Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-162/21 (N. P.)
Odluka donesena 23. 03. 2023.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-162/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 03. 2023.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Mirsad Ćeman, Zlatko M. Knežević i Helen Keller i sudije Seada Palavrić, Angelika Nussberger i Ledi Bianku, u predmetu broj AP-162/21, na sjednici održanoj 23. marta 2023. godine rješavajući apelaciju Nike Pandurevića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je:
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nike Pandurevića protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 Mal 058866 20 Gž od 21. oktobra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Niko Pandurević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pala, kojeg zastupa Zoran Jovanović, advokat iz Pala, podnio je 15. januara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 0 Mal 058866 20 Gž od 21. oktobra 2020. godine.
2. Apelant je podnio tužbu Osnovnom sudu protiv tuženog M. B. (u daljnjem tekstu: tuženi), radi naknade nematerijalne štete zbog povrede ugleda i časti.
3. Presudom Osnovnog suda broj 89 0 Mal 058866 18 Mal od 11. juna 2020. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime naknade nematerijalne štete isplati iznos od 2.000,00 KM sa kamatom i troškovima postupka. Apelant je obavezan da tuženom nadoknadi troškove postupka. U obrazloženju, Osnovni sud je, prije svega, naveo da je apelant u tužbi i tokom postupka ukazivao da mu se tuženi određene prilike obratio uvredljivim i vulgarnim riječima. Takođe, Osnovni sud je naveo da je apelant istakao da na okolnost pretrpljenog bola nije proveo vještačenje, iako je to nagovijestio u tužbi, jer u ovim vrstama parnice nije potrebno mjeriti intenzitet i trajanje bolova. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je apelant ukazao da je dovoljna ocjena suda da li su upućene riječi po shvatanjima sredine, civilizacijskih normi i morala podobne da djeluju uvredljivo na prosječnu ličnost. Nadalje, apelant smatra da se o tužbenom zahtjevu treba odlučiti na osnovu člana 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i po slobodnoj ocjeni suda u smislu odredaba čl. 8. i 127. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
4. Osnovni sud je interpretirao sadržaj apelantovog iskaza, te svjedoka I. L. i M. Ć, kao i sadržaj Zapisnika o prikupljanju izjave od apelanta. U vezi s tim, utvrđeno je da se 28. septembra 2017. godine apelant nalazio ispred svoje kuće u društvu I. L. i M. Ć, kada mu se tuženi obratio riječima „a tebi Pandureviću [apelant] j…. mater“. Osnovni sud je obrazložio da nije sporno da izgovorene riječi kod čovjeka imaju za posljedicu nelagodu, uznemirenost, bol, povredu ugleda i časti. Međutim, Osnovni sud je ukazao da se apelant „u svom iskazu nije izjašnjavao o osjećanju uvrijeđenosti, stepenu povrede ugleda, časti, jačini i trajanju duševne boli kao posljedici izgovorenih riječi“ tuženog. U vezi s tim Osnovni sud je naveo da iz „izvedenih dokaza osim radnje da je tuženi uputio [apelantu] riječi uvredljivog sadržaja […] sud nije mogao utvrditi jačinu bolova i njihovo trajanje zbog povrede ugleda časti što bi opravdalo dosuđenje pravične novčane naknade“. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je zaključio da nisu ispunjeni uslovi iz odredaba člana 200. ZOO i člana 127. ZPP (čiji sadržaj je citiran u obrazloženju presude) te je odbio tužbeni zahtjev.
5. Osim toga, Osnovni sud je naveo da izgovorene riječi ne predstavljaju klevetu u smislu njene zakonske formulacije, već sadrže elemente prekršaja propisanog članom 8. Zakona o javnom redu i miru. Navedenom odredbom je predviđena novčana kazna za izazivanje osjećanja fizičke ugroženosti ili uznemirenosti građana grubim vrijeđanjem na političkoj, vjerskoj ili nacionalnoj osnovi ili drugim bezobzirnim ponašanjem. Osnovni sud je ukazao da apelant ima mogućnost da u prekršajnom postupku traži sankcionisanje tuženog zbog njegovog ponašanja. Pored toga, Osnovni sud je naveo da u postupku utvrđivanja nematerijalne štete zbog klevete, sud utvrđuje kao bitne činjenice samo postojanje klevete kao elementa odgovornosti (osnov) i određivanja visine nematerijalne štete prema uslovima iz člana 11. Zakona o zaštiti od klevete. Osnovni sud je naveo da se visina naknade određuje prema okolnostima slučaja, što podrazumijeva da će sud primjenom člana 8. ZPP slobodno ocijeniti provedene dokaze.
