Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1826/21 (H. M.)
Odluka donesena 23. 01. 2025.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-1826/21
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 01. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1826/21, rješavajući apelaciju Halila Madžaka, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Seada Palavrić, predsjednica
Valerija Galić, dopredsjednica
Angelika Nußberger, dopredsjednica
Mirsad Ćeman, sudac
Helen Keller, sutkinja
Ledi Bianku, sudac
Marin Vukoja, sudacna sjednici održanoj 23. siječnja 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Halila Madžaka.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 P 040982 20 Gž 2 od 17. ožujka 2021. godine.
Na temelju članka 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da Halilu Madžaku u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 400,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obvezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neutemeljena apelacija Halila Madžaka podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 P 040982 20 Gž 2 od 17. ožujka 2021. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Halil Madžak (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dragan Kramar, odvjetnik sa Ilidže, podnio je 27. svibnja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 56 0 P 040982 20 Gž 2 od 17. ožujka 2021. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Općine Konjic (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 29. lipnja 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju u razdoblju od 7. srpnja do 11. kolovoza 2022. godine, pa su ti odgovori 15. kolovoza 2022. godine dostavljeni apelantovom punomoćniku radi eventualnog izjašnjenja, koje je apelantov punomoćnik dostavio.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Rješenjem broj 15-25-2-1289/03 od 3. veljače 2004. godine tužena je apelantu kao investitoru naredila da u roku od 15 dana ukloni objekt – garažu (u daljnjem tekstu: objekt), te je odredila da ako apelant ne postupi u ostavljenom roku, objekt će biti uklonjen prinudnim putem. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je apelant objekt izgradio bez prethodno pribavljenog odobrenja za gradnju. Rješenjem nadležnog ministarstva odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja. Presudom Kantonalnog suda iz 2005. godine odbijena je apelantova tužba u upravnom sporu.
6. Zaključkom o dozvoli izvršenja broj 15-25-2-1289/03 od 2. srpnja 2012. godine tužena je po službenoj dužnosti utvrdila da je rješenje iz 2004. godine postalo izvršno te je dozvoljeno njegovo izvršenje. Apelantu je ponovo naloženo da do 9. srpnja 2012. godine ukloni izgrađeni objekt, te je određeno da ako apelant ne postupi u ostavljenom roku, objekt će biti uklonjen prinudnim putem. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je tužena u lipnju 2012. godine izvršila inspekcijski nadzor i konstatirala da apelant nije postupio po rješenju iz 2004. godine, odnosno da nije dobrovoljno srušio objekt.
7. U postupku administrativnog izvršenja objekt je uklonjen 19. srpnja 2012. godine.
8. Rješenjem nadležnog ministarstva od 25. srpnja 2012. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv zaključka o dozvoli izvršenja.
Osporene odluke
9. Apelant je podnio tužbu Općinskom sudu protiv tužene radi naknade štete.
10. Presudom Općinskog suda broj 56 0 P 040982 12 P od 23. lipnja 2014. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev.
11. Rješenjem Kantonalnog suda broj 56 0 P 040982 14 Gž od 28. siječnja 2020. godine uvažena je apelantova žalba, prvostupanjska presuda je ukinuta i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
12. Presudom Općinskog suda broj 56 0 P 040982 20 P 2 od 11. rujna 2020. godine, u ponovnom postupku, obvezana je tužena apelantu na ime naknade štete isplatiti novčani iznos preciziran u izreci presude sa zakonskim zateznim kamatama. Istom presudom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa.
13. Općinski sud je u obrazloženju, između ostalog, naveo da je izvršenje rješenja iz 2004. godine dozvoljeno po proteku roka od pet godina od kada je postalo izvršno i kada se u smislu odredbi članka 267. stavak 7. Zakona o upravnom postupku ne može tražiti njegovo izvršenje. Imajući to u vidu, Općinski sud je zaključio da sve navedeno ukazuje da je organ tužene postupao protivno propisima i s grubom nepažnjom, te je u smislu odredbe članka 172. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) utemeljeno apelantovo potraživanje naknade štete.
14. Presudom Kantonalnog suda uvažena je žalba tužene i prvostupanjska presuda je preinačena u pobijanom dijelu tako što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da tijekom postupka apelant nije dostavio dokaz da je pribavio odobrenje za gradnju, niti dokaz da je podnio zahtjev za legalizaciju garaže. Kantonalni sud je dalje naveo da su, prema općim načelima predviđenim čl. 172., 154. i 158. ZOO-a, pretpostavke odgovornosti za štetu koju nezakonitim ili nepravilnim radom pričini službena osoba u vršenju ovlaštenja nezakonit ili nepravilan rad osobe ili organa koji vrši službu, odnosno djelatnost, te da je počinjena šteta u svezi s vršenjem službe ili druge djelatnosti. U svezi s tim je naveo da je nezakonit rad postupanje suprotno zakonu ili propuštanje primjene zakonskih odredbi s namjerom ili voljom da se trećoj osobi nanese šteta.
15. Cijeneći činjenice i okolnosti utvrđene u postupku, Kantonalni sud je naveo da nije dokazana odgovornost tužene u smislu navedenih odredbi ZOO-a jer činjenica da je objekt srušen po proteku roka u kojem se moglo provesti administrativno izvršenje ne daje apelantu pravo na naknadu štete. Naime, Kantonalni sud je naveo da istekom roka iz članka 267. stavak 7. Zakona o upravnom postupku sporno rješenje nije postalo ništavo u smislu odredbi članka 264. točka 3. istog zakona jer se ne radi o rješenju „čije izvršenje uopće nije moguće“ u smislu tih odredbi. Kantonalni sud je naveo da je imao u vidu činjenicu da je apelant sagradio objekt za koji nije tražio legalizaciju, niti odobrenje za građenje i da taj objekt po zakonitom rješenju tužene nije uklonio u ostavljenom roku. Također je navedeno da je tužena uklonila objekt na temelju izvršnog upravnog rješenja, koje nije poništeno, već je, naprotiv, pravna valjanost tog rješenja preispitana i utvrđena u zakonom propisanom postupku. Imajući sve to u vidu, Kantonalni sud je naveo da apelant kao bespravni graditelj ne može ostvariti pravo na naknadu štete samo zbog toga što je izvršenje po rješenju provedeno po proteku zakonom propisanog roka.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
16. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“, te pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, ponavlja navode koje je iznosio i tijekom postupka pred redovnim sudovima. Apelant smatra da je u postupku dokazano da je tužena postupala protivno zakonskim propisima i da je odgovorna za štetu, odnosno da je tužbeni zahtjev trebao biti usvojen. Apelant ukazuje da je od izvršnosti rješenja iz 2004. godine protekao rok od pet godina, nakon čega se, u skladu sa člankom 267. stavak 7. Zakona o upravnom postupku, ne može tražiti njegovo izvršenje. Imajući to u vidu, apelant smatra da je tužena 2012. godine nezakonito srušila objekt i na taj način mu prouzročila štetu. Osim toga, apelant ukazuje da je postupak dugo trajao, što je suprotno pravu na suđenje u razumnom roku iz članka 6. Europske konvencije. Apelant ukazuje na duljinu trajanja postupka od donošenja presude Općinskog suda 23. lipnja 2014. godine. b)Odgovori na apelaciju i izjašnjenje
17. Kantonalni sud je naveo da je za konačnu odluku dao detaljne razloge i da ju je donio bez povreda odredbi parničnog postupka. U odnosu na duljinu trajanja postupka, istaknuo je da je postupao u skladu s Planom rješavanja predmeta te da je konačnu odluku od 17. ožujka 2021. godine donio u razumnom roku.
18. Općinski sud je istaknuo da u postupku pred tim sudom nisu povrijeđena navedena apelantova prava, dok je tužena, u biti, navela da je konačna odluka Kantonalnog suda pravilna.
19. Apelantov punomoćnik je u izjašnjenju posebno ukazao na to da je Kantonalni sud u odgovoru zanemario činjenicu da se na odluku o žalbi na prvostupanjsku presudu od 23. lipnja 2014. godine „čekalo više od šest godina“.
V.Relevantni propisi
20. Zakon o obligacijskim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11)
Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa koji je u službenom glasilu objavljen samo na srpskom jeziku, ali lektoriran na službene jezike u Bosni i Hercegovini, koji u relevantnom dijelu glasi:
Osnove odgovornosti
Članak 154. (1) Tko drugome prouzroči štetu dužan ju je naknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.
Postojanje krivnje
Članak 158.
Krivnja postoji kada je štetnik prouzročio štetu namjerno ili nepažnjom.
Odgovornost pravne osobe za štetu koju prouzroči njezin organ
Članak 172. stavak (1) (1) Pravna osoba odgovara za štetu koju njezin organ prouzroči trećoj osobi u vršenju ili u svezi s vršenjem svojih funkcija.
21. Zakon o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH” br. 2/98, 48/99 i 61/22) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH” br. 2/98 i 48/99) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 264. točka 3.
Ništavim se oglašava rješenje: (...)
3) čije izvršenje uopće nije moguće;
Članak 267. stavak (7) (7) Nakon isteka roka od pet godina od dana kad je rješenje postalo izvršno, ne može se tražiti njegovo izvršenje.
22. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15)
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI.Dopustivost i meritum
23. Ustavni sud zapaža da apelacija ispunjava uvjete propisane člankom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, a da nije očigledno (prima facie) neutemeljena u smislu odredbe članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda i nedopustiva po bilo kojoj osnovi propisanoj odredbom članka 18. stavak (3) Pravila Ustavnog suda. Stoga je apelacija dopustiva.
24. Apelant smatra da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“, te pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
a) Pravo na pravično suđenje
25. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga pravavezana za krivične postupke.
26. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
U odnosu na osporene odluke
27. U svezi s navodima koji se tiču proizvoljnosti u postupanju Kantonalnog suda pri primjeni pozitivnopravnih propisa, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije, dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, točka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljenu u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, točka 23.).
28. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud obrazložio da apelantov zahtjev nije utemeljen jer nije dokazana odgovornost tužene u smislu relevantnih odredbi ZOO-a (čl. 172., 154. i 158. ZOO-a). Pri tome, Ustavni sud uočava da se Kantonalni sud bavio svim okolnostima konkretnog slučaja (da je apelant sagradio objekt za koji nije tražio legalizaciju, da objekt po zakonitom rješenju tužene nije uklonio u ostavljenom roku, te da je tužena uklonila objekt na temelju izvršnog upravnog rješenja koje nije poništeno). Imajući u vidu sve navedeno, apelantovi navodi, koje ponavlja u apelaciji, ne dovode do zaključka da je Kantonalni sud postupao proizvoljno niti „očigledno nerazumno“. Ustavni sud također smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz članka 6. stavak
1. Europske konvencije na apelantovu štetu, niti je apelant pružio dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
29. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na osporenu odluku neutemeljeni.
U odnosu na suđenje u razumnom roku
30. Ustavni sud ponavlja da se, prema konzistentnoj praksi Europskog i Ustavnog suda, duljina trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, predstavka broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, točka 38., i Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. ožujka 2021. godine, predstavka broj 59181/18, točka 18.).
31. Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa člankom 31. Pravila Ustavnog suda, u svakom predmetu odlučuje u okviru apelacijskih navoda. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant osporava duljinu trajanja postupka od dana donošenja presude Općinskog suda (23. lipnja 2014. godine). Shodno tome, Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati razdoblje od 23. lipnja 2014. godine do donošenja konačne osporene presude Kantonalnog suda (17. ožujka 2021. godine), odnosno razdoblje od šest godina i osam mjeseci. Nadalje, Ustavni sud zapaža da se ne radi o složenom predmetu, kao i da apelant svojim postupcima nije utjecao na duljinu trajanja parničnog postupka.
32. Analizirajući postupanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je postupak pred Kantonalnim sudom trajao pet godina i sedam mjeseci od donošenja prvostupanjske presude. Ustavni sud dalje zapaža da je Općinski sud u ponovnom postupku donio presudu nakon sedam mjeseci, dok je Kantonalni sud konačnu odluku donio nakon tri mjeseca od dostavljanja spisa. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u odgovoru naveo da je postupao u skladu s Planom rješavanja predmeta i da je konačnu odluku donio u razumnom roku.
33. Imajući u vidu navedeno, kao i to da je Ustavni sud u nizu svojih odluka utvrdio da postoji sistemski problem s rješavanjem predmeta pred sudovima u Bosni i Hercegovini u razumnom roku, što je posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih razina javne vlasti u ovoj oblasti, za što ne postoji ni učinkovit pravni lijek (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1680/16 od 10. svibnja 2017. godine, toč. 53– 66. i druge odluke od 10. svibnja 2017. godine, sve dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da duljina postupka u konkretnom slučaju ne zadovoljava standard „razumnog roka“ u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
34. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Naknada nematerijalne štete
35. S obzirom na odluku u ovom predmetu i svoju dosadašnju praksu (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2975/21 od 7. rujna 2022. godine, toč. 32–34.), Ustavni sud smatra da, u smislu članka 74. Pravila Ustavnog suda, na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantu treba isplatiti iznos od 400,00 KM. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, uz obvezu da nakon isteka ovog roka apelantu plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
36. Apelant ukazuje i na povredu prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o povredi tog prava, u biti, temelji na istim navodima koje je istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i zaključio da su neutemeljeni. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.
VII.Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije imajući u vidu da je parnični postupak u relevantnom razdoblju trajao šest godina i osam mjeseci, za što isključivu odgovornost snosi Kantonalni sud, pred kojim je postupak u prvoj fazi trajao pet godina i sedam mjeseci, koji u odgovoru na apelaciju nije dostavio relevantne i prihvatljive razloge za neažurno postupanje.
38. Ustavni sud, suprotno prethodnom, zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje u situaciji kada nema ništa što bi ukazivalo da je Kantonalni sud proizvoljno postupao kada je, preinačavajući prvostupanjsku presudu, u pobijanom dijelu odbio apelantov tužbeni zahtjev, odnosno zato što obrazloženje koje je taj sud dao nije proizvoljno ili očigledno nerazumno.
39. Nema ni povrede apelantovog prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju u situaciji kada apelant te navode temelji na istim navodima koje je iznio i u odnosu na pravo na pravično suđenje, iz čega se ne može zaključiti da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti je apelant pružio dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
40. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. U skladu sa člankom 43. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, predsjednica Ustavnog suda Seada Palavrić je dala izjavu o neslaganju.
42. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić