Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1719/21 (N. K. i drugi)
Odluka donesena 10. 07. 2025.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni spor
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravo na pravnu sigurnost
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-1719/21
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 07. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1719/21, rješavajući apelacije Nerice Kopilaš i drugih, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, dopredsjednica Angelika Nußberger, dopredsjednica
Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudac
Marin Vukoja, sudac
Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 10. srpnja 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvajaju apelacije Nerice Kopilaš, Mile Anić, Marije Zovko i Jasminke Iličić.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 424062 16 Rsž od 25. veljače 2021. godine.
Na temelju članka 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da Nerici Kopilaš, Mili Anić, Mariji Zovko i Jasminki Iličić u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke isplati iznos od po 650,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obvezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbijaju se kao neutemeljene apelacije Nerice Kopilaš, Mile Anić, Marije Zovko i Jasminke Iličić podnesene protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 424062 16 Rsž od 25. veljače 2021. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Nerica Kopilaš iz Širokog Brijega, Mila Anić iz Širokog Brijega, Marija Zovko iz Čerina i Jasminka Iličić iz Gruda (u daljnjem tekstu: apelantice), koje zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnijele su 17. svibnja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 424062 16 Rsž od 25. veljače 2021. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 424062 14 Rs od 15. travnja 2016. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP-1719/21.
2. Apelantice su posredstvom istog odvjetnika 6. studenog 2022. godine podnijele apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 424062 21 Rev od 14. prosinca 2021. godine te protiv prethodno navedenih presuda. Apelacija je zavedena pod brojem AP-4161/22.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da se navedenim apelacijama osporavaju odluke koje su redovni sudovi donijeli u okviru istog predmeta, Ustavni sud je, u skladu sa člankom 32. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1719/21.
4. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda je 18. studenog 2021. godine zatraženo da dostave odgovore na apelacije, a od Federacije Bosne i Hercegovine – Sudska policija Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) 23. studenog 2022. godine.
5. Pozvani su dostavili odgovore na apelacije 30. studenog 2021. godine i 29. studenog 2022. godine pa su navedeni odgovori 25. siječnja 2022. godine, odnosno 30. studenog 2022. godine dostavljeni punomoćniku apelantica na izjašnjenje. Punomoćnik apelantica nije dostavio izjašnjenje u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelantica i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Apelantice su 4. travnja 2014. godine podnijele tužbu Općinskom sudu protiv tužene radi isplate potraživanja iz radnog odnosa.
8. Presudom Općinskog suda obvezana je tužena da na ime razlike plaća po osnovi uvećanja bruto satnice zbog uvećanja životnih troškova i na ime razlike naknada za minuli rad za razdoblje od 1. travnja 2011. do 31. ožujka 2014. godine isplati apelanticama određene novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama (sve bliže navedeno u izreci).
9. Općinski sud je u obrazloženju naveo da je tužbeni zahtjev apelantica utemeljen u smislu odredaba Općeg kolektivnog ugovora za teritorij Federacije BiH (u daljnjem tekstu: OKU) i Odluke o utvrđivanju najniže satnice u Federaciji Bosne i Hercegovine od 15. travnja 2008. godine (u daljnjem tekstu: Odluka). Također je ukazao da je u konkretnom slučaju provedeno vještačenje po vještaku financijske struke koji je utvrdio razliku neisplaćenih plaća po osnovi povećanja bruto satnice zbog povećanja životnih troškova većih od 5 % na temelju navedenih odredaba, te razliku naknade za minuli rad.
10. Presudom Kantonalnog suda žalba tužene je usvojena i prvostupanjska presuda preinačena tako što je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev apelantica.
11. Kantonalni sud je u obrazloženju ukazao da je Odluka donesena prije stupanja na snagu izmijenjene odredbe članka 9. OKU-a koja propisuje način utvrđivanja razlike. Kantonalni sud je istaknuo da iz odredbe članka 9. OKU-a proizlazi da usklađivanje najniže bruto satnice u skladu s povećanjem indeksa troškova života i ukupnim privrednim napretkom vrši Vlada FBiH najmanje jednom godišnje na temelju službenih podataka Federalnog zavoda za statistiku. Dalje je sud istaknuo da kako apelantice nisu dokazale da je Vlada FBiH za utuženo razdoblje izvršila svoju obvezu na način kako je propisano izmijenjenim člankom 9. OKU-a, to su utemeljeni žalbeni navodi tužene da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo.
12. Rješenjem Vrhovnog suda odbačena je kao nedopuštena revizija apelantica. Vrhovni sud je naveo da apelantice u reviziji nisu naznačile pravno pitanje i razloge zbog kojih smatraju da je ono od značaja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njihovoj primjeni. Naime, naveo je da apelantice ukazuju na pogrešnu primjenu materijalnog prava odnosno članka 9. OKU-a. U svezi s tim, istaknuo je da je postupajući po zahtjevu Općinskog suda za rješavanje spornog pitanja, u Odluci broj 65 0 Rs 496860 16 Spp 2 od 27. siječnja 2017. godine zauzeo pravno shvaćanje da „sud nema ovlasti da primjenom kriterija propisanih odredbom članka 9. OKU-a vrši usklađivanje najniže bruto satnice u skladu s povećanjem troškova života i ukupnim privrednim napretkom jer usklađivanje najniže bruto satnice vrši Vlada FBiH na temelju službenih podataka Federalnog zavoda za statistiku“. Stoga je zaključio da je presuda drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje je podudarno sa shvaćanjem revizijskog suda u svezi s primjenom navedene odredbe.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
13. Apelantice navode da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
14. Apelantice smatraju da je sud na temelju Odluke i nalaza i mišljenja vještaka trebao usvojiti tužbeni zahtjev. Apelantice navode da je odbijanje tužbenog zahtjeva isključivo utemeljeno na pravnom shvaćanju iz Odluke Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 496860 16 Spp 2 od 27. siječnja 2017. godine, pri čemu predsjednik tog suda predstavlja i zastupa tuženu, te da je prekršeno načelo ravnopravnosti stranaka. Zatim je istaknuto da je Vrhovni sud donio niz odluka koje su suprotne tom pravnom shvaćanju – presude br. 63 0 Rs 017009 13 Rev od 30. prosinca 2013. godine, 63 0 Rs 016917 13 Rev od 20. svibnja 2014. godine i 65 0 Rs 400133 17 Rev od 5. prosinca 2017. godine, što ukazuje na pristranost tog suda i stvara pravnu nesigurnost. Također je navedeno da je drugostupanjska presuda „proizvod diskriminacije Vrhovnog suda i Kantonalnog suda“ u odnosu na apelantice. Osim toga, apelantice ukazuju na to da je postupak dugo trajao, što je suprotno pravu na suđenje u razumnom roku iz članka 6. Europske konvencije.b)Odgovori na apelaciju
15. Kantonalni sud navodi da su „odlukom Visokog sudbenog i tužiteljskog vijeća BiH od 4. svibnja 2020. godine suci Kantonalnog suda u Zenici privremeno upućeni na vršenje sudske funkcije u Kantonalni sud u Sarajevu radi pružanja pomoći u smanjenju broja starih i neriješenih predmeta“. Kantonalni sud je istaknuo da „ne može dati opravdanje niti izjašnjenje o duljini trajanja postupka do 26. svibnja 2020. godine“ kada je konkretan predmet uzet u rad te da nakon toga nije bilo pasivnosti u radu. Kantonalni sud smatra da nije došlo do povrede prava na koju ukazuju apelantice. Predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.
16. Općinski sud je naveo kronološki tijek postupka, te da su navodi apelantica usmjereni na postupanje viših sudova i ukidanje drugostupanjske presude.
17. Tužena je, u biti, navela da su odluke redovnih sudova pravilne, a apelacijski navodi neutemeljeni.
V.Relevantni propisi
18. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Članak 10. (1) Stranka ima pravo da sud odluči o njezinim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku. (2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Članak 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pozornost na potrebu žurnog rješavanja radnih sporova.
19. Kolektivni ugovor o izmjenama Općeg kolektivnog ugovora za teritorij Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH“ broj 62/08) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 1.
Članak 9. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine, mijenja se i glasi:
"Usklađivanje najniže bruto satnice Vlada Federacije Bosne i Hercegovine vrši najmanje jednom godišnje, sukladno povećanjem indeksa troškova života i ukupnim gospodarskim napretkom, a na temelju mjerodavnih podataka Federalnog zavoda za statistiku.
U slučaju izvanrednog povećanja troškova života većih od 5%, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine obvezna je da poveća najmanju bruto satnicu svaka tri mjeseca.
Povećanje najniže bruto satnice na temelju povećanja troškova života odnosi se na sve plaće u istom nominalnom iznosu. Poslodavac je obvezan da vodi računa da ne dođe do narušavanja razlike između zagarantirane plaće i drugih plaća različitih vrijednosti. Ovi odnosi će se preciznije regulirati kolektivnim ugovorima područja djelatnosti i pravilnicima o radu".
VI.Dopustivost i meritum
20. U konkretnom slučaju apelantice su u roku koji je propisan u članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda osporile i rješenje Vrhovnog suda od 14. prosinca 2021. godine (predmet broj AP-
4161/22). Budući da je navedenim rješenjem revizija apelantica odbačena kao nedopuštena, slijedi da je konačna odluka osporena presuda Kantonalnog suda od 25. veljače 2021. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova propisanih prema zakonu. Ustavni sud utvrđuje da su ispunjeni uvjeti propisani člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je apelacija u predmetu broj AP-1719/21 podnesena u roku, da ispunjava i ostale razloge dopustivosti iz članka 18. stavak (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neutemeljena u smislu odredbe članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
21. Apelantice smatraju da im je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Također, smatraju da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije.a)Pravo na pravično suđenje
22. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
23. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […] U odnosu na osporene odluke
24. Ustavni sud uočava da apelanti povredu načela ravnopravnosti stranaka vide u tome što je odbijanje tužbenog zahtjeva isključivo utemeljeno na pravnom shvaćanju iz Odluke Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 496860 16 Spp 2 od 27. siječnja 2017. godine, „iako predsjednik tog suda predstavlja i zastupa tuženu“ (Federacija BiH – Sudska policija). Ustavni sud ukazuje da je odredbom članka 8. Zakona o Sudskoj policiji u FBiH propisano da predsjednik Vrhovnog suda upravlja tuženom, te da su člankom 10. tog Zakona propisane dužnosti predsjednika Vrhovnog suda u upravljanju tuženom. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da je odredbama čl. 18. i 19. Pravilnika o unutarnjem sudskom poslovanju propisan način rada sudskih odjeljenja radi primjene zakona i zauzimanja pravnih shvaćanja, te da su pravna shvaćanja Vrhovnog suda za nižestupanjske sudove upućujuće naravi. Dakle, prema tim odredbama, pravna shvaćanja Vrhovnog suda ne donosi predsjednik Vrhovnog suda nego se ona donose na sjednici svih sudija sudskog odjeljenja. U konkretnom slučaju, Vrhovni sud je ukazao na pravno shvaćanje Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda u pogledu usklađivanja najniže bruto satnice. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi o povredi načela ravnopravnosti stranaka paušalni i ne dovode u pitanje poštovanje načela ravnopravnosti stranaka iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
25. U svezi s apelacijskim navodima kojima se ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
26. U konkretnom slučaju, imajući u vidu sadržaj relevantnih odredaba OKU-a koje je Kantonalni sud imao u vidu prilikom odlučenja o tužbenom zahtjevu apelantica, Ustavni sud ne može prihvatiti navode apelantica da je Kantonalni sud postupao proizvoljno ili očigledno nerazumno. Naime, Kantonalni sud je obrazložio da apelantice nisu dokazale da je Vlada FBiH za utuženo razdoblje izvršila svoju obvezu na način kako je propisano izmijenjenim člankom 9. OKU-a. Pri tome Ustavni sud podsjeća da je u dosadašnjoj praksi u više predmeta razmatrao identične apelacijske navode i da nije utvrdio kršenje prava na pravično suđenje (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2800/20 od 16. studenog 2021. godine, toč. 29. i 30., dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
27. U odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje koje su apelantice dovele u svezu s načelom pravne sigurnosti, Ustavni sud zapaža da su apelantice navele da je Vrhovni sud donio niz odluka koje su oprečne pravnom shvaćanju u konkretnom slučaju, te su se u prilog navedenim tvrdnjama pozvale na presude Vrhovnog suda navedene po brojevima i datumima donošenja. U odnosu na navode apelantica kojima se ukazuje na različitu praksu, Ustavni sud zapaža da apelantice te navode nisu istaknule u reviziji podnesenoj Vrhovnom sudu (vidi točku 12. ove odluke). U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud nadležan za ujednačavanje sudske prakse u slučajevima koji su važni za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni u smislu članka 237. stavak (4) Zakona o parničnom postupku. Međutim, iako apelantice to pitanje nisu istaknule u reviziji, Vrhovni sud je naglasio da je o tom pravnom pitanju, o kojem je po zahtjevu Općinskog suda vođen konkretan spor, zauzet stav u odluci od 27. siječnja 2017. godine (vidi točku 12. ove odluke) koji je podudaran sa stavom iznesenim u drugostupanjskoj odluci.
28. Stoga, imajući u vidu sve navedeno, kao i vlastitu praksu, Ustavni sud smatra da su navodi apelantica o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na osporenu odluku neutemeljeni.
U odnosu na suđenje u razumnom roku
29. Ustavni sud ponavlja da se, prema konzistentnoj praksi Europskog i Ustavnog suda, duljina trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta i u odnosu na sljedeće kriterije: složenost predmeta, postupanje apelanata i relevantnih tijela vlasti, te što je u sporu za apelante bilo dovedeno u pitanje (vidi Europski sud, Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. ožujka 2021. godine, predstavka broj 59181/18, točka 18.).
30. Ustavni sud zapaža da je relevantno razdoblje od podnošenja tužbe (4. travnja 2014. godine) do donošenja presude Kantonalnog suda (25. veljače 2021. godine). Dakle, razdoblje koje će Ustavni sud ispitati u konkretnom slučaju je šest godina i oko deset mjeseci.
31. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se radi o parničnom postupku iz oblasti radnih odnosa, koji je po zakonu hitne prirode. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u toj pravnoj stvari trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o složenom predmetu. Osim toga, Ustavni sud smatra da iz dokumentacije u spisu ne proizlazi da su apelantice svojim ponašanjem doprinijele duljini trajanja postupka.
32. Analizirajući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je postupak pred Općinskim sudom trajao dvije godine, ali da je Kantonalni sud odluku o žalbi donio tek nakon četiri godine i oko deset mjeseci. U odnosu na odgovor Kantonalnog suda o duljini trajanja postupka pred tim sudom, Ustavni sud te navode ne može prihvatiti kao objektivno opravdanje. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je već u nizu svojih odluka utvrdio da postoji sistemski problem s rješavanjem predmeta pred sudovima u Bosni i Hercegovini u razumnom roku, što je posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih razina javne vlasti u toj oblasti, za što ne postoji ni djelotvoran pravni lijek (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1680/16 od 10. svibnja 2017. godine, toč. 53.–66. i druge odluke od 10. svibnja 2017. godine, sve dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), ali da u svezi s tim nadležni organi nisu poduzeli odgovarajuće korake.
33. Stoga, Ustavni sud smatra da duljina postupka u konkretnom slučaju ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije imajući u vidu da je postupak koji je po zakonu hitne prirode trajao šest godina i oko deset mjeseci, od čega pred Kantonalnim sudom četiri godine i oko deset mjeseci, a taj sud nije ponudio razloge koji bi mogli utjecati na drugačiji zaključak Ustavnog suda.
34. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava apelantica na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Naknada nematerijalne štete
35. S obzirom na odluku u ovom predmetu i svoju dosadašnju praksu (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2975/21 od 7. rujna 2022. godine, toč. 32.–34.), Ustavni sud smatra da, u smislu članka 74. Pravila Ustavnog suda, na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelanticama treba isplatiti iznos od po 650,00 KM. Tu naknadu dužna je platiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, uz obvezu da nakon isteka tog roka apelanticama plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.b)Ostala prava
36. Apelantice ukazuju i na povredu prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantice kršenje tog prava, u biti, temelje na istim tvrdnjama koje su istaknule u svezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i zaključio da su neutemeljeni. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je pravo apelantica na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
37. Apelantice navode da je u postupku došlo i do kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Ustavni sud ukazuje da članak 14. Europske konvencije nije neovisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Europske konvencije i njezinih protokola (vidi Europski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. veljače 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, točka 21.). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelantice nisu dostavile bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerojatnim da su u postupku diskriminirane po nekom od zabranjenih osnova u svezi s uživanjem prava iz Europske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud te navode neće razmatrati.
VII.Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je postupak koji je po izričitoj zakonskoj odredbi hitne prirode trajao šest godina i oko deset mjeseci, od čega pred Kantonalnim sudom četiri godine i oko deset mjeseci, a taj sud nije ponudio razloge koji bi mogli utjecati na drugačiji zaključak Ustavnog suda.
39. Ustavni sud, dalje, zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje u situaciji kada nema ništa što bi ukazivalo da je Kantonalni sud proizvoljno odbio tužbeni zahtjev apelantica, odnosno zato što obrazloženja koja je taj sud dao o svojoj odluci sadrže razloge o svim bitnim činjeničnim i pravnim pitanjima, te kada apelacijski navodi koji se odnose na povredu načela ravnopravnosti strana u postupku i pravne sigurnosti nisu utemeljeni.
40. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman