Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3097/22 (V. S.)
Odluka donesena 14. 05. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3097/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 05. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 14. maja 2026. godine, u predmetu broj AP-3097/22, rješavajući apelaciju Vanje Stojaković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vanje Stojaković podnesena protiv Presude Okružnog suda u Prijedoru broj 76 0 P 027782 22 Gž 2 od 24. maja 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vanja Stojaković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Din Tešić advokat iz Banjaluke, podnijela je 5. avgusta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 76 0 P 027782 22 Gž 2 od 24. maja 2022. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Novom Gradu broj 76 0 P 027782 21 P 2 od 15. decembra 2021. godine obavezana je tužena (Č.M.) da apelantici, na ime regresnog duga, isplati novčani iznos određen u izreci presude, kao i da joj nadoknadi troškove postupka. U obrazloženju presude Osnovni sud je, između ostalog, ukazao da apelantici pripada nagrada na ime odsustva njenog punomoćnika iz kancelarije radi pristupa na šest ročišta pred tim sudom u trajanju od 24 sata. Međutim, Osnovni sud je naveo da apelantici ne pripada naknada troškova koji se odnose na troškove putovanja apelantičinog punomoćnika od mjesta sjedišta advokatske kancelarije do mjesta sjedišta suda. Naime, Osnovni sud je ukazao da se navedeni troškovi prema stanovištu sudske prakse ne uvažavaju ukoliko u sjedištu suda ima dovoljno advokata.
3. Presudom Okružnog suda broj 76 0 P 027782 22 Gž 2 od 24. maja 2022. godine djelimično je uvažena žalba tužene, prvostepena presuda je preinačena u dijelu odluke o troškovima postupka tako što je snižen dosuđeni iznos troškova, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena i potvrđena prvostepena presuda. U obrazloženju presude Okružni sud je ukazao da punomoćniku - advokatu za svaki započeti sat odsustva iz kancelarije radi učestvovanja na raspravi pripada nagrada u iznosu od 30 bodova u smislu tarifnog broja 9. Tarife o nagradama i naknadama za rad advokata (u daljnjem tekstu: Tarifa). Međutim, Okružni sud je ukazao da se iz zapisnika, na koje stranke nisu imale primjedbe, ne može utvrditi koliko sati su trajala ročišta pred prvostepenim sudom. S obzirom na to, Okružni sud je ukazao da se naknada za vrijeme odsustva iz kancelarije radi pristupa na svaku održanu raspravu računa u trajanju od jednog sata. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da apelantici za šest održanih rasprava pripada nagrada na ime odsustva iz kancelarije njenog punomoćnika u trajanju od šest sati, slijedom čega je preinačio prvostepenu odluku u tom dijelu.
4. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelantica ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Apelantica ističe da je Okružni sud pogrešno zaključio da iz zapisnika nije moguće utvrditi dužinu trajanja održanih ročišta pred prvostepenim sudom, te da je imala pravo na naknadu na ime odsustva iz kancelarije za vrijeme trajanja prevoza njenog punomoćnika od mjesta sjedišta advokatske kancelarije do mjesta sjedišta suda.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
7. Ustavni sud ukazuje da se apelantičini navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud pozivajući se na relevantne odredbe Tarife i dovodeći ih u vezu sa okolnostima konkretnog slučaja, dao jasne razloge za odlučenje u pogledu troškova postupka, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao pitanje opravdanosti troškova u vezi sa dolaskom punomoćnika izvan sjedišta suda, te da u vezi s tim nije utvrdio povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu (vidi, npr. Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-1398/14od 11. januara 2017. godine, AP-3184/17 od 22. maja 2019. godine, kao i Odluka o dopustivosti broj AP- 3413/22 od 5. oktobra 2022. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj praksi takođe rješavao isto pravno pitanje, te da u vezi s tim nije utvrdio kršenje navedenih prava (vidi Evropski sud, Fajković i dr. protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 11. februara 2020. godine, predstavka broj 38868/17, tačka 16.).
9. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman