Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1484/21 (R. P. i drugi)
Odluka donesena 19. 01. 2023.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Radni odnos
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1484/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 01. 2023.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Mirsad Ćeman, Zlatko M. Knežević i Helen Keller i sudije Seada Palavrić, Angelika Nussberger i Ledi Bianku, na sjednici održanoj 19. januara 2023. godine, u predmetu broj AP-1484/21, rješavajući apelacije Ratka Petraše i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Ratko Petraš, Veljko Cupać, Rodoljub Janjić, Boško Doljak, Željko Novaković i Vladislav Popović protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 286277 20 Rev od 26.
januara 2021. godine, Milivoje Golubović, Neđo Kovač, Pero Trivković, Mirko Bilalović, Brane Duvljak i Stojan Narandžić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 Rs 072647 20 Rev od 17.
februara 2021. godine, Bogdan Šućur, Čedo Čavić, Slavko Božić, Milenko Marković, Veseljko Mikerević i Milan Levnajić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 Rs 072464 21 Rev od 21.
juna 2022. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-1484/21
1. Ratko Petraš, Veljko Cupać, Rodoljub Janjić, Boško Doljak, Željko Novaković i Vladislav Popović (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Vladimir Cvijanović, advokat iz Banja Luke, podnijeli su 27. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Rs 286277 20 Rev od 26. januara 2021. godine.
AP-1532/21
2. Milivoje Golubović, Neđo Kovač, Pero Trivković, Mirko Bilalović, Brane Duvljak, Stojan Narandžić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Vladimir Cvijanović, advokat iz Banja Luke, podnijeli su 4. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 85 0 Rs 072647 20 Rev od 17. februara 2021. godine.
AP-3617/22
3. Bogdan Šućur, Čedo Čavić, Slavko Božić, Milenko Marković, Veseljko Mikerević i Milan Levnajić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Vladimir Cvijanović, advokat iz Banja Luke, podnijeli su 17. septembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 85 0 Rs 072464 21 Rev od 21. juna 2022. godine.
4. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1484/21.
5. Apelanti su Osnovnom sudu u Banja Luci, odnosno Osnovnom sudu u Doboju podnijeli tužbe, protiv tužene („Željeznice Republike Srpske“ a.d. Doboj, u daljnjem tekstu: tužena). Tužbenim zahtjevima apelanti su tražili da sud utvrdi da je tužena donošenjem rješenja o prestanku radnog odnosa, preciznije navedenih u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporna rješenja) apelantima povrijedila pravo na jednako postupanje. Tužbeni zahtjevi su se odnosili na prava na rad i dostupnost radnih mjesta pod jednakim uslovima u odnosu na sve ostale radnike tužene, koji u procesu reorganizacije ne ostvare uslove iz člana 116a. stav (2) Zakona o željeznicama Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o željeznicama), kao i u odnosu na radnike na koje su u pogledu uslova za prestanak radnog odnosa primjenjuje član 175. stav (1) tačka 2. Zakona o radu. Osim toga, tužbenim zahtjevima su tražili da se ponište kao nezakonita sporna rješenja, te da tužena apelantima, za određeni vremenski period, isplati naknadu materijalne štete zbog izgubljene zarade, sa zakonskom zateznom kamatom. Takođe, tužbenim zahtjevima su tražili da tužena apelante vrati na rad i rasporedi na poslove koje su obavljali prije prestanka ugovora o radu ili na druge poslove koji odgovaraju stručnim i radnim sposobnostima apelanata.
6. Presudom Osnovnog suda u Banja Luci, u predmetu broj AP-1484/21 usvojen je tužbeni zahtjev apelanata na način preciznije naveden u izreci, dok su u predmetima br. AP-1532/21 i AP- 3617/22 presudama Osnovnog suda u Doboju odbijeni tužbeni zahtjevi apelanata.
7. Presudom Okružnog suda u Banja Luci žalba tužene je usvojena i prvostepena presuda, kojom je usvojen tužbeni zahtjev apelanata, je preinačena na način da je u cijelosti odbijen njihov tužbeni zahtjev. Presudama Okružnog suda u Doboju odbijene su žalbe apelanata i potvrđene su prvostepene presude kojima su odbijeni tužbeni zahtjevi apelanata.
8. Osporenim presudama Vrhovnog suda odbijene su revizije apelanata izjavljene protiv drugostepenih presuda.
9. U obrazloženju osporenih presuda, Vrhovni sud je naveo da su apelanti bili radnici tužene, da im je radni odnos prestao na osnovu spornih rješenja, te da su ostvarili pravo na starosnu penziju. Dalje je taj sud naveo da je tužena, prije donošenja spornih rješenja sačinila analizu poslovanja u kojoj je, između ostalog, konstatovano da tužena radi sa 50% kapaciteta i da je bilo neophodno broj radnika svesti na optimalan broj. Zatim, da je Vlada Republike Srpske prihvatila navedenu analizu kao i prijedlog Plana reorganizacije, koji je podržala i Svjetska banka. Vrhovni sud je naveo da je na osnovu takvog činjeničnog stanja Okružni sud pravilno ocijenio da tužbeni zahtjevi apelanata nisu osnovani. Navedeno u smislu odredbi člana 116a. stav 2. Zakona o željeznicama, člana 42. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO), člana 175. Zakona o radu i člana 2. Zakona o zabrani diskriminacije. Vrhovni sud je takođe naveo da Zakon o željeznicama predstavlja lex specialis u odnosu na Zakon o radu, kada su u pitanju radni odnosi željezničkih radnika (član 2. tačka 12. tog zakona). Nadalje je ukazao da odredbama člana 116a. stav 2. Zakona o željeznicama nije propisan uslov za ostvarivanje prava na starosnu penziju. Naime, ova odredba imperativno propisuje da željezničkom radniku prestaje radni odnos, po sili zakona, kada se pristupi reorganizaciji u željeznicama Republike Srpske i kada navrši 40 godina penzijskog staža i godine života utvrđene članom 42. stav 1. i članom 178. stav 1. Zakona o PIO. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je tužena dokazala da je pristupila reorganizaciji i da su apelanti na dan donošenja spornih rješenja (tokom 2017. godine) imali navršenih najmanje 40 godina penzijskog staža i najmanje 57 godina i četiri mjeseca života, čime su se ostvarili zakonom propisani uslovi da apelantima prestane radni odnos.
10. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao da nisu osnovane ni tvrdnje apelanata da je donošenjem spornih rješenja narušen princip ravnopravnosti. Naime, okolnost da je zakonom propisano da svima koji u određenoj godini pune određene godine života prestaje radni odnos u situaciji kada se pristupi reorganizaciji tužene, ne znači nejednako postupanje u odnosu na sve druge radnike koji nemaju te godine života, odnosno koji uopšte ne rade kod tužene. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da apelanti nisu učinili vjerovatnim da su diskriminisani. U vezi s tim, sud je ukazao da je odlukom Ustavnog suda Republike Srpske broj U-31/18 od 20. decembra 2018. godine odbijen prijedlog za utvrđenje neustavnosti člana 116a. stav (2) Zakona o željeznicama. Takođe je naveo da pozivanje apelanata na odluku Ustavnog suda Republike Srbije nije relevantno, jer se radi o drugačijoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, kao i u odlukama Ustavnog suda na koje su se pozvali.
11. Apelanti navode da im je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 8. Evropske konvencije i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, opšta zabrana diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju u vezi sa članom 39. st. 3. i 4. Ustava Republike Srpske i članom 6. tačka 1. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti smatraju da je Vrhovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno primijenio materijalno-pravne propise. Takođe smatraju da je odredba člana 116a. stav (2) Zakona o željeznicama suprotna principu zakonitosti. Osim toga, da je navedena odredba diskriminatorna u odnosu na apelante i grupu kojoj pripadaju. Zato što ih diskriminiše po osnovu starosne dobi i imovinskog statusa, u pogledu ostvarivanja prava na rad i zaradu, što su sve detaljno obrazložili u apelaciji, ponavljajući navode koje su isticali i u parničnom postupku. Apelanti ističu da redovni sudovi, iako su bili dužni, nisu proveli tzv. „test diskriminacije“, što su takođe detaljno obrazložili u apelaciji. U prilog svojih navoda, apelanti ukazuju na odluku Ustavnog suda Srbije broj IUz-244/2015 od 4. oktobra 2016. godine o sličnoj situaciji, i odluku Ustavnog suda broj AP-204/15 u kojoj se navodno radilo o gotovo identičnom pravnom pitanju.
12. Zakon o željeznicama Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 19/17, 28/17, 100/17 i 56/22). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o željeznicama Republike Srpske (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 19/17, 28/17 - ispravka i 100/17) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 116a.stav (2) (2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, u slučaju kada se pristupi reorganizaciji u željeznicama Republike Srpske, željezničkom radniku radni odnos prestaje kad navrši 40 godina penzijskog staža i godine života utvrđene članom 42. stav 1. ili članom 178. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 134/11, 82/13 i 103/15).
13. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 134/11, 82/13, 96/13 – OUS RS, 103/15, 111/21 i 15/22). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 134/11, 82/13, 96/13 – OUS RS i 103/15) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 42. stav (1) Osiguranik koji nema navršenih 65 godina života ima pravo na starosnu penziju kada navrši 60 godina života i 40 godina penzijskog staža.
Član 178. stav (1), tačka đ).
Izuzetno od člana 42. stav 1. ovog zakona, osiguranik sa 40 godina penzijskog staža ima pravo na starosnu penziju kad navrši u:
đ) 2017. godini 57 godina i četiri mjeseca života,
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
16. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, između ostalog, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).
17. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporenih odluka dao relevantne razloge za svoja odlučenja a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto osporena rješenja o prestanku radnog odnosa nisu nezakonita. Pri tome Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi razmatrao apelacije koje su se odnosile na isto pravno pitanje (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti br. AP-9/21 od 5. oktobra 2022. godine, tačka 14. dostupne na www.ustavnisud.ba, te u vezi s tim zaključio da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani. Uzimajući sve u obzir, Ustavni sud ne može prihvatiti navode apelanata da je Vrhovni sud postupao proizvoljno ili očigledno nerazumno. U odnosu na pozivanje apelanata na odluku Ustavnog suda broj AP-204/15, Ustavni sud primjećuje da je i te prigovore razmatrao u navedenoj odluci broj AP-9/21, te da je zaključio da se ne radi o istom činjeničnom i pravnom stanju, pa se stavovi iz te odluke ne mogu primijeniti na konkretan slučaj. Stoga, u odnosu na navedeno, Ustavni sud upućuje na obrazloženje iz tačke 15. navedene odluke. Osim toga, apelanti u konkretnom slučaju ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenim postupcima prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
18. U vezi sa apelacionim navodom o kršenju prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelanti nisu obrazložili taj navod, nego su ga samo paušalno naveli. Imajući u vidu navedeno, te činjenicu da nema ništa što ukazuje da su apelanti „žrtve“ kršenja ovog prava, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije takođe očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Apelanti navode da je u postupku prekršena i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 8. Evropske konvencije i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te opšta zabrana diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju u vezi sa članom 39. st. 3. i 4. Ustava Republike Srpske i članom 6. tačka 1. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Međutim Ustavni sud uočava da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto smatra neosnovanim navode apelanata o diskriminaciji, odnosno da je tužena dokazala da je prema svim radnicima koji su se našli u istoj situaciji jednako postupila, pozivajući se pri tome i na odluku Ustavnog suda Republike Srpske broj U-31/18 od 20. decembra 2018. godine. Pozivanje na praksu iz Republike Srbije je u konkretnom slučaju irelevantno. Stoga, kako u konkretnom slučaju ne postoji vjerovatnost da su apelanti diskriminirani Ustavni sud i ove navode ocjenjuje očigledno (prima facie) neosnovanim.
20. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić