Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3062/22 (Z. B.)

Odluka donesena 14. 05. 2026.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Nenadležnost za odlučivanje
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Mobing
  • Građanski postupak
  • Ustav entiteta
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3062/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 05. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i suci Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 14. svibnja 2026. godine, u predmetu broj AP-3062/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela Zehida Bihorac, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka a) i stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Zehida Bihorac protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 Rs 045350 22 Rsž od 18. svibnja 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijela Zehida Bihorac zbog navodne povrede Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.

OBRAZLOŽENJE

1. Zehida Bihorac (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Velike Kladuše, koju zastupa Amir Kajtezović odvjetnik iz Velike Kladuše, podnijela je 1. kolovoza 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 23 0 Rs 045350 22 Rsž od 18. svibnja 2022. godine i Presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 23 0 Rs 045350 20 Rs od 18. studenog 2021. godine.

2. U postupku, koji je okončan presudom Kantonalnog suda, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je tužena (JU Prva osnovna škola Velika Kladuša), putem organa upravljanja, ravnatelja i upravnog odbora škole, vršila sistematsko uznemiravanje apelantice na radu i u svezi s radom, na način pobliže opisan u izreci prvostupanjske presude. Također, odbijen je zahtjev kojim je tražila je da se utvrdi da joj je povrijeđeno pravo na jednako postupanje u oblasti rada i zaposlenja (na temelju vjere, etničke pripadnosti itd.). Osim toga, odbijen je zahtjev kojim je tražila da se obveže tužena da joj na ime naknade nematerijalne štete, zbog pretrpljenog sistemskog uznemiravanja na radu i u svezi s radom, kao i zbog diskriminacije, isplati novčani iznos naveden u izreci prvostupanjske presude.

3. U obrazloženju prvostupanjske presude, Općinski sud je naveo da nije sporno da je apelantica kod tužene obavljala poslove knjižničara, da je sa tog radnog mjesta postavljena na funkciju ravnatelja škole, te da je po isteku mandata ponovno vraćena na radno mjesto knjižničara. Zatim, nesporno je da je apelantica po isteku mandata bila odsutna zbog korištenja godišnjeg odmora i bolovanja, približno dvije godine. Međutim, Općinski sud je naveo da je među parničnim stankama sporno da li je apelantica po isteku njezinog mandata trpjela mobing od strane ravnatelja tužene i upravnog odbora škole. Općinski sud je ukazao na odredbu članka 4. stavak 3. Zakona o zabrani diskriminacije kojom je, između ostalog, propisano da mobing, kao oblik diskriminacije, predstavlja nefizičko uznemiravanje na radnom mjestu koje podrazumijeva ponavljanje radnji, koje imaju ponižavajući efekat na žrtvu. U svezi s tim, Općinski sud je naveo da je tijekom postupka utvrđeno da je apelantica, u periodu koji je označila kao vrijeme u kojem je vršen mobing, veći dio vremena bila odsutna sa posla. S obzirom na to, Općinski sud je zaključio da u konkretnom slučaju nije ostvaren osnovni uvjet za utvrđenje mobinga, a to je period u kome se „ponavljaju radnje“ u smislu članka 4. stavak 3. Zakona o zabrani diskriminacije.

4. U obrazloženju osporene presude, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je bitan element mobinga i drugih ponašanja na koje apelantica ukazala, vremenski kontinuitet u kojem se ponavljaju radnje koje imaju karakter ovog oblika diskriminacije. Pri tome, ukazao je da se prema vremenskom kontinuitetu može cijeniti da li se radi o pojedinačnom incidentu ili ponašanju čija je namjera ugrožavanje ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta zaposlenika i njegova eliminacija iz radnog okruženja. S obzirom na to da je apelantica u periodu koji je označila kao vrijeme u kojem je vršen mobing, veći dio vremena bila odsutna sa radnog mjesta, Kantonalni sud je zaključio da tužena nije imala mogućnost kontinuirano uznemiravati apelanticu.

5. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da je od strane ravnatelja tužene trpjela sistemsko uznemiravanje na radu i u vezi sa radom, odnosno da je tijekom rada trpjela mobing. Apelantica se pozvala i na kršenje prava zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Osim toga, pozvala se i na povredu prava predviđenih Ustavom F BiH (jednakost pred zakonom).

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (3) točka a) i stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (3) točka a) i stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

a) Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje; (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Nenadležnost za odlučivanje – u pogledu navoda o povredi prava iz Ustava federacije Bosne i Hercegovine

7. Ustavni sud zapaža da je apelantica navela da su joj osporenim odlukama povrijeđena i prava iz Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Ustavni sud podsjeća na svoju nadležnost iz članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, prema kojoj „Ustavni sud također ima apelacijsku nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na osnovu presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini“. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije nadležan za odlučivanje o podnesenoj apelaciji u dijelu koji se odnosi na povredu odredaba Ustava Federacije BiH jer ista, u smislu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, ne pokreće pitanja „koja su sadržana u ovom Ustavu“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1409/21 od 19. svibnja 2021. godine, odluka dostupna na www.ustavnisud.ba). Dopustivost prima facie – u pogledu navoda o povredi prava na pravično suđenje i zabrani diskriminacije

8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. veljače 2019. godine, predstavka broj 74628/16, točka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacijski navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovitih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

10. Na temelju činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacijskih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije na njezinu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. U odnosu na apelantičine navode o kršenju zabrane diskriminacije, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi odlučili o identičnim tvrdnjama, te dali relevantne razloge za svoje odlučenje. S obzirom na to, te kako apelantica u apelaciji nije navela ništa čime bi ove svoje navode učinila vjerovatnim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje zabrane diskriminacije.

11. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

12. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka a) i stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3062/22 (Z. B.) | Sudska praksa | Aktio