Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1169/21 (D. Đ.)
Odluka donesena 19. 01. 2023.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje - razuman rok
- Vanparnični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1169/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 01. 2023.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Mirsad Ćeman i Helen Keller i sudije Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Angelika Nussberger i Ledi Bianku, na sjednici održanoj 19. januara 2023. godine, u predmetu broj AP-1169/21, rješavajući apelaciju Drage Đogatovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Drage Đogatovića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 73 0 V 029790 20 Gž 3 od 3. marta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Drago Đogatović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čelinca, kojeg zastupa Željko Bubić advokat iz Banjaluke, podnio je 8. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 73 0 V 029790 20 Gž 3 od 3. marta 2021. godine.
2. Apelant je 22. januara 2018. godine Osnovnom sudu u Kotor Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) podnio prijedlog za uređenje međe. Rješenjem Osnovnog suda broj 73 0 V 029790 18 V od 19. juna 2018. godine uređena je međa između apelantovih parcela i parcela osam protivnika predlagača, na način kako je to precizirano u navedenom rješenju. Okružni sud je Rješenjem broj 73 0 V 029790 18 Gž od 4. juna 2019. godine uvažio apelantovu žalbu, ukinuo prvostepeno rješenje i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.
3. Rješenjem Osnovnog suda broj 73 0 V 029790 19 V 2 od 2. septembra 2019. godine uređena je međa između navedenih parcela na način kako je to precizirano u konkretnom rješenju. Okružni sud je Rješenjem broj 73 0 V 029790 19 Gž 2 od 3. marta 2020. godine uvažio apelantovu žalbu, ukinuo prvostepeno rješenje i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.
4. Rješenjem Osnovnog suda broj 73 0 V 029790 20 V 3 od 1. septembra 2020. godine uređena je međa između apelantovih parcela i parcela osam protivnika predlagača, na način kako je to precizirano u navedenom rješenju.
5. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da su stranke postigle sporazum o uređenju međe između parcela, osim o uređenju međe između dvije parcele i to samo u jednom dijelu međe (u daljnjem tekstu: sporni dio međne linije). U vezi s tim Osnovni sud je ukazao da iz dokaza koji su provedeni u postupku, proizlazi da na spornom dijelu međne linije postoji ograda, te da apelant i protivnici predlagača svoju parcelu drže u posjedu do te ograde. Stoga je sud naveo da je utvrdio činjenicu posljednje mirne državine, pa u konkretnom slučaju „nije bilo mjesta“ uređenju spornog dijela međne linije prema pravičnosti, u smislu odredaba člana 69. stav (2) Zakona o stvarnim pravima, na kojima je insistirao apelant.
6. Okružni sud je rješenjem od 3. marta 2021. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu. U obrazloženju rješenja Okružni sud je ukazao da je pravilno prvostepeni sud uredio sporni dio međne linije. Naime, sud je istakao da iz dokaza koji se nalaze u spisu predmeta, a naročito fotografija koje je sačinio vještak na licu mjesta, proizlazi da na spornom dijelu međne linije postoji ograda, a da svaka stranka drži u posjedu svoju parcelu, tako da je međa u tom dijelu mogla biti uređena prema posljednjoj mirnoj državini. Pri tome se Okružni sud pozvao na odredbe člana 69. st. (1) i (2) Zakona o stvarnim pravima. Također, Okružni sud je ukazao da apelant, ako smatra da je uređenjem međe prema posljednjoj mirnoj državini povrijeđeno njegovo pravo svojine, ima mogućnost da, u skladu sa odredbama člana 69. st. (5) i (6) Zakona o stvarnim pravima, u posebnom parničnom postupku dokazuje svoju svojinu i da zahtijeva da se u skladu s tim označi međa.
7. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući pravo na suđenje u razumnom roku, te na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio u žalbi protiv prvostepene odluke, te smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da sud nije mogao primijeniti princip uređenja spornog dijela međne linije prema posljednjoj mirnoj državini u dijelu međe gdje se nalazi ograda protivnika predlagača jer je na taj način sud povrijedio apelantovo pravo svojine. Osim toga, apelant navodi da „postupak traje prekomjerno dugo za ovu vrstu postupka, pa se traži i naknada nematerijalne štete u novčanom iznosu od 2.500,00 KM“.
Relevantni propisi
8. Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 124/08, 3/09 - ispravka, 58/09, 95/11, 60/15, 18/16 - OUS RS, 107/19 i 1/21 – OUS RS). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 124/08, 3/09 - ispravka, 58/09, 95/11, 60/15 i 18/16 - OUS RS) koji je važio u vrijeme donošenja konkretnih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 69.
Međa (1)Ako su međaški znakovi između dvije nepokretnosti zbog bilo kakvih okolnosti toliko oštećeni da bi se moglo dogoditi da se međe neće moći raspoznati, ili ako se međe više ne raspoznaju, ili su sporni, onda svaki od susjeda ima pravo zahtijevati da sud u vanparničnom postupku (postupku uređenja međa) obnovi ili ispravi među.
(2)Sud će na licu mjesta označiti među međaškim znakovima i obnoviti ili ispraviti među prema sporazumu susjed čija je međa u pitanju, a ako ne bude postignut sporazum, prema posljednjoj mirnoj državini, a u slučaju da ga ne uspije utvrditi, po pravičnosti..
[…] (4)Od trenutka kad je sud među označio međaškim znakovima smatra se da postoji svojina do te međe, a ko tvrdi suprotno, treba to da dokaže.
(5)Nakon što je sud u postupku uređenja međa obnovio ili ispravio među, svako može u parnici dokazivati svojinu i zahtijevati da se u skladu s tim označi međa.
(6)Susjed koji je učestvovao u postupku uređenja međa ne može zahtijevati zaštitu nakon što prođe rok od šest mjeseci od dana pravosnažnosti odluke donesene u postupku uređenja međa.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, između ostalog, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).
12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud, dovodeći u vezu utvrđeno činjenično stanje sa odredbama člana 69. st. (1) i (2) Zakona o stvarnim pravima dao dovoljno obrazloženje za zaključak da je prvostepeni sud pravilno u konkretnom slučaju uredio sporni dio međne linije prema posljednjoj mirnoj državini. U odnosu na apelantove navode da je uređenjem međe prema posljednjoj mirnoj državini povrijeđeno njegovo pravo svojine, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u obrazloženju jasno i relevantno odgovorio na ove apelantove prigovore (vidi tačku 5. odluke).
13. Dalje, u odnosu na navode o dužini trajanja postupka, Ustavni sud primjećuje da je postupak ukupno trajao tri godine i nešto više od jednog mjeseca, te da su redovni sudovi u navedenom periodu donijeli četiri meritorne i dvije procesne odluke. Stoga, sagledavajući postupak u cjelini, te imajući u vidu činjenicu da je postupak pravosnažno okončan, te da nema elemenata koji ukazuju da su redovni sudovi namjerno odugovlačili postupak na apelantovu štetu, Ustavni sud ne može zaključiti da je dužina trajanja konkretnog postupka prešla granice „razumnog roka“ iz člana 6. stav
1. Evropske konvencije. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
14. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić