Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1150/21 („Sberbank“ a.d. Banja Luka, pravna sljednica „Volksbank“ a.d. Banjaluka)
Odluka donesena 29. 05. 2025.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Mjenica
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1150/21
Apelacija
Odluka o meritumu
29. 05. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1150/21, rješavajući apelaciju „Sberbank“ a.d. Banja Luka, pravne sljednice „Volksbank“ a.d. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Seada Palavrić, predsjednica
Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica
Mirsad Ćeman, sudija Helen Keller, sudija
Marin Vukoja, sudijana sjednici održanoj 29. maja 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija „Sberbank“ a.d. Banja Luka, pravne sljednice „Volksbank“ a.d. Banja Luka.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 080075 20 Gž od 13. januara 2021. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija „Sberbank“ a.d. Banja Luka, pravne sljednice „Volksbank“ a.d. Banja Luka, podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 080075 20 Gž od 13. januara 2021. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi s pravom na pravično suđenje.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Sberbank“ a.d. Banja Luka, pravna sljednica „Volksbank“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupaju advokati Darko Kremenović, Bojan Mikanović i Saša Labotić iz Banje Luke, podnijela je 7. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 080075 20 Gž od 13. januara 2021. godine i Presude Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 I 08007518 P od 5. februara 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda i advokata Darka Milićevića kao punomoćnika P. M. i J. P. zatraženo je 21. februara 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Apelacioni sud i Osnovni sud su dostavili odgovor na apelaciju 28. februara 2022. godine. Punomoćnik P. M. i J. P. nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.
4. Odgovori na apelaciju su 5. septembra 2022. godine dostavljeni apelantkinjinim punomoćnicima radi eventualnog izjašnjenja. Izjašnjenje nije dostavljeno u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. Apelantkinja je 23. jula 2014. godine Osnovnom sudu podnijela prijedlog za izvršenje protiv D. J., S. R., P. M. i J. P. radi isplate duga, a na osnovu vjerodostojne isprave – mjenice. Rješenjem o izvršenju Osnovnog suda broj 96 0 I 080075 14 I od 8. septembra 2016. godine (u daljnjem tekstu: rješenje o izvršenju) dozvoljeno je predloženo izvršenje.
7. Izvršenici P. M. i J. P. su 14. i 18. novembra 2016. godine izjavili prigovore protiv rješenja o izvršenju u kojima su osporili visinu iznosa duga i istakli prigovor zastare potraživanja. Rješenjem Osnovnog suda od 27. novembra 2017. godine obustavljeno je izvršenje u odnosu na izvršenike D. J. i S. R.
8. Osnovni sud je donio zaključak od 13. aprila 2018. godine kojim je odlučeno da se prijedlog za izvršenje protiv P. M. i J. P. smatra tužbom, predmet je dostavljen parničnom sudu na postupanje te je izvršenje odgođeno do pravosnažnosti odluke parničnog suda.
9. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 I 08007518 P od 5. februara 2020. godine usvojeni su prigovori tuženih P. M. i J. P. (u daljnjem tekstu: tuženi) i ukinuto je rješenje o izvršenju. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je apelantkinja na ročištu održanom 19. februara 2019. godine precizirala tužbeni zahtjev u odnosu na potraživani iznos na ime glavnog duga i dospjelih kamata. Osnovni sud je istakao da u tom postupku, zavisno od (ne)osnovanosti prigovora tuženih kojim su se suprotstavili rješenju o izvršenju, odlučuje da li će rješenje o izvršenju ostaviti na snazi ili će ga ukinuti djelimično ili u cijelosti. Sud je dalje naveo da je nesporno da su apelantkinjin pravni prednik („Volksbank“ a.d. Banja Luka) kao davalac kredita i D. J. kao korisnik kredita zaključili ugovor o nenamjenskom potrošačkom kreditu. Takođe je naveo da je apelantkinjin pravni prednik sa D. J., S. R. i tuženim zaključio ugovor o solidarnom jemstvu. Sud je istakao da se na predmet spora treba primijeniti Zakon o mjenici, te ukazao na sadržaj člana 37 stav 1, člana 43 stav 3 i člana 52 stav 1 navedenog zakona. Dalje je ukazao da je na spornoj mjenici kao dan dospijeća upisan 22. januar 2014. godine, da je tu mjenicu izdao D. J. i da je trasirana na M. S. i S. R., koji su navedenu mjenicu akceptirali, dok su se na spornoj mjenici tuženi potpisali kao avalisti. Osim toga, sud je ukazao da je ugovor o nenamjenskom potrošačkom kreditu raskinut 16. septembra 2013. godine, čime je cjelokupno potraživanje dospjelo na naplatu. Osnovni sud je zaključio da je apelantkinja u odnosu na tužene izgubila prava po osnovi sporne mjenice pozivajući se na član 43 stav 3 i član 52 stav 1 Zakona o mjenici.
10. Presudom Apelacionog suda apelantkinjina žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđena je prvostepena presuda. Apelacioni sud je u obrazloženju presude istakao da su neosnovani apelantkinjini žalbeni navodi da prvostepeni sud nije mogao odlučivati o prigovoru izvršenika protiv rješenja o izvršenju i da je time propustio da odluči o njenom konačno opredijeljenom tužbenom zahtjevu. U vezi s tim je naveo da je parnični postupak proizašao iz izvršnog postupka u kojem su izvršenici, u prigovoru izjavljenom protiv rješenja o izvršenju donesenom na osnovu vjerodostojne isprave, osporili postojanje potraživanja. Imajući to u vidu, sud je istakao da se, shodno odredbama člana 62 Zakona o izvršnom postupku Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: ZIP), prijedlog za izvršenje smatra tužbom i postupak nastavlja prema odredbama parničnog postupka u kojem se raspravlja isključivo o onom zahtjevu po kojem je postupak prvobitno pokrenut. To dalje znači da sud u parničnom postupku, zavisno od osnovanosti prigovora kojima su tuženi osporili rješenje o izvršenju, odlučuje da li će rješenje o izvršenju ostaviti na snazi ili će ga ukinuti djelimično ili u cijelosti. Dakle, zbog specifičnog karaktera ove vrste parničnog postupka, u kojem se odlučuje o sudbini rješenja o izvršenju, Apelacioni sud je naveo da se postupak mora voditi i okončati isključivo u okviru onog zahtjeva na osnovu kojeg je rješenjem o izvršenju dozvoljeno izvršenje. Na osnovu navedenog, Apelacioni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno odlučio o prigovoru protiv rješenja o izvršenju i njegovoj sudbini te da je dao pravilne razloge na kojima je zasnovao tu odluku.
11. Dalje, Apelacioni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio datum dospijeća sporne mjenice. U vezi s tim, sud je naveo da apelantkinja svoje potraživanje zasniva na bjanko-mjenici koja je izdata radi obezbjeđenja potraživanja iz osnovnog posla (ugovora o nenamjenskom kreditu). U vezi s tim je ukazao da je u nedostatku drugačijeg sporazuma apelantkinja bila dužna da mjenicu popuni u skladu s uslovima iz tog posla. Dalje je istakao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio datum dospijeća mjeničnog duga jer je potraživanje iz osnovnog posla dospjelo 16. septembra 2013. godine. U vezi s tim, sud je ukazao da se od tog datuma računa blagovremenost protesta, nezavisno od toga što je na mjenici upisan dan dospijeća. Sud je istakao da se mjenica podnosi na akceptiranje trasatu koji se akceptom obavezuje da mjenicu plati po dospjelosti (čl. 20 i 27 Zakona o mjenici). Dalje je naveo da tuženi nisu trasati, pa se njihov potpis na poleđini mjenice nikako ne može smatrati akceptom. Apelacioni sud je ukazao i na sadržaj člana 43 stav 3 i člana 52 stav 1 Zakona o mjenici, te je istakao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je protest neblagovremen (mjenica je dospjela na naplatu 16. septembra 2013. godine, a protest zbog neisplate mjenice podignut je 22. januara 2014. godine). Zaključeno je da je pravilan zaključak prvostepenog suda i da je apelantkinja izgubila pravo da zahtijeva naplatu mjeničnog duga od tuženih jer tuženi nisu mjenični akceptanti, nego spadaju u grupu regresnih dužnika (ostalih mjeničnih obveznika).
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Apelantkinja navodi da se u konkretnom slučaju radi o mjeničnom pravnom poslu, međutim, redovni sudovi zanemaruju institut mjenice odnosno Zakon o mjenici te na konkretni pravni spor primjenjuju Zakon o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Apelantkinja dalje navodi da su sudovi utvrdili dospijeće mjenice na dan raskida ugovora. Apelantkinja smatra da je u toku postupka dokazala da je s tuženima zaključila ugovor o solidarnom jemstvu, da je kao sredstvo obezbjeđenja ugovora o kreditu izdata sporna mjenica i „da je mjenica dospjela 22. januara 2014. godine, te da je blagovremeno protestovana u skladu s odredbama Zakona o mjenici“. Takođe, ističe da se „u mjeničnom pravnom poslu zastarjelost računa od dana dospjelosti mjenice a ne kako to navodi sud od dana raskida pravnog posla“. Takođe, apelantkinja tvrdi da prvostepeni sud uopšte nije odlučio o njenom tužbenom zahtjevu. Apelantkinja navodi da je u toku postupka, podneskom od 19. februara 2019. godine, uredila tužbeni zahtjev, što prvostepeni sud uopšte nije naveo, niti je odlučio o njenom tužbenom zahtjevu. Apelantkinja smatra da je „nedopustivo da sud u parničnom postupku odlučuje o osnovanosti prigovora, odnosno da ukida rješenje o izvršenju koje je doneseno u izvršnom postupku“. Smatra da je u konkretnom slučaju došlo i do povrede prava na suđenje „u razumnom roku“, te da je pasivno držanje nižestepenih sudova doprinijelo da postupak u predmetu traje skoro punih sedam godina.
b) Odgovori na apelaciju
13. Apelacioni i Osnovni sud su naveli da ostaju pri stavu i razlozima datim u obrazloženju svojih odluka, odnosno da nisu povrijeđena apelantkinjina prava koja navodi u apelaciji.
V.Relevantni propisi
14. Zakon o mjenici („Službeni list FNRJ“ broj 104/46, „Službeni list SFRJ“ br. 16/65, 54/70 i 57/89 i „Službeni list RBiH“ br. 2/92 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi:
Član 43. stav (3)
Protest zbog neisplate mjenice plative na određeni dan ili na određeno vrijeme od dana izdanja ili od viđenja mora se podići jednog od dva radna dana koji dolaze odmah za danom plaćanja mjenice. Ako je u pitanju mjenica plativa po viđenju, onda se protest mora podići prema propisima prednje stavke o podizanju protesta zbog neakceptiranja.
Član 52. stav (1)
Sa protekom rokova:za podnošenje mjenica po viđenju ili na određeno vrijeme po viđenju,za podizanje protesta zbog neakceptiranja ili zbog neisplate,za podnošenje na isplatu mjenice koja sadrži odredbu »bez troškova«,imalac mjenice gubi svoja prava protiv indosanata, protiv trasanata i protiv ostalih obveznika, izuzev akceptanata.
15. Zakon o izvršnom postupku Brčko distrikta BiH („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ br. 39/13, 47/17 i 2/21)
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o izvršnom postupku Brčko distrikta BiH („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ br. 39/13 i 47/17), koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 62. st. (4) i (7)
Postupak povodom prigovora protiv rješenja o izvršenju na osnovu vjerodostojne isprave (4) Ako se rješenje o izvršenju pobija u potpunosti ili samo u dijelu kojim je utvrđeno postojanje potraživanja, prijedlog za izvršenje smatraće se tužbom i u tom slučaju sud će postupati po odredbama parničnog postupka. (7) Ako prvostepeni parnični sud odbije tužbeni zahtjev i ukine rješenje o izvršenju u pobijanom dijelu, naložiće obustavu izvršnog postupka. Nakon pravosnažnosti ove odluke parničnog suda izvršni sud će rješenjem konstatovati da je izvršni postupak obustavljen i ukinuće sprovedene radnje u izvršnom postupku.
16. Zakon o parničnom postupku Brčko distrikta BiH („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ br. 28/18 i 6/21)
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku Brčko distrikta BiH („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ broj 28/18) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 10. (Suđenje u razumnom roku, načelo ekonomičnosti i zabrane zloupotrebe procesnih prava) (1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i predlozima u razumnom roku. (2) Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI.Dopustivost i meritum
17. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, da je podnesena u roku, kao i da ispunjava i ostale razloge dopustivosti iz člana 18 stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda.
18. Apelantkinja ukazuje da joj je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije.a)Pravo na pravično suđenje
19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
20. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
U odnosu na osporene odluke
21. U vezi s navodima da je pravo proizvoljno primijenjeno, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6 stav 1 Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23 s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
22. Vraćajući se na konkretan predmet, Ustavni sud, prije svega, uočava da su redovni sudovi primijenili Zakon o mjenici, a ne ZOO, kako to tvrdi apelantkinja. Naime, redovni sudovi su, pozivajući se na relevantne odredbe člana 43 stav (3) i člana 52 stav (1) Zakona o mjenici, zaključili da je apelantkinja u odnosu na tužene izgubila prava po osnovu sporne mjenice. Zato su usvojili prigovore tuženih i ukinuli rješenje o izvršenju. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi detaljno razmotrili apelantkinjin prigovor u vezi s odlučivanjem o osnovanosti prigovora tuženih protiv rješenja o izvršenju suda u parničnom postupku i u vezi s tim o neodlučivanju o njenom tužbenom zahtjevu, koje je apelantkinja ponovila i u apelaciji. Ustavni sud zapaža da su o zaključku u vezi s navedenim prigovorom u osporenim odlukama data detaljna i relevantna obrazloženja, koja Ustavni sud ne smatra ni proizvoljnim niti očigledno nerazumnim. Takođe, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi detaljno razmotrili apelantkinjin prigovor koji se tiče utvrđenog datuma dospijeća mjenice odnosno blagovremenosti podignutog protesta. Ustavni sud zapaža da su i o zaključku u vezi s navedenim prigovorom u osporenim odlukama data detaljna i relevantna obrazloženja, koja Ustavni sud ne smatra ni proizvoljnim niti očigledno nerazumnim. Pri tom, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto pravno pitanje koje se odnosi na dospijeće mjenice na dan raskida ugovora, te da u vezi s tim obrazloženje suda o istom pitanju nije smatrao proizvoljnim (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-4598/19 od 9. juna 2021. godine, tačka 11, dostupna na www.ustavnisud.ba).
