Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2977/22 (M.L. i drugi)
Odluka donesena 19. 01. 2023.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2977/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 01. 2023.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Mirsad Ćeman, Zlatko M. Knežević i Helen Keller i sudije Seada Palavrić, Angelika Nussberger i Ledi Bianku, na sjednici održanoj 19. januara 2023. godine, u predmetu broj AP-2977/22, rješavajući apelacije M. L. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
M. L. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Rs 405499 22 Rev od 17. maja 2022. godine;
A. Đ. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Rs 358822 22 Rev od 7. jula 2022. godine;
F. S. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Rs 359731 22 Rev od 19. jula 2022. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2977/22
1. M. L. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, koju zastupa ZAK Hakija Kurtović i Adis Kurtović iz Sarajeva, podnio je 28. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 405499 22 Rev od 17. maja 2022. godine.
2. AP-3854/22
2. A. Đ. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa ZAK Hakija Kurtović i Adis Kurtović iz Sarajeva, podnio je 12. oktobra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 358822 22 Rev od 7. jula 2022. godine.
3. AP-3866/22
3. F. S. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa ZAK Hakija Kurtović i Adis Kurtović iz Sarajeva, podnijela je 13. oktobra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 359731 22 Rev od 19. jula 2022. godine.
4. U postupcima, koji su okončani osporenim presudama Vrhovnog suda, odbijeni su kao neosnovani tužbeni zahtjevi apelanata kojim su tražili da se obaveže tužena (Razvojna banka FBIH) da apelantima, na ime razlike plate, isplati novčane iznose navedene u izrekama prvostepenih presuda.
5. U obrazloženju osporenih presuda Vrhovni sud je naveo da je predmet tužbenih zahtjeva isplata razlike plata između iznosa koji su isplaćeni u skladu sa ugovorima o radu i opštim aktima tužene i iznosa obračunatih po koeficijentima iz člana 26. Kolektivnog ugovora u oblasti finansija (u daljnjem tekstu: GKU). U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je odredbama člana 26. GKU propisano da se sva radna mjesta razvrstavaju po grupama složenosti poslova, te njihovoj vrsti i značaju, kao i da je propisan samo minimalni koeficijent za sve grupe poslova, sa kriterijem najniže stručne spreme. Takođe, Vrhovni sud je ukazao da navedenom odredbom nisu definisani opisi poslova po grupama složenosti poslova, nego je propisano da se konkretna razrada poslova u okviru predviđenih grupa utvrđuje pravilnikom o radu. Pri tome, Vrhovni sud je ukazao da tužena svojim pravilnikom o radu nije razradila poslove u okviru grupa poslova propisanih članom 26. GKU. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je na apelantima bio teret dokazivanja onih činjenica na kojima su zasnovali svoj zahtjev, odnosno da poslovi koje su obavljali kod tužene, po svojoj složenosti, vrsti i značaju, spadaju u grupu složenosti poslova iz člana 26. GKU. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je ukazao da je drugostepeni sud pravilno zaključio da apelanti nisu dokazali činjenice koje predstavljaju stvarni osnov njihovih tužbi slijedom čega je odbio zahtjeve apelanta u skladu sa pravilom o teretu dokazivanja iz člana 126. Zakona o parničnom postupku.
6. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2977/22.
7. U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, ponavljaju navode koje su iznosili i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističu da su redovni sudovi pogrešno zaključili da apelanti nisu dokazali da poslovi koje su obavljali kod tužene spadaju u grupe poslova iz člana 26. GKU za koje je predviđen povoljniji koeficijent. Takođe, apelanti ukazuju i na presude Vrhovnog suda od 10. maja 2016. godine i 6. aprila 2021. godine, te navode da je u identičnom pravnom osnovu zauzeo drugačije pravno stanovište, te u vezi s tim ističu povredu principa pravne sigurnosti.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, točka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
10. Ustavni sud ukazuje da se navodi apelanata o povredi ustavnih prava odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz navoda apelanata, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud, odlučujući o identičnim navodima apelanata, dao jasne razloge o neosnovanosti tih navoda, čime je odgovorio na sva pitanja koja su bila ključna za donošenje odluke. Što se tiče pozivanja apelanata na navedene odluke Vrhovnog suda, Ustavni sud ukazuje da je, nakon uvida u navedene odluke, utvrdio da se ne radi o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, slijedom čega je neosnovano pozivanje apelanata na te odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje apelanata. Osim toga, apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
12. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično ili isto činjenično i pravno pitanje u kontekstu identičnih navoda, te da u vezi s tim nije utvrdio povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu (vidi Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti broj AP-546/22 od 8. juna 2022. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
13. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić