Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4349/22 (D. Č.)

Odluka donesena 20. 12. 2022.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4349/22

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

20. 12. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević , na sjednici održanoj 20. decembra 2022. godine, u predmetu broj AP-4349/22 rješavajući zahtjev Dževada Čejvanovića. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Dževada Čejvanovića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Dževad Čejvanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Emin Halilćević, advokat iz Tuzle, podnio je 17. novembra 2022. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda F BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 381412 22 Rev od 17. augusta 2022. godine. Apelant je podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio postupak protuizvršenja koji se protiv apelanta vodi pred Osnovnim sudom u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) pod brojem 83 0 I 005223 18 I, do donošenja odluke o apelaciji.

2. Apelant je 2004. godine imenovan na poziciju sudije Osnovnog suda u Bijeljini, a nakon toga na poziciju tužitelja Okružnog tužilaštva u Bijeljini. Na toj poziciji apelant je bio do kraja 2013. godine. U vrijeme obavljanja navedenih dužnosti apelant je živio u Tuzli i svaki dan putovao na posao u Bijeljinu i nazad u Tuzlu. Apelantu nisu bili plaćani troškovi puta jer tužena nije bila donijela akte kojim bi regulirala ovo pitanje. Zbog toga je apelant podnio tužbu Osnovnom sudu u Zvorniku radi naplate ovog potraživanja. Osnovni sud je donio presudu broj 83 0 P 001846 09 P od 25. marta 2009. godine kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev. Rješavajući po apelantovoj žalbi Okružni sud u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je presudom broj 83 0 P 001846 09 Gž od 24. septembra 2009. godine preinačio prvostepenu presudu i usvojio apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti. Apelant je nakon toga pokrenuo izvršni postupak radi naplate svog potraživanja. Vrhovni sud Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud RS) je presudom od 14. juna 2011. godine usvojio reviziju tužene, ukinuo drugostepenu presudu i potvrdio presudu Osnovnog suda. Nakon toga apelant je podnio dvije apelacije Ustavnom sudu. U vezi s tim, Ustavni sud je donio odluku broj AP-3466/11 od 15. aprila 2015. godine, kojom je usvojena apelacija, ukinuta presuda Vrhovnog suda RS od 14. juna 2011. godine i predmet vraćen tom sudu na ponovni postupak, i odluku broj AP-4521/15 od 10. aprila 2018. godine, kojom je odbijena apelacija protiv presude Vrhovnog suda RS 80 0 P 001846 15 Rev 2 od 30. juna 2015. godine koja je donesena u postupku izvršenja odluke Ustavnog suda broj AP-3466/11 (obje odluke su dostupne na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ). U međuvremenu, tužena je pokrenula postupak za protivizvršenje s obzirom da je apelant naplatio svoje potraživanje, a da je kasnije izvršna isprava – presuda Okružnog suda, ukinuta.

3. Nakon toga, apelant je podnio tužbu protiv tužene zbog navodne diskriminacije za koju smatra da je došlo donošenjem presude Vrhovnog suda od 30. juna 2015. godine. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 381412 20 P od 4. augusta 2021. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da mu je Republika Srpska (u daljnjem tekstu: tužena) prekršila pravo na jednako postupanje u odnosu na „druga lica u sličnoj situaciji“. Odbijen je i dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da se stavi van snage navedena odluka Vrhovnog suda RS i navedeno rješenje o protivizvršenju Osnovnog suda i postupak obustavi. Presudom je odbijen prijedlog za određivanje mjere osiguranja koja bi se sastojala u privremenom zastoju postupka protivizvršenja do donošenja konačne odluke po tužbi. Presudom Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 381412 21 Gž 2 od 1. novembra 2021. godine obijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda. Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 P 381412 22 Rev od 17. augusta 2022. godine odbijena je apelantova revizija.

4. U sve tri presude suštinski su navedeni isti razlozi. Redovni sudovi su citirali odredbe Zakona o radu RS koji je u relevantnom periodu bio na snazi, Zakona o zabrani diskriminacije i Zakona o obligacionim odnosima. U vezi s tim je istaknuto da se apelant ne može pozivati na navod da je diskriminiran kao pripadnik bošnjačke nacionalnosti na području RS, jer da bi se to učinilo vjerovatnim moraju se označiti uporedne grupe „u konkretnom organu ili tijelu“ kao osnov za diskriminaciju, što apelant nije učinio. U obrazloženjima presuda je navedeno je da je neosnovano pozivati se na različito postupanje sudova po istom činjeničnom i pravnom pitanju, obzirom da se u tim predmetima radi o naknadama za period 2016-2017. godine, dakle, u vrijeme kada je već bio donesen novi Zakon o radu, koji nije primjenljiv na konkretan slučaj. Navedeno je da je neosnovno apelantovo pozivanje na nepostupanje redovnih sudova po odluci Ustavnog suda broj AP-3466/11, s obzirom da Ustavni sud u toj odluci nije odlučivao o iznosima naknade koji pripadaju apelantu i za koje periode. Također je istaknuto da pokretanje protivizvršnog postupka protiv apelanta ne može predstavljati diskriminaciju, s obzirom da je taj postupak pokrenut u skladu sa zakonom i na osnovu izvršnih presuda.

5. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6, stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, pravo iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije kao i sloboda kretanja roba i usluga. Povredu navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni prava i pogrešno utvrđenim činjenicama. Navodi da mu je „nesporno prekršeno pravo“ jer su redovni sudovi primijenili prekluzivni umjesto zakonskog roka u vezi sa zastarom potraživanja, pa je izgubio dio naknade „što vodi ka diskriminaciji“. U konkretnom slučaju, apelant smatra da je diskriminiran jer se u ovakvim slučajevima „u RS ne primjenjuju prekluzivni rokovi, već samo u FBiH“. Zbog toga i zbog činjenice da ima četveročlanu porodicu, a da mu se odbija ½ plate radi namirenja potraživanja tužene, apelant traži da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će obustaviti postupak protivizvršenja u predmetu Osnovnog suda u Zvorniku broj 83 0 I 005223 18 I, do donošenja odluke o apelaciji.

6. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

8. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

9. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Osim toga Ustavni sud je brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na „pristup sudu“ što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP- 774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentirane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. Imajući u vidu argumentaciju koju je iznio apelant u zahtjevu za donošenje privremene mjere i navedene stavove, Ustavni sud smatra da apelant u konkretnom slučaju nije ponudio razloge i dokaze koji bi Ustavnom sudu u ovom trenutku bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa u izvršnom postupku, odnosno koji bi ukazivali da je u takvim okolnostima donošenje tražene privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

10. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

11. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu apelacije.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić