Š.) | Sudska praksa | Aktio