Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-560/21 (Granična policija Bosne i Hercegovine)
Odluka donesena 27. 03. 2025.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o zdravstvenom osiguranju
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenom osiguranju
- Zakon o zdravstvenom osiguranju
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
Predmeti (1)
AP-560/21
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 03. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-560/21, rješavajući apelaciju Bosne i Hercegovine, Granične policije Bosne i Hercegovine, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1) i (2) i članka 62. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Seada Palavrić, predsjednica
Valerija Galić, dopredsjednica Angelika Nußberger, dopredsjednica
Mirsad Ćeman, sudac
Helen Keller, sutkinja
Ledi Bianku, sudac
Marin Vukoja, sudacna sjednici održanoj 27. marta 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Bosne i Hercegovine, Granične policije Bosne i Hercegovine.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Mals 185897 19 Pž od 28. listopada 2020. godine.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Mostaru koji je dužan u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke donijeti novu odluku u skladu sa člankom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Mostaru da, u skladu sa člankom 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Bosna i Hercegovina, Granična policija Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Pravobraniteljstvo Bosne i Hercegovine, podnijela je 18. veljače 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Mals 185897 19 Pž od 28. listopada 2020. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Mals 185897 17 Mals od 29. listopada 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Zavoda zdravstvenog osiguranja Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 17. lipnja 2022. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Pozvani su dostavili odgovore na apelacije u razdoblju od 29. lipnja 2022. do 13. srpnja 2022. godine, pa su ti odgovori u razdoblju od 12. srpnja 2022. do 25. kolovoza 2022. godine dostavljeni apelantičinom zakonskom zastupniku radi eventualnog izjašnjenja na odgovore. Međutim, on nije dostavio izjašnjenje u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
4. Presudom Općinskog suda od 29. listopada 2018. godine odbijen je kao neutemeljen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obveže tuženi da joj na ime isplaćene naknade za vrijeme privremene spriječenosti za rad isplati određene novčane iznose po osnovi neto plaće i uplaćenih doprinosa, sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.
5. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da među strankama nije sporno da je apelantica kao poslodavac svojim uposlenicima (A. Đ., O. Š. i M. B.), koji su bili privremeno spriječeni za rad zbog bolovanja u trajanju duljem od 42 dana, isplatila naknadu plaće i za njih uplatila pripadajuće doprinose. Dalje je Općinski sud naveo da također nije sporno da je tuženi apelantici djelomično refundirao iznose isplaćene po navedenoj osnovi. Pri tome je sud ukazao da je tijekom postupka provedeno vještačenje posredstvom vještaka financijske struke, te da iz nalaza i mišljenja vještaka, sačinjenog na temelju dokumentacije koju mu je dostavila apelantica, proizlazi da je tuženi apelantici refundirao manje iznose od onih na koje apelantica ima pravo. Međutim, sud je ukazao da se nalaz i mišljenje vještaka mora „podvesti pod pravni okvir“ te se u svezi s tim pozvao na odluku Upravnog odbora tuženog o osnovici, visini naknade plaće i najvišem i najnižem iznosu naknade plaće koja se isplaćuje na teret tuženog od 19. prosinca 2013. godine (u daljnjem tekstu: odluka UO tuženog). Navedenom odlukom je, između ostalog, propisana osnovica za naknadu neto plaće za vrijeme privremene spriječenosti za rad i određeno da se naknada plaće obračunava u visini od 80% od osnovice na naknadu plaće u slučajevima privremene spriječenosti za rad, kada ta naknada tereti sredstva obveznog zdravstvenog osiguranja. Naime, Općinski sud je ukazao da apelantica u konkretnom slučaju smatra da pravo na refundiranje isplaćenog iznosa u cijelosti proizlazi, između ostalog, iz odredbi „članka 46. stavak (1), te članka 47. st. (1) i (2)“ Zakona o zdravstvenom osiguranju Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o zdravstvenom osiguranju). Međutim, dovodeći odredbe članka 47. stavak (3) Zakona o zdravstvenom osiguranju, kojim je propisano da visinu naknade plaće koja se isplaćuje na teret kantonalnog zavoda osiguranja utvrđuje upravni odbor kantonalnog zavoda osiguranja, u vezu s odlukom UO tuženog i činjenicama konkretnog predmeta (iznosima koje je tuženi već isplatio apelantici), sud je zaključio da je apelantičin tužbeni zahtjev neutemeljen. Naime, „tuženi je izvršio obračun bolovanja u skladu s navedenim propisima, te time ispunio svoju zakonsku obvezu na način da je izvršio povrat isplaćene naknade u zakonom propisanom roku“.
6. Presudom Kantonalnog suda od 28. listopada 2020. godine apelantičina žalba je odbijena kao neutemeljena. Kantonalni sud je ukazao da je apelantica u žalbi, između ostalog, isticala da je odluka UO tuženog u suprotnosti sa Zakonom o zdravstvenom osiguranju, te da su se, budući da je navedeni Zakon po hijerarhiji akt „veće pravne snage“ od odluke, obračun i isplata plaće u konkretnom slučaju morali izvršiti u skladu s relevantnim odredbama Zakona o zdravstvenom osiguranju. U svezi s tim, sud je naveo da je Upravni odbor tuženog, na temelju odredbe članka 47. stavak (3) Zakona o zdravstvenom osiguranju, imajući u vidu podjelu nadležnosti između federalne i kantonalne vlasti glede pitanja zdravstva, donio navedenu odluku. Prema tome, Kantonalni sud je zaključio da je tuženi, prilikom refundiranja naknade plaća apelantičinim uposlenicima, navedenu naknadu isplatio u skladu s tom odlukom, na temelju ovlaštenja propisanih Zakonom o zdravstvenom osiguranju. Stoga je sud naveo da „nisu točni apelantičini žalbeni navodi da je tuženi prilikom refundacije naknade plaća davao primat kantonalnim propisima nad propisima Federacije BiH“.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
7. Apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica naročito ističe da osporene odluke nisu dale odgovor na pitanje „zakonitosti odluke Upravnog odbora tuženog“ jer je navedenom odlukom, kao aktom niže pravne snage, nezakonito propisano manje prava od prava koja je poslodavcu dao Zakon o zdravstvenom osiguranju. Naime, apelantica navodi da je tužbenim zahtjevom tražila isplatu navedenog iznosa na ime razlike manje refundiranih sredstava po osnovi naknade plaće, da je odredbama članka 47. stavak (1) Zakona o zdravstvenom osiguranju propisano da ta naknada, između ostalog, ne može biti niža od iznosa minimalne plaće važeće za mjesec za koji se utvrđuje naknada, a da je u konkretnom slučaju apelantici, shodno navedenoj odluci, isplaćen manji iznos, što je u suprotnosti s navedenim odredbama Zakona o zdravstvenom osiguranju.b)Odgovori na apelaciju
8. Kantonalni sud i Općinski sud su naveli da apelacije nisu utemeljene, dok je tuženi istaknuo da se činjenični navodi iz apelacije u potpunosti odnose na zakonitost odluke UO tuženog, pa je u svezi s tim ukazao da je tuženi taj koji donosi „provedbene propise“ o načinu ostvarivanja konkretnih prava, zbog čega je predložio da se apelacija odbaci ili odbije kao neutemeljena.
V.Relevantni propisi
9. Zakon o zdravstvenom osiguranju („Službene novine Federacije BiH“ br. 30/97, 7/02, 70/08, 48/11, 100/14 – odluka USFBiH, 36/18 i 61/22)
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o zdravstvenom osiguranju („Službene novine Federacije BiH“ br. 30/97, 7/02, 70/08, 48/11, 100/14 – odluka USFBiH i 36/18) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 46. stavak (1)
Nadoknade se plaće utvrđuju od osnovice za nadoknadu koju čini plaća isplaćena osiguraniku za mjesec koji prethodi mjesecu u kojem nastupi slučaj na temelju kojega se stječe pravo na nadoknadu. […]
Članak 47.
Nadoknada se plaće određuje se u visini od najmanje 80% osnovice za nadoknadu, s tim da ne može biti niža od iznosa minimalne plaće važeće za mjesec za koji se utvrđuje nadoknada.
Nadoknada plaće iznosi 100% od osnovice za nadoknadu:
1. za vrijeme privremene spriječenosti za rad zbog ozljede na radu ili oboljenja od profesionalne bolesti,
2. za vrijeme privremene spriječenosti za rad zbog bolesti i komplikacija prouzročenih trudnoćom i porođajem,
3. za vrijeme privremene spriječenosti za rad zbog transplantacije živog tkiva i organa u korist druge osobe.
Visinu nadoknade plaće i najviši iznos nadoknade plaće, koja se isplaćuje na teret županijskog zavoda osiguranja, utvrđuje upravno vijeće županijskog zavoda osiguranja.
10. Odluka o osnovici, visini naknade plaće i najvišem i najnižem iznosu naknade plaće koja se isplaćuje na teret Zavoda zdravstvenog osiguranja Hercegovačko-neretvanskog kantona (Upravni odbor tuženog broj U. V. 11131/13 od 19. prosinca 2013. godine)
Za potrebe ove odluke koristi se tekst Odluke Upravnog odbora tuženog, dostavljen u prilogu apelacije, koji u relevantnom dijelu glasi:
II
Osnovicu za naknadu plaće čini neto plaća osiguranika za mjesec koji prethodi mjesecu u kojem je nastupila privremena spriječenost za rad.