23. Stoga, imajući u vidu sve navedeno, kao i sopstvenu praksu, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
U odnosu na suđenje u razumnom roku
24. Ustavni sud ponavlja da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, opravdanost dužine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i u odnosu na sljedeće kriterijume: složenost predmeta, postupanje apelanata i relevantnih organa vlasti, te šta je u sporu za apelante bilo dovedeno u pitanje (vidi Evropski sud, Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. marta 2021. godine, predstavka broj 59181/18, tačka 18, te Jakovljević i drugi protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 23. jula 2019. godine, predstavka broj 51227/16, tačka 82).
25. Ustavni sud zapaža da je postupak u konkretnom slučaju pokrenut apelantkinjinim izvršnim prijedlogom od 23. jula 2014. godine, na koji su izjavljeni prigovori, pa se prijedlog smatrao tužbom i postupak je nastavljen kao po tužbi. Postupak je okončan presudom Apelacionog suda od 13. januara 2021. godine. Dakle, period koji će Ustavni sud ispitati u konkretnom slučaju je šest godina i oko šest mjeseci. Osim toga, Ustavni sud smatra da se nije radilo o složenom predmetu. Takođe, Ustavni sud ne može zaključiti da je apelantkinja svojim postupcima doprinijela dužini trajanja postupka.
26. Ocjenjujući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je Osnovnom sudu trebalo duže od dvije godine da donese rješenje o izvršenju odnosno jedna godina i pet mjeseci da odluči po izjavljenim prigovorima i predmet ustupi parničnom sudu na postupanje. Ustavni sud uočava da se Osnovni sud u odgovoru nije izjasnio u vezi s navodom o dužini trajanja postupka. Nakon toga, Ustavni sud zapaža da je parnični postupak ukupno trajao dvije godine i devet mjeseci. Imajući u vidu navedeno, kao i to da je Ustavni sud u nizu svojih odluka utvrdio da postoji sistemski problem s rješavanjem predmeta pred sudovima u Bosni i Hercegovini u razumnom roku, što je posljedica sistemskih nedostataka u organizovanju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u toj oblasti, za šta ne postoji ni djelotvoran pravni lijek (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1680/16 od 10. maja 2017. godine, tač. 53–66 i druge odluke od 10. maja 2017. godine, sve dostupne na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da dužina postupka u konkretnom slučaju ne zadovoljava standard „razumnog roka“ u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
27. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje apelantkinjinog prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Naknada nematerijalne štete
28. U smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da odredi naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda. Apelantkinja je zbog nedonošenja odluke u razumnom roku zatražila naknadu nematerijalne štete. Međutim, imajući u vidu odluku u ovom predmetu, činjenicu da se radi o pravnom licu, kao i da je riječ o naknadi nematerijalne štete, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju utvrđivanje povrede prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku dovoljna satisfakcija za apelantkinju (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1091/22 od 5. oktobra 2022. godine, tačka 23, dostupna na www.ustavnisud.ba).
Ostala prava
29. U vezi s navodima o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je apelantkinja imala i koristila mogućnost podnošenja zakonom propisanog pravnog lijeka. Činjenica da korišćenje navedenog pravnog lijeka nije rezultiralo odlukom kojom je apelantkinja zadovoljna ne dovodi ni na koji način u pitanje njegovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja prema članu 13 Evropske konvencije u vezi sa članom 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga su i ti apelantkinjini navodi neosnovani.
30. Apelantkinja ukazuje i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantkinja tvrdnje o povredi tog prava, u suštini, zasniva na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantkinjino pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
VII.Zaključak
31. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada je apelantkinja do konačne odluke došla nakon šest godina i oko šest mjeseci, za šta isključivu odgovornost snosi Osnovni sud kojem je bilo potrebno duže od dvije godine da donese rješenje o izvršenju, pri čemu taj sud nije dostavio bilo kakvo opravdanje za to.
32. Ustavni sud, dalje, zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje jer nije bilo moguće zaključiti da su redovni sudovi postupali proizvoljno ili „očigledno nerazumno“.
33. Nema povrede ni prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije kada je apelantkinja imala mogućnost i koristila zakonom propisani pravni lijek, a činjenica da taj pravni lijek nije rezultirao njenim uspjehom u predmetnom postupku per se ne pokreće pitanje povrede navedenog prava.
34. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić