Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1943/21 (N.R.)

Odluka donesena 01. 12. 2022.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1943/21

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

01. 12. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Valerija Galić i dopredsjednici Zlatko Knežević i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 1. prosinca 2022. godine u predmetu broj AP-1943/21, rješavajući zahtjev N.R. za donošenje privremene mjere, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka e) i članka 64. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neutemeljen zahtjev N.R. za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. N.R. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Šemsa Droce, odvjetnik iz Mostara, podnijela je 2. lipnja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv odluke Visokog sudbenog i tužiteljskog vijeća Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: VSTV) broj 11-07-7-1017-5/2021 od 25. ožujka 2021. godine, odluke Drugostupanjskog stegovnog povjerenstva za suce (u daljnjem tekstu: Drugostupanjsko povjerenstvo) broj 11-07-7-1017/2021 od 23. veljače 2021. godine i Prvostupanjskog stegovnog povjerenstva za suce (u daljnjem tekstu: Prvostupanjsko povjerenstvo) broj 04-07-6-219-81/2020 od 30. studenog 2020. godine.

2. Apelantica je podneskom od 16. studenog 2022. godine od Ustavnog suda zatražila donošenje privremene mjere kojom bi se odložilo izvršenje Odluke VSTV od 25. ožujka 2021. godine do donošenja odluke o apelaciji.

3. Odlukom Prvostupanjskog povjerenstva broj 04-07-6-219-81/2020 od 30. studenog 2020. godine, apelantica je oglašena odgovornom da je kao sutkinja Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud), radnjama opisanim u točki I. izreke odluke, zanemarila obvezu dostojanstvenog ponašanja i očuvanja temeljnih standarda etičkog ponašanja sudaca, tako što je kao nositeljica pravosudne dužnosti predsjednici suda uputila uvrede i nedolične izjave, čime je iskazala ponašanje koje šteti ugledu sudačke dužnosti i počinila stegovni prekršaj iz članka 56. točka 22. („ponašanje u sudu i izvan suda koje šteti ugledu sudačke funkcije“) Zakona o VSTV. Osim toga, utvrđeno je da je apelantica, postupajući na takav način, istovremeno prekršila i odredbe st. 4, 4.2. i 4.3. Kodeksa sudačke etike (u daljnjem tekstu: Kodeks). Za počinjenje navedenih stegovnih prekršaja apelantici je izrečena stegovna mjera smanjenje plaće za iznos od 25% na period od šest mjeseci. Također, u točki II izreke odluke Prvostupanjsko povjerenstvo je odbilo točku 2. stegovne tužbe Ureda stegovnog tužitelja VSTV (u daljnjem tekstu: UST) koja je detaljnije navedene u izreci odluke. Prvostupanjsko povjerenstvo je u obrazloženju detaljno navelo dokaze koji su izvedeni, zatim zaključke do kojih je došlo ocjenom tih dokaza, kao i razloge zbog čega nije prihvatilo apelantičinu obranu i navode koje je iznijela kako bi opravdala svoje ponašanje. Prvostupanjsko povjerenstvo na osnovu toga zaključilo da je apelantica odgovorna za stegovni prekršaj koji joj je stavljen na teret, da ga je počinila iz umišljaja, te da je ostvarila sva bitna obilježja stegovnog prekršaja iz članka 56. tačka 22. Zakona o VSTV, a u vezi sa odredbama 4., 4.2 i 4.3 Kodeksa. Zbog toga je apelantici izrečena stegovna mjera, uz obrazloženje da je Povjerenstvo imalo u vidu odredbu članka 59. Zakona o VSTV i kriterije utvrđene Smjernicama za određivanje disciplinskih mjera u disciplinskim postupcima (u daljnjem tekstu: Smjernice), te je ocijenilo olakšavajuće i otežavajuće okolnosti (koje su detaljnije navedeni u obrazloženju).

4. Odlukom drugostupanjskog povjerenstva broj 11-07-7-1017/2021 od 23. veljače 2021. godine djelomično je uvažena apelantičina žalba i odluka prvostupanjskog povjerenstva je preinačena u pogledu izrečene stegovne mjere, na način da je apelantici za počinjeni stegovni prekršaj iz članka 56. točka 22. Zakona o VSTV, izrečena stegovna mjera - javna opomena (stavak I). Također, navedenom odlukom odbijena je kao neutemeljena žalba UST (stavak II), te je u preostalom dijelu odbijena apelantičina žalba i potvrđena je odluka Prvostupanjskog povjerenstva (stavak III). U suštini, Drugostupanjsko povjerenstvo je zaključilo da je odluka Prvostupanjskog povjerenstva, u dijelu kojim je apelantica oglašena odgovornom, utemeljena na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju, te da je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada su apelantičine radnje kalcificirane kao stegovni prekršaj. Međutim, u pogledu odluke o stegovnoj mjeri, Drugostupanjsko povjerenstvo je navelo da je imalo u vidu odredbe članka 59. Zakona o VSTV i kriterije utvrđene Smjernicama, te da je ponovo vrednovalo utvrđene okolnosti, na osnovu čega je odluka Prvostupanjskog povjerenstva u odnosu na izrečenu stegovnu mjeru preinačena i izrečena joj je lakša mjera – javna opomena. S tim u vezi, Drugostupanjsko povjerenstvo je cijenilo apelantičinu spremnost na otvorenu i krajnje korektnu saradnju koju je pokazala tijekom stegovnog postupka. Također, cijenjene su i apelantičine osobne prilike, koje se odnose na činjenicu da je porodična žena, supruga i majka, da je kreditno zadužena, njene zdravstvene prilike u periodu neposredno prije i tijekom izvršenja prekršaja. Na kraju, navedeno je da apelantica nije ranije stegovno odgovarala, te da je u svome radu ostvarivala normu preko predviđene, a kroz dosadašnje rezultate rada je iskazala visok stupanj stručnosti i posvećenosti u obavljanju sudačke funkcije.

5. Odlukom VSTV broj 11-07-7-1017-5/2021 od 25. ožujka 2021. godine usvojena je žalba UST i odluka Drugostupanjskog povjerenstva je preinačena na način da je apelantici za počinjeni stegovni prekršaj izrečena stegovna mjera smanjenja plaće za iznos od 25% na razdoblje od šest mjeseci (stavak 1). Također, navedenom odlukom odbijena je žalba apelantice protiv odluke Drugostupanjskog povjerenstva. U suštini, VSTV je zaključilo da u odluci Drugostupanjskog povjerenstva nisu cijenjene radnje koje su apelantici stavljene na teret, te da je zanemarena primjena načela proporcionalnosti i vrednovanje kako olakšavajućih tako i otežavajućih okolnosti. Osobito kod činjenice da takvo ponašanje apelantice predstavlja povredu osnovnih standarda etičkog ponašanja, kako je to navedeno u žalbi UST. VSTV je istaklo da su apelantičinim ponašanjem standardi ponašanja nositelja pravosudnih funkcija ozbiljno narušeni, što upućuje na zaključak da je apelantici potrebno izreći strožu stegovnu mjeru, kojom će se u potpunosti ostvariti svrha sankcioniranja, a posebno ciljevi specijalne i generalne prevencije.

Apelacijski navodi

6. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 12. uz Europsku konvenciju, te članak 17. Europske konvencije.

7. Iz opširnih navoda proizlazi da apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene procesnog prava, odnosno članka 68. Zakona o VSTV kojim su propisana prava stranaka tijekom stegovnog postupka. U tom pogledu apelantica navodi da joj je povrijeđeno pravo na obranu, jer joj prilikom dostave stegovne tužbe nisu dostavljeni svi dokazi koji su navedeni u tužbi, kao i da je UST na njen zahtjev odbijao dostaviti dokaze sve do pripremnog ročišta. Apelantica, između ostalog, prigovara produljenju roka za vođenje stegovnog postupka i poziva se na pravo na suđenje u razumnom roku jer postupak nije okončan u roku od godinu dana od podnošenja tužbe. Također, apelantica smatra da su osporene odluke proizvoljne jer nisu objektivizirani činjenični navodi stegovne tužbe, niti su analizirani dokazi koje je apelantica dostavljena tijekom postupka. Zatim ukazuje da je tijekom postupka onemogućena u izvođenju dokaza čime joj je povrijeđeno pravo na jednakost stranaka u postupku. Također, apelantica je opširno ukazala i na navodne propuste UST prilikom provođenja istrage. Osim navedenog, apelantica tvrdi da u osporenim odlukama nisu dati razlozi za utvrđivanje ubrojivosti, odnosno eventualnog umišljaja apelantice, niti je navedeno kojim je to dokaznim sredstvima utvrđeno. Naposljetku, u svezi sa odlukom o stegovnoj mjeri, apelantica je navela da je ona previsoka jer nije u razmjeru sa osobnošću apelantice i sa olakšavajućim okolnostima koje nisu utvrđene, niti je prilikom odmjeravanja primijenjen institut ublažavanja kazne. Također, prema mišljenju apelantice, takva odluka je suprotna i praksi VSTV koji je u drugim slučajevima izricao blaže mjere.

8. U pogledu zahtjeva za donošenje privremene mjere, apelantica je navela da su nakon donošenja osporene konačne odluke postojali razlozi zbog kojih nije bilo moguće pristupiti početku izvršenja navedene stegovne mjere. Ti razlozi su u međuvremenu prestali jer je apelantica isplatila dugovanja na temelju kredita. Zatim je apelantica istakla da je podneskom od 24. listopada 2022. godine, od VSTV tražila odlaganje izvršenja novčane kazne. VSTV je u odgovoru na zahtjev navelo da je njen zahtjev razmotren na sjednici Predsjedništva VSTV od 11. studenog 2022. godine, te da je odbijen jer se radi o konačnoj odluci vijeća te je potrebno pristupiti izvršenju izrečene stegovne mjere. Apelantica smatra da bi izvršenje novčane kazne bila dovedena u „nezavidnu egzistencijalnu situaciju“ jer se nalazi pod stalnom terapijom radi ugroženog zdravstvenog stanja, pri čemu kupuje lijekove u susjednoj Republici Hrvatskoj. Pored toga, apelantica ističe da ima dvoje maloljetne djece koje je obvezna školovati, te priuštiti izvannastavne aktivnosti, uz napomenu da je njen suprug nezaposlena osoba koji povremeno osigurava posao. S obzirom na to, apelantica predlaže da se donese privremena mjera kojom će se odložiti izvršenje Odluke VSTV od 25. ožujka 2021. godine do donošenja odluke o apelaciji.

9. Prilikom ispitivanja utemeljenosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 64. stavak (1) Pravila Ustavnog suda.

10. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

11. Članak 64. stavak (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnoga vođenja postupka.

12. Ustavni sud prvenstveno naglašava da razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u danom trenutku, jedine raspoložive mjere u domaćem pravnom sustavu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov opseg apelanti su dužni argumentirati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Posebno je neprihvatljivo za Ustavni sud da se kao razlozi za usvajanje privremene mjere navode argumenti koji se odnose na navodno kršenje ustavnih prava, s obzirom da se takvi razlozi ne mogu analogno primijeniti na postupak prilikom odlučivanja o privremenoj mjeri.

13. Razmatrajući zahtjev, Ustavni sud smatra da apelantičini navodi da će izvršenjem stegovne mjere biti dovedena u „nezavidnu egzistencijalnu situaciju“, ne mogu voditi zaključku o neophodnosti usvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere. Naime, Ustavni sud zapaža da se radi o stegovnoj mjeri smanjenja plaće za iznos od 25% na razdoblje od šest mjeseci, koja objektivno po svome trajanju i visini ne ukazuje da će biti ugrožena egzistencija apelantice ili osoba koja uzdržava. Također, Ustavni sud zapaža da je identične razloge koje apelantica ponavlja u zahtjevu, prilikom odlučivanja o apelantičinom prijedlogu za odlaganje izvršenja izrečene stegovne mjere, razmotrilo VSTV kao tijelo koje je izreklo kaznu, te je ocijenilo da ne postoje uvjeti za odlaganje izvršenja. U takvim okolnostima, Ustavni sud smatra da te apelantičine tvrdnje ne ukazuju da je nužno, u interesu stranaka ili pravilnoga vođenja apelacionog postupka, donijeti privremenu mjeru u smislu članka 64. Pravila Ustavnog suda.

14. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra apelantičin zahtjev za donošenje privremene mjere neutemeljenim, zbog čega je odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

15. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

16. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1943/21 (N.R.) | Sudska praksa | Aktio