Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2428/22 (M. H.)

Odluka donesena 16. 04. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prekršajni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2428/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 04. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 16. aprila 2026. godine, u predmetu broj AP-2428/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Muhamed Halilkanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio

Muhamed Halilkanović protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 30 0 Pr 106599 22 Pžp od 25. aprila 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Muhamed Halilkanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 28. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 30 0 Pr 106599 22 Pžp od 25. aprila 2022. godine i Rješenja Općinskog suda u Srebreniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 30 0 Pr 106599 21 Pr od 17. januara 2022. godine.

2. Apelant je podneskom od 16. januara 2023. godine dopunio apelaciju tako što je obavijestio Ustavni sud da je određeno izvršenje osporenog rješenja Općinskog suda.

3. Rješenjem Općinskog suda od 17. januara 2022. godine apelant je proglašen odgovornim zbog prekršaja iz člana 234.a stav 1. tačka 5. u vezi sa članom 44. stav 2. Zakona o osnovima sigurnosti saobraćaja na cestama u BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o osnovima sigurnosti). Slijedom navedenog, apelantu je izrečena novčana kazna u iznosu od 400,00 KM, određeni kazneni bodovi i izrečena zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom „B“ kategorije u trajanju od dva mjeseca.

4. U obrazloženju rješenja Općinski sud je, između ostalog, naveo da je tokom postupka utvrđeno da se apelant kretao putničkim motornim vozilom brzinom od 105 km/h na magistralnom putem gdje je saobraćajnim znakom brzina kretanja za sva vozila ograničena na 60 km/h. S obzirom na to da je apelant na usmenom pretresu prihvatio odgovornost za navedeni prekršaj, Općinski sud je naveo da je razmatrao samo vrstu i visinu sankcije. U vezi s tim, ukazao je da je kao otežavajuću okolnost cijenio činjenicu da je apelant ranije višestruko prekršajno kažnjavan za saobraćajne prekršaje, što je utvrdio po službenoj dužnosti uvidom u izvod iz registra prekršajnih sankcija za apelanta. Također, ukazao je da je od olakšavajućih okolnosti cijenio da je apelant prihvatio odgovornost zbog počinjenog prekršaja te korektan odnos prema sudu i izraženo kajanje.

5. Rješenjem Kantonalnog suda od 25. aprila 2022. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđeno je prvostepeno rješenje.

6. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno cijenio sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, te da je apelantu izrekao adekvatnu sankciju. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da su neosnovani apelantovi navodi da mu je prvostepeni sud trebao izreći uvjetnu zaštitnu mjeru zabrane upravljanja motornim vozilom. Naime, ukazao je da za navedeni prekršaj nije predviđeno izricanje uvjetne zaštitne mjere u smislu člana 234a Zakona o osnovima sigurnosti. Imajući u vidu da je apelant prihvatio odgovornosti, Kantonalni sud je naveo da je nedopuštena apelantova žalba u dijelu kojem pobija prvostepeno rješenje zbog bitne povrede prekršajnog postupka. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da će se navedenom sankcijom postići svrha kažnjavanja, te da je sankcija, suprotno apelantovim žalbenim navodima, srazmjerna težini učinjenog prekršaja i stepenu apelantove prekršajne odgovornosti.

7. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da se svrha kažnjavanja mogla postići izricanjem uvjetne zaštitne mjere, te da je došlo do povrede prekršajnog postupka jer je prvostepeni sud po službenoj dužnosti utvrdio da je apelant ranije prekršajno kažnjavan. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

10. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud jasno obrazložio zbog čega su neosnovani apelantovi navodi u pogledu izricanja uvjetne zaštitne mjere, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, apelant ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u odnosu na navedenu apelaciju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

14. U pogledu apelantovog navoda da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravom smatra da postoji kršenje tog prava, ali da se iz apelacije može zaključiti da se navodi o kršenju tog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. S obzirom na zaključak da su navodi o povredi prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani, Ustavni sud ukazuje da su samim tim i apelantovi navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek u vezi s navedenim pravom očigledno (prima facie) neosnovani (vidi Evropski sud, Rodić i tri ostala protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. maja 2008. godine, tač. 81. i 82, predstavka broj 22893/05, i Bevza protiv Ukrajine, odluka od 23. marta 2023. godine, predstavka broj 45323/20, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-

2511/09 od 6. decembra 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

15. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ničega što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2428/22 (M. H.) | Sudska praksa | Aktio