Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2305/22 (R. M.)

Odluka donesena 16. 04. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada štete
  • Građanski postupak
  • Nematerijalna šteta
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2305/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 04. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 16. aprila 2026. godine, u predmetu broj AP-2305/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Ranko Mrđa, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana

58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ranko Mrđa protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 040165 22 Gž od 6. aprila 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ranko Mrđa (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupa Savan Zec, advokat iz Kozarske Dubice, podnio je 20. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 040165 22 Gž od 6. aprila 2022. godine.

2. Presudom Suda BiH od 13. januara 2022. godine obavezana je tužena (Bosna i Hercegovina) da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog neosnovanog lišenja slobode i izrečenih mjera zabrane, pretrpljenih duševnih boli i straha, povrede časti, ugleda i prava ličnosti, te rada nedjeljom tokom trajanja krivičnog postupka, isplati iznos od 12.664,00 KM.

3. Presudom Suda BiH od 6. aprila 2022. godine djelimično je uvažena žalba tužene i prvostepena presuda je preinačena tako što je obavezana tužena da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog neosnovanog lišenja slobode (cijeneći obrazloženje presude Ustavni sud zapaža da je Sud BiH omaškom izostavio „i izrečenih mjera zabrane“) isplati iznos od 8.500,00 KM, dok je preko dosuđenog iznosa apelantov tužbeni zahtjev odbijen.

4. U obrazloženju osporene presude Sud BiH je naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da je apelant bio lišen slobode jedan dan, nakon čega su mu izrečene mjere zabrane, sve zbog sumnje da je počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tač. c) i f) Krivičnog zakona BiH u vezi sa članom 29. tog zakona. Takođe je utvrđeno da su mjere zabrane trajale 817 dana (zabrana napuštanja boravišta s obavezom javljanja nadležnim organima), 877 dana (zabrana putovanja) i 698 dana (zabrana sastajanja sa određenim licima). Konačno, utvrđeno je da je apelant oslobođen od optužbe da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da je prvostepeni sud pravilno cijenio da su neopravdano izrečene mjere povrijedile apelantova „prava ličnosti“, slijedom čega je apelantu dosudio novčanu naknadu primjenom člana 200. stav 1. Zakona o obaveznim odnosima. Međutim, Sud BiH je istakao da prvostepeni sud nije pravilno ocijenio da su mjere bile različitog sadržaja i da su proizvodile drugačije posljedice. Sud BiH je ukazao da se za dan pritvora, kao mjere koja se sprovodi u ustanovi zatvorenog tipa i na najrestriktivniji način utiče na prava lica koje je lišeno slobode, određuje naknada od 100,00 KM. Međutim, ukazao je da naknada za otklanjanje štetnih posljedica nastalih zbog neopravdano izrečenih mjera koje ne proizvode identične posljedice ne može da bude u navedenom iznosu. Nadalje, ukazao je da na visinu naknade nematerijalne štete ne utiče mjera zabrane kontaktiranja s određenim licima jer apelant tokom postupka nije dokazao da je zbog navedene mjere bio spriječen u obavljanju porodičnih ili socijalnih kontakata s bliskim osobama. Takođe, ukazao je da apelant nije definisao koja zaštićena prava su mu povrijeđena zbog rada nedjeljom, iz čega proizlazi da apelant potražuje naknadu iz osnova koji nije propisan odredbom člana 200. stav 1. Zakona o obaveznim odnosima. Sud BiH je ukazao da je cijenio težinu krivičnog djela, dužinu trajanja i sadržaj izrečenih mjera, te nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra. S obzirom na to, Sud BiH je zaključio da dosuđeni iznos predstavlja adekvatnu satisfakciju za apelanta za otklanjanje posljedica zbog povrede ugleda, časti i slobode.

5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudom, te smatra da je Sud BiH pri donošenju osporene odluke pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio relevantne propise. Naročito ističe da postoji očigledan nesrazmjer u pogledu dosuđenih iznosa nematerijalne štete drugostepenih vijeća Suda BiH sa činjenično sličnim predmetima i istim pravnim osnovom.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

8. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. maja 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je Sud BiH utvrdio činjenično stanje i primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u obrazloženju osporene odluke jasno ukazao koje je sve okolnosti cijenio prilikom odlučenja o visini naknade, tako da apelantovi navodi ne dovode u pitanje zaključak Ustavnog suda o nepostojanju proizvoljnosti u postupanju tog suda. Takođe, apelant ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u sprovedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1.

Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ničega što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie ) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2305/22 (R. M.) | Sudska praksa | Aktio