Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2650/22 („Bingo“ export-import d.o.o. Tuzla)
Odluka donesena 14. 05. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Povrat u prijašnje stanje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2650/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 05. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i suci Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 14. maja 2026. godine godine, u predmetu broj AP-2650/22, rješavajući apelaciju koju je podnio „Bingo“ export-import d.o.o. Tuzla, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Bingo“ export-import d.o.o. Tuzla protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 174889 18 Rsž od 28. travnja 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. „Bingo“ export-import d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Z.O.U. Bekir Gavrankapetanović, Damir Koldžo, Emir Kukić i Džemila Gavrankapetanović iz Sarajeva, podnio je 13. srpnja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Rs 174889 18 Rsž od 28. travnja 2022. godine. Apelant je 19. listopada 2022. godine dopunio apelaciju.
2. U postupku, koji je okončan osporenim rješenjem Kantonalnog suda, određeno je da se prijedlog za povrat u prijašnje stanje umješača (A.P.) na strani tuženika (Ministarstvo rada i socijalne politike Federacije Bosne i Hercegovine) smatra povučenim. Određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud, povodom apelantove tužbe, donio presudu zbog propuštanja od 14. listopada 2017. godine, kojom je poništio odluke tuženika, pobliže navedene u obrazloženju rješenja. Također, naveo je da je umješač na strani tuženika podnijela prijedlog za povrat u prijašnje stanje, te da je prvostupanjski sud dostavio apelantu navedeni prijedlog, na koji je apelant dao odgovor. Kantonalni sud je ukazao da je prvostupanjski sud održao ročište povodom prijedloga za povrat u prijašnje stanje, iako je umješač 12 dana prije održavanja ročišta povukla navedeni prijedlog. Također, naveo je da je na ročište pristupio apelantov punomoćnik, te postavio zahtjev za naknadu troškova postupka. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da odredbama Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika u FBiH i Zakona o parničnom postupku nije propisana naknada za pristup ročištu koje se zakazuje po prijedlogu za povrat u prijašnje stanje. Također, Kantonalni sud je ukazao da dostavljanje odgovora na prijedlog za povrat u prijašnje stanje nije obveza, te da shodno tome ne predstavlja nužan trošak u parničnom postupku. Slijedom navedenog, Kantonalni sud zaključio da su neutemeljeni apelantovi navodi da mu je prvostupanjski sud trebao dosuditi navedene troškove.
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznio u žalbi te smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da je odgovor na prijedlog za povrat u prijašnje stanje i ročište koje se održi povodom tog prijedloga sastavni dio prvostupanjskog postupka i da je nesporno da se radi o parničnim radnjama koje su neophodne za vođenje postupka.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacijsku nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. veljače 2019. godine, predstavka broj 74628/16, točka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
7. Ustavni sud ukazuje da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovitih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
8. Na temelju činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant u suštini ponavlja iste navode koje je iznio u žalbi kojom je pobijao prvostupanjsko rješenje, te da iz osporene odluke proizlazi da je Kantonalni sud u obrazloženju dao jasne i relevantne razloge o neutemeljenosti tih navoda, pa takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
9. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman