Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4102/22 (J.M.)
Odluka donesena 19. 01. 2023.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Zakonito hapšenje po presudi suda
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4102/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 01. 2023.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Mirsad Ćeman, Zlatko M. Knežević i Helen Keller i sudije Seada Palavrić, Angelika Nussberger i Ledi Bianku, na sjednici održanoj 19. januara 2023. godine, u predmetu broj AP-4102/22, rješavajući apelaciju J.M, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela J.M.
protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 K 021537 22 Kž 10 od 30. septembra 2022. godine i rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 K 021537 21 K od 23. septembra 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. J.M. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Mirza Telalović, advokat iz Tuzle, podnijela je 1. novembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 K 021537 22 Kž 10 od 30. septembra 2022. godine i rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 K 021537 21 K od 23. septembra 2022. godine.
2. Apelantica je nepravomoćnom presudom Kantonalnog suda osuđena na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina, zbog krivičnog djela Ubistvo iz člana 166. stav (2) tačka a) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH). Odmah nakon izricanja presude, sud joj je rješenjem broj 03 0 K 021537 21 K od 23. septembra 2022. godine, odredio pritvor koji može trajati devet mjeseci, od dana izricanja presude tj. od 23. septembra 2022. godine, pa do upućivanja na izdržavanje kazne zatvora. U obrazloženju rješenja je navedeno da se u izrečenu kaznu zatvora uračunava i vrijeme provedeno u pritvoru od 8. jula 2021. godine do 22. marta 2022. godine i od 23. septembra 2022. godine pa do upućivanja na izdržavanje kazne zatvora.
3. U rješenju je obrazloženo da je pritvor određen na osnovu člana 152. stav (1) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH), jer je Kantonalni sud zaključio da je to neophodno radi nesmetanog vođenja krivičnog postupka, uzimajući u obzir sve okolnosti vezane za izvršenje krivičnog djela.
4. Kantonalni sud je ukazao da je odredbama člana 152. stav (1) ZKP FBiH propisano da sud može, kada izrekne presudu na kaznu zatvora optuženom odrediti/produžiti pritvor, ako je to neophodno radi nesmetanog vođenja krivičnog postupka, uzimajući u obzir sve okolnosti vezane za izvršenje krivičnog djela, odnosno ličnost počinioca. U konkretnom slučaju, Kantonalni sud je ocijenio da je pritvor neophodan zbog načina na koji je apelantica izvršila krivično djelo, radnji koje je poduzela prema oštećenoj (sestri), prirodi povreda koje je apelantica nanijela oštećenoj, okrutnosti u apelanticinim radnjama, brojnosti povreda i dijelu tijela na kojem je apelantica nanijela teške povrede oštećenoj, što je sve detaljno opisano u obrazloženju (str. 2. i 3. rješenja). Pored toga, Kantonalni sud je cijenio da je apelantica sestra oštećene, da živi u istom mjestu kao sin i suprug oštećene, kao i da joj je izrečena kazna zatvora u trajanju od 20 godina.
5. Vrhovni sud je rješenjem broj 030 K 0216537 22 Kž 10 od 30. septembra 2022. godine, odbio kao neosnovanu žalbu apelanticinog branitelja, izjavljenu protiv prvostepenog rješenja. Vrhovni sud je istakao da iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi da je prvostepeni sud dao jasne i konkretne razloge za određivanje pritvora apelantici. Posebno je Vrhovni sud ukazao da činjenica da je u ranijoj fazi ovog postupka, pritvor u kojem se nalazila apelantica bio ukinut i da njen boravak na slobodi nije predstavljao smetnju za vođenje krivičnog postupka, nemaju značaj koji može dovesti u pitanje određivanje ovog pritvora. Ovo stoga, kako je naveo Vrhovni sud, jer su se sada okolnosti promijenile na način da je u stadiju nakon glavnog pretresa donesena presuda, kojom je apelantica oglašena krivom zbog učinjenog krivičnog djela ubistva, koje je teško krivično djelo i da je osuđena na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina.
6. Vrhovni sud je ponovio da je prvostepeni sud zaključak o neophodnosti određivanja pritvora apelantici, zasnovao na svim okolnostima koje su povezane sa načinom učinjenja krivičnog djela koji je detaljno obrazložio i Vrhovni sud (str. 3. rješenja). Sve navedene okolnosti sud je doveo u vezu sa izrečenom kaznom zatvora u trajanju od 20 godina, te činjenicom da je apelantica sve radnje koje su pratile učinjenje krivičnog djela, poduzimala prema sestri. Vrhovni sud je istakao i da, suprotno apelanticinim žalbenim navodima, iz odredaba člana 152. stav (1) ZKP FBiH, ne proizlazi da se zaključak o neophodnosti određivanja odnosno produženja pritvora radi nesmetanog vođenja krivičnog postupka mora zasnivati i na okolnostima vezanim za učinjenje krivičnog djela i okolnostima koje su vezane za ličnost učinitelja, „nego je dovoljno utvrditi da na takav zaključak ukazuju jedne ili druge okolnosti“.
7. Apelantica smatra da je osporenim rješenjima došlo do kršenja prava iz čl. II/3.d), e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine te čl. 5. i 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica u suštini ponavlja navode koje je isticala i u žalbi protiv osporenog rješenja. Naročito ponavlja da nisu bili ispunjeni uvjeti da joj se odredi pritvor nakon donošenja presude. U tom kontekstu opisuje da je, u periodu od 22. marta do 23. septembra 2022. godine, bila na slobodi i da nije napuštala mjesto gdje živi i radi, te da ničim nije ugrozila vođenje krivičnog postupka. Smatra da nije tačan navod da „živi u neposrednoj blizini oštećenih“. Apelantica ističe i da je tim vještaka, u „psihijatrijskom vještačenju“ zaključio da ona „nije imala ubilačku namjeru.“ Apelantica naglašava da se okolnosti počinjenja krivičnog djela, neovisno od presude, ne mogu unaprijed, bez utvrđivanja i analize njenog postupanja, smatrati postojećim i opravdanim osnovom za ponovno određivanje pritvora.
8. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 152. st. (1) i (3) Pritvor poslije izricanja presude (1) Kada izrekne presudu na kaznu zatvora, sud može optuženom odrediti odnosno produžiti pritvor, ako je to neophodno radi nesmetanog vođenja krivičnog postupka, uzimajući u obzir sve okolnosti vezane za izvršenje krivičnog djela, odnosno ličnost počinioca. U ovim slučajevima donosi se posebno rješenje, a žalba protiv rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.
(3) Poslije izricanja prvostepene presude pritvor može trajati najduže još devet mjeseci. […].
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
11. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
13. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
14. Iako je apelantica, u obrascu apelacije, ukazala na povredu prava na slobodu i sigurnost ličnosti, prava na pravično suđenje i prava na imovinu, imajući u vidu osporena rješenja i suštinu apelanticinih navoda, Ustavni sud smatra da suština apelanticinih navoda pokreće samo pitanje prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
15. U vezi s navodima o kršenju prava na ličnu slobodu i sigurnost, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda, prema kojoj se osobe koje su pritvorene nakon donošenja prvostepene osuđujuće presude, bez obzira na to da li su prije toga bile u pritvoru ili ne, nalaze u situaciji koju propisuje član 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije. Prema toj praksi, član 5. stav 1. tačka a) traži postojanje uzročne veze, i to ne samo hronološke, između osuđujuće presude i pritvora po tom osnovu (vidi Evropski sud, Van Droogenbroeck protiv Belgije, presuda od 24. juna 1982. godine, predstavka broj 7906/77,tačka 35., Ruslan Yakovenko protiv Ukrajine, presuda od 4. juna 2015. godine, predstavka broj 5425/11, tačka 49. i W.A. protiv Švicarske, presuda od 2. novembra 2021. godine, predstavka broj 38958/16, tačka 32.). U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da se apelanticina situacija mora ocijeniti upravo u odnosu na član 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije, te da su ispunjena oba kriterija koja ovaj član zahtijeva. Naime, apelantica je prvostepenom presudom proglašen krivom zbog počinjenja krivičnog djela iz KZ FBiH, što znači da postoji osuđujuća presuda koja je prethodila odluci o određivanju pritvora. Dalje, apelantici je, kao direktna posljedica takve presude, određen pritvor uz određenje da taj pritvor može trajati „još devet mjeseci od dana izricanja presude ili do nove odluke suda“, što znači da postoji i direktna uzročna veza između osuđujuće presude i odluke o određivanju pritvora. Domaći zakon zahtijeva da je određivanje/produženje pritvora, nakon donošenja presude „neophodno radi nesmetanog vođenja krivičnog postupka“.
16. Imajući u vidu apelanticine navode i činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da prvostepeno rješenje Kantonalnog suda, koje je potvrđeno rješenjem Vrhovnog suda, sadrži jasno, relevantno i uvjerljivo obrazloženje o tome zašto je zaključeno da je, nakon izricanja presude, apelantici neophodno odrediti i pritvor. Redovni sudovi su detaljno obrazložili da su imali u vidu sve okolnosti u vezi sa izvršenjem krivičnog djela koje je apelantica počinila (vidi, tač. 4. i 6. ove odluke). Sve te okolnosti, redovni sudovi su doveli u vezu sa izrečenom kaznom zatvora u trajanju od 20 godina, te činjenicom da je apelantica sve radnje koje su pratile učinjenje krivičnog djela, poduzimala prema sestri. Posebno je Vrhovni sud obrazložio zašto okolnost da apelantica, nakon puštanja na slobodu, prije donošenja prvostepene presude, nije ometala krivični postupak, ne može uticati na odluku o pritvoru koji joj je određen nakon donošenja prvostepene presude. Ustavni sud zapaža da apelantica nije ponudila dovoljne i relevantne razloge ni pred redovnim sudovima, niti u apelaciji, o navodnim nedostacima datih obrazloženja, iz kojih bi se moglo zaključiti drugačije.
17. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanticini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić