Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1636/21 (S.M.)

Odluka donesena 27. 03. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pretpostavka nevinosti
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1636/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 03. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj datum 27. marta 2025. godine, u predmetu broj AP-

1636/21, rješavajući apelaciju koju je podnio S.M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio S.M. protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 126 0 K 184533 20 Kž 2 od 1. februara 2021.godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. S.M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lukavca, kojeg zastupa Enver Ćosićkić, advokat iz Tuzle, podnio je 10. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 126 K 184533 20 Kž 2 od 1. februara 2021. godine.

2. Općinski sud u Lukavcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je, u postupku koji je prethodio ovom u kojem su donesene osporene odluke, oglasio apelanta krivim jer je na način opisan u presudi izvršio krivično djelo bludne radnje iz člana 208. stav 2. u vezi sa stavom 1. i 207. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZ), pa ga je osudio na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci. Kantonalni sud je uvažio apelantovu žalbu, ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio na ponovno suđenje. Između ostalog, u rješenju Kantonalnog suda je navedeno da je osnovan apelantov žalbeni prigovor u vezi sa povredom prezumpcije nevinosti. Pri tome je ukazano na naredbu za vještačenje izdatu vještaku N.K.P. Također, Kantonalni sud je naveo da je žalba osnovano ukazivala na način na koji je inspektor postavljao pitanja, kao i da je problematizirala način saslušanja oštećene u kontekstu apelantovog prava na prezumpciju nevinosti.

3. Općinski sud je, u ponovljenom postupku, donio presudu broj 126 0 K 184533 19 K 2 kojom je apelant oglašen krivim zato što je počinio krivično djelo kako je to već navedeno, pa je ponovo osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci. U obrazloženju presude, Općinski sud je ukazao na tok postupka, obzirom da je ranija presuda Općinskog suda ukinuta. Općinski sud je uz saglasnost stranaka pročitao iskaze svjedoka date na glavnom pretresu. Postupajući po uputama drugostepenog suda, ponovo su neposredno saslušani vještaci. Ocjenom izvedenih dokaza i cijeneći apelantovu odbranu Općinski sud je zaključio da je on učinio krivično djelo kako je navedeno u izreci presude. Pri tom, Općinski sud je naveo iskaze svjedoka (mame, nane i djeda oštećene) kao i odbranu apelanta. Također, Općinski sud je naveo iskaz oštećene, koja je opisala događaj. Iskaz oštećene sud je u cijelosti prihvatio kao objektivan, jasan i nedvosmislen. Općinski sud je naveo da ovaj iskaz nije u suprotnosti sa drugim izvedenim dokazima, te u prilog ovom iskazu govore i nalazi i mišljenja vještaka psihologa i neuropsihijatra, specijaliste dječije i adolescentne psihologije. Općinski sud je naveo da je iskaz koji je oštećena dala u MUP-u, u bitnim elementima, u svemu podudaran sa iskazom koji je dala na glavnim pretresu. U vezi sa iskazom koji je oštećena dala u istrazi, Općinski sud je zaključio da nije došlo do povrede prezumpcije nevinosti kada je inspektor oštećenoj postavio pitanje „ E sad ćemo da ispričamo kako se to desilo“. Općinski sud je naveo da je prije toga na inspektorovo pitanje upućeno oštećenoj „da li se boji [apelanta]“ oštećena odrično odmahnula glavom i odmah potom dodala „jesam u početku kada je to radio“. Općinski sud je jasno naveo da kada je oštećena prva rekla da se nešto dogodilo navodeći „kada je to radio“, onda je uslijedilo „navedeno pitanje“ inspektora da ispriča događaj.

4. Općinski sud je ukazao na provedena vještačenja oštećene, uključujući nalaz i mišljenje vještaka psihologa N.P.K. Vještaci su psihološki profilisali oštećenu, te su naveli da je iskrena osoba i da nije manipulator, kao i da njeni iskazi nisu rezultat uticaja nekih drugih osoba. Općinski sud je naveo i da je cijenio naredbu koju je tužilaštvo dostavilo vještaku N.P.K., u kojoj je navedeno da se procjeni koliko je konkretni događaj uticao na oštećenu i kakve su posljedice nastupile kod oštećene. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je prije donošenja naredbe oštećena već dala iskaz u kojem je opisala događaj, te je bilo potrebno utvrditi pravilno i potpuno činjenično stanje, odnosno posljedice, ukoliko se utvrdi da se konkretni događaj desio. Općinski sud je naveo da predmetna naredba za vještačenje svojim sadržajem nije uticala na tok glavnog pretresa, jer je tokom pretresa i saslušan vještak kojeg je odbrana mogla ispitati.

5. Općinski sud je naveo i druga dva nalaza i mišljenja vještaka (psihologa i neuropsihijatra) koji nisu ostavljali sumnju u vjerodostojnost iskaza oštećene. Općinski sud je naveo da nije mogao prihvatiti apelantovu odbranu da nije počinio krivično djelo, te da se radi o „montiranom“ postupku, jer je bio u vezi sa majkom oštećene. Prema mišljenju suda radi se o tezi odbrane kako bi apelant izbjegao krivicu. Izvedeni dokazi upravo ukazuju da je apelant kriv za predmetno krivično djelo.

6. Odlučujući o žalbi tužilaštva i apelanta protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio presudu broj 126 0 K 184533 20 Kž 2 65 0 K 590119 21 Kž 2 od 10. februara 2021. godine. Žalba apelanta je djelomično usvojena, u dijelu koji se odnosi na imovinsko pravni zahtjev. Razlog za navedeno je činjenica da je oštećena upućena na parnicu radi ostvarivanja imovinsko pravnog zahtjeva, iako taj zahtjev nije postavljen u toku postupka, pa nije bilo osnova da se oštećena uputi na parnicu. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.

7. Kantonalni sud je cijenio da su neosnovani žalbeni prigovori da je prvostepeni sud počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka d) Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKP), na način da je u pobijanoj presudi povrijedio presumpciju nevinosti apelanta. Kantonalni sud je ukazao na pravo na odbranu kao jedno od osnovnih procesnih prava, ukazujući na član 7. ZKP. Uvidom u prvostepeni spis, Kantonalni sud je utvrdio da je apelantu omogućeno da koristi stručnu pomoć branitelja tokom krivičnog postupka, te da mu je osigurano dovoljno vremena za pripremanje odbrane. Dalje je Kantonalni sud naveo da je neosnovan žalbeni prigovor da naredba tužilaštva za vještačenje upućena vještaku N.P.K. predstavlja povredu presumpcije nevinosti. Kantonalni sud je ukazao na sadržaj naredbe, odnosno šta je od vještaka traženo. Vještak je uradio nalaz i mišljenje koji je sud prihvatio kao stručan i objektivan. Sadržaj navedene naredbe tužilaštva i način na koji je vještak N.P.K. ispitivao malodobnu oštećenu nije imalo nikakav uticaj na sadržinu iskaza oštećene. Prilikom svakog ponovnog ispitivanja, oštećena je davala iskaze istog sadržaja, koje nije mijenjala ni u najmanjim nijansama. Što se tiče naredbe za vještačenje date vještaku N.P.K. njen cilj je bio da se utvrdi psihičko stanje oštećene i eventualne posljedice koje je krivični događaj ostavio na nju, ukoliko se tokom pretresa utvrdi da je izvršeno krivično djelo. Kantonalni sud je zaključio da iz navedenih razloga naredbom tužilaštva nije došlo do kršenja načela presumpcije nevinosti. Kako je navedeno, radi se o uobičajenoj naredbi, što nikako ne znači i prejudiciranje krivice optuženog. Stranke i apelantov branilac su imali mogućnost ispitati navedenog vještaka, osporavati njegov nalaz i mišljenje, što su i učinili, te predlagati nove dokaze, tako da izvođenjem ovog dokaza, ni na koji način nije došlo do povrede prava na odbranu. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da prvostepeni sud nije zasnovao pobijanu presudu samo na nalazu i mišljenju ovog vještaka, već je cijenio i nalaze i mišljenje ostalih vještaka i druge provedene dokaze.

8. Apelant ukazuje na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi tok postupka i ranije ukinutu presudu Općinskog suda. Kako apelant ističe, osporena odluka je suprotna ranijoj odluci. Apelant ponavlja da mu je povrijeđeno pravo na prezumpciju nevinosti. Ovo zbog načina na koji je inspektor oštećenoj postavio pitanje „E sad ćeš nam reći kako se događaj desio“ čime je predstavljeno kao nesporno da se događaj desio. Apelant navodi da je do kršenja pretpostavke nevinosti došli i zbog naredbe upućene vještaku N.P.K. iz čijeg sadržaja se zaključuje da se apelant „smatra osobom koja je počinila krivično djelo“. Ovakva naredba je kako apelant navodi „determinisala sam postupak vještačenja“. Apelant također smatra da Kantonalni sud nije dao kritičnu analizu navoda iz žalbe branioca, odnosno da osporenoj presudi nedostaje obrazloženje u odnosu na iznijetu povredu o prezumpciji nevinosti.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

10. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

12. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

13. Apelant pokušava dovesti u pitanje konačne odluke sudova navodeći da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, ukazujući da je apelantu u toku krivičnog postupka povrijeđeno pravo na pretpostavku nevinosti zbog sadržaja naredbe za vještačenje, kao i načina izražavanja policijskog inspektora. Apelant takođe ukazuje da osporenoj presudi Kantonalnog suda nedostaje obrazloženje, odnosno da se ovaj sud nije uopšte osvrnuo na ovu povredu. Ustavni sud primjećuje da je navode o povredi prezumpcije nevinosti apelant isticao i u toku postupka pred redovnim sudom. Prvostepeni sud se izjasnio na apelantove navode, za šta je dao obrazloženje. Iako se Kantonalni sud nije posebno izjasnio na apelantove navode u vezi sa izjavom inspektora, iz obrazloženja presude je jasno da je Kantonalni sud podržao zaključak prvostepenog suda u pogledu krivice apelanta.

14. Ustavni sud podsjeća da se, za razliku od člana 6. stav 1. Evropske konvencije, povreda pretpostavke nevinosti ne ocjenjuje na osnovu postupka u cjelini, već kao zaseban procesni nedostatak. Ustavni sud, dalje, ukazuje da član 6. stav 2. Evropske konvencije garantira da se svako ko je optužen za krivično djelo smatra nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže. Pretpostavka nevinosti po članu 6. stav 2. Evropske konvencije biće povrijeđena ako sudska odluka, ili čak izjava funkcionera koja se odnosi na lice koje je optuženo za krivično djelo, odražava mišljenje da je krivo prije nego što se njegova krivica dokaže po zakonu (vidi, npr. Evropski sud, Mugoša protiv Crne Gore, presuda od 21. juna 2016. godine, predstavka broj 76522/12, tačka 67). Cilj člana 6. stav

2. Evropske konvencije da spriječi podrivanje poštenog suđenja izjavama koje prejudiciraju krivicu, a date su u bliskoj vezi s postupkom. S obzirom na navedene stavove, Ustavni sud u konkretnom slučaju ne nalazi da je došlo do povrede prava na koje se apelant poziva. Najprije u odnosu na izjavu inspektora Ustavni sud primjećuje, a o navedenom se izjasnio i redovni sud, da je apelant iz cijelog konteksta razgovora sa oštećenom izdvojio ovu izjavu. Međutim, redovni sud je utvrdio da je izjavi prethodio određeni razgovor i da je oštećena prva spomenula događaj kroz navod „kada je to radio“, nakon čega je uslijedilo pitanje inspektora, odnosno njegova izjava da ispriča kako se događaj desio. Osim toga sam sadržaj izjave „E sad ćemo da ispričamo kako se to desilo“ apsolutno ničim ne ukazuje niti na apelanta, niti na njegovo učešće u događaju, a pogotovo ne prejudicira krivicu. Nadalje, apelant smatra da sadržaj naredbe tužilaštva koji je dat vještaku ukazuje da se “u projekciji tužilaštva“ apelant smatra osobom koja je učinila krivično djelo. U vezi sa navedenim Ustavni sud zaključuje da na osnovu prikupljenih dokaza Tužilaštvo i jeste cijenilo (pa u konačnici i dokazalo) da apelant jeste osoba koja je učinila krivično djelo. Zadatak tužilaštva jeste gonjenje i procesuiranje počinilaca krivičnih djela. Dalje, tužilaštvo je naredbom od vještaka, osobe a stručnim znanjem, tražilo nalaz i mišljenje o eventualnom uticaju događaja na oštećenu. Navedeno je uslijedilo nakon što je tužilaštvo sakupilo određene dokaze (iskaz oštećene). Na navedeni način, suprotno apelantovim tvrdnjama, postupcima koje je provelo tužilaštvo, konkretno izdavanjem naredbe, apelantu nije prekršeno načelo pretpostavke nevinosti, pogotovo što konačnu ocjenu o naredbi i samom vještačenju, kao i apelantovoj krivici daje sud (vidi AP-952/20 od 8. jula 2021. godine, Odluka o dopustivosti i meritumu, tačka 27.).

15. Ustavni sud nije mogao zaključiti da izražavanje inspektora i tužioca, uticali na redovni sud, te da je odluka redovnog suda rezultat kršenja člana 6. st 1. i 2. Evropske konvencije, kako to želi predstaviti apelant. Na drugačiji zaključak ne utiče ni činjenica da je ranije Kantonalni sud ukinuo presudu zbog povrede presumpcije nevinosti, jer dati razlozi u osporenim presudama ne daju Ustavnom sudu osnova za zaključak da je na bilo koji način apelantu povrijeđena prezumpcija nevinosti ili bilo koja garancija iz člana 6. Evropske konvencije. Ustavni sud ne može zaključiti da je krivični postupak protiv apelanta proveden na način koji bi doveo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Stoga, imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1636/21 (S.M.) | Sudska praksa | Aktio