V
Naknada plaće obračunava se u visini od 80% od osnovice na naknadu plaće u slučajevima privremene spriječenosti za rad, kada ta naknada tereti sredstva obveznog zdravstvenog osiguranja, osim u slučajevima predviđenim člankom 47. stavak 2. Zakona [o zdravstvenom osiguranju], i to: -za vrijeme privremene spriječenosti za rad zbog bolesti i komplikacija prouzrokovanih trudnoćom i porođajem i -za vrijeme privremene spriječenosti za rad zbog transplantacije živog tkiva i organa u korist druge osobe.
VI.Dopustivost i meritum
11. Ustavni sud zapaža da apelacija ispunjava uvjete propisane člankom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neutemeljena u smislu odredbe članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda ni nedopustiva po bilo kojoj osnovi propisanom odredbom članka 18. stavak (3) Pravila Ustavnog suda. Stoga je apelacija dopustiva.
12. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njezino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
13. Ustavni sud primjećuje da je apelantica nositelj javne vlasti. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, državni organi i javna vlast, kao sudionici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz članka II/3.e) i
k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-39/03 od 27. veljače 2004. godine, toč. 14. i 15., i AP-3444/19 od 7. travnja 2021. godine, točka 28., objavljene na www.ustavnisud.ba), ali ne i Europske konvencije. Međutim, primjenljivi standardi su isti.
Pravo na pravično suđenje
14. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
15. Ustavni sud zapaža da apelantica smatra da su redovni sudovi u konkretnom postupku proizvoljno primijenili materijalno pravo. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, točka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljenu u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, točka 23.).
16. Ustavni sud ukazuje da apelantica tvrdi da osporene odluke nisu dale odgovor na pitanje „zakonitosti odluke Upravnog odbora tuženog“ jer je navedenom odlukom, kao aktom niže pravne snage, nezakonito propisano manje prava od prava koja je poslodavcu „dao“ Zakon o zdravstvenom osiguranju. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u više svojih odluka razmatrao pitanje refundiranja razlike novčanih sredstava koja su apelanti kao poslodavci isplaćivali svojim uposlenicima za vrijeme privremene spriječenosti za rad i iznosa koje su kantonalni zavodi za zdravstveno osiguranje refundirali tim poslodavcima u skladu s odlukama o naknadi plaće za vrijeme privremene spriječenosti za rad koje su donijeli ti zavodi (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-120/19 od 9. rujna 2020. godine i AP-3646/20 od 6. travnja 2022. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.usatavnisu.ba). Ustavni sud je u citiranim predmetima utvrdio kršenje prava apelanata na pravično suđenje jer je utvrđeno da su redovni sudovi obrazložili da su odluke koje su donijeli tuženi u tim postupcima (nadležni zavodi za zdravstveno osiguranje) zakonite s formalnog aspekta, s obzirom na to da su donesene na temelju izričitog zakonskog ovlaštenja, pri čemu nisu razmotrili materijalno-pravnu zakonitost takvih odluka. Naime, Ustavni sud je u navedenim predmetima, između ostalog, istaknuo da odredbe Zakona o zdravstvenom osiguranju daju diskrecijsko pravo upravnim odborima kantonalnih zavoda osiguranja da svojim odlukama utvrde „visinu naknade plaće i najviši iznos naknade plaće“, ali da su se upravni odbori kantonalnih zavoda osiguranja pri donošenju odluka, kao podzakonskih akata, morali kretati u okvirima propisanim Zakonom o zdravstvenom osiguranju. Konačno, Ustavni sud je u navedenim predmetima zaključio da su redovni sudovi bili dužni, pored formalnog, ocijeniti i materijalnopravni aspekt zakonitosti odluka upravnih odbora tuženih u tim predmetima. Propuštanjem da tako postupe, usprkos prigovorima apelanata iznesenim u tom pravcu, redovni sudovi su povrijedili pravo apelanata na pravično suđenje.
17. Dovodeći stajališta iz navedenih odluka Ustavnog suda u vezu s okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je i u ovom predmetu apelantica isticala da je odluka UO tuženog u suprotnosti sa Zakonom o zdravstvenom osiguranju. Stoga, podržavajući praksu iz odluka Ustavnog suda br. AP-120/19 od 9. rujna 2020. godine i AP-3646/20 od 6. travnja 2022. godine, te uzimajući u obzir sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud se u cijelosti poziva na obrazloženje iz navedenih odluka. Shodno tome, Ustavni sud smatra da je osporenom presudom Kantonalnog suda, kao konačnom odlukom u konkretnom postupku, povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na imovinu
18. S obzirom na zaključak o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud ne smatra potrebnim posebno razmatrati apelantičine navode o povredi prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
VII.Zaključak
19. Ustavni sud zaključuje da su redovni sudovi osporenim odlukama povrijedili apelantičino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada su primijenili odluku Upravnog odbora tuženog bez ispitivanja njezine materijalno-pravne suglasnosti sa Zakonom o zdravstvenom osiguranju, usprkos apelantičinim prigovorima iznesenim u tom pravcu.
20. Na temelju članka 59. st. (1) i (2) i članka 62. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.