6. Osporenom presudom Okružnog suda broj 89 0 Mal 058866 20 Gž od 21. oktobra 2020. godine odbijena je apelantova žalba i prvostepena presuda potvrđena, te su odbijeni zahtjevi parničnih stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka. U obrazloženju, Okružni sud je naveo da je u pitanju spor male vrijednosti. Shodno tome, Okružni sud je ukazao da se u skladu sa članom
433. ZPP, presuda ili rješenje kojim se završava spor male vrijednosti može pobijati samo zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Okružni sud je ukazao da prvostepena presuda nije dovedena u pitanje žalbenim navodima, koji se svode na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Dalje, Okružni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo (član 200. ZOO). Takođe, Okružni sud je naveo da je svaka stranka, shodno odredbama člana 123. ZPP, dužna dokazati one činjenice koje su neophodne za uspjeh njenog zahtjeva. Pri tome je ukazao da teret dokazivanja snosi ona stranka u čijem je interesu da sud izjavu o činjenici uzme za istinitu. U vezi s tim, Okružni sud je istakao da apelant nije dokazao činjenice koje je isticao u toku prvostepenog postupka, a koje ponavlja u žalbi. Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno cijenio da se posljedica izgovorenih riječi nije manifestovala u nekom od vidova nematerijalne štete.
7. Apelant smatra da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Naime, apelant smatra da je drugostepena presuda donesena bez obrazloženja žalbenih razloga, tj. o žalbi je samo formalno odlučeno, a ne suštinski. Dalje, apelant ukazuje da se osnovni žalbeni prigovori tiču primjene procesnog i materijalnog prava, a ne pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Zatim, apelant ukazuje da je osporenom presudom stavljen „u nezavidan i neravnopravan položaj“ i da je onemogućen da učestvuje u postupku u punom obimu procesnih prava. Apelant navodi da je drugostepeni sud morao odgovoriti na ključna pitanja koja su u žalbi postavljena te smatra da je ostalo neriješeno zbog čega je tužbeni zahtjev, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, odbijen pozivanjem na član 200. ZOO i član 127. ZPP. Takođe, apelant ukazuje da se prvostepeni sud oglušio o sopstveni zaključak da je „upućena psovka mogla dovesti do povrede dostojanstva i časti“. Zatim, apelant smatra da je ostalo neriješeno zbog čega prvostepeni sud nije donio odluku o satisfakciji u obliku novčane naknade i zašto je išao mimo tužbenog zahtjeva baveći se pitanjem klevete i traženjem elemenata prekršaja u konkretnoj situaciji. Relevantni propisi
8. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik RS“, br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Novčana naknada Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.
(2) Prilikom odlučivanja o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
9. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – OUS RS, 45/09 – OUS RS, 49/09, 61/13 i 109/21 – OUS RS). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – OUS RS, 45/09 – OUS RS, 49/09 i 61/13) koji je važio u vrijeme donošenja osporene odluke, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 127.
Ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjenljive stvari, ali se tačna visina iznosa, odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo sa nesrazmjernim teškoćama, sud će o ovom odlučiti, po svojoj ocjeni.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
11. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
12. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43 i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i mutatis mutandis, Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, Odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
14. Ustavni sud prvenstveno konstatira da, iako se predmetni postupak odnosi na naknadu nematerijalne štete zbog uvrede, apelant apelacionim navodima zapravo ni na koji način ne pokreće pitanje prava na ugled koje je zaštićeno članom II/3. f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije.
15. Nadalje, u odnosu na apelantove navode koji se odnose na način na koji su sudovi primijenili relevantne propise, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).
16. Osim toga, pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje, koje obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke zato što nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima, već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke (vidi, npr. Evropski sud za ljudska prava, Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. decembra 2011. godine, predstavka broj 20883/09, tačka 34, i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2478/06 od 17. septembra 2008. godine, tačka 22. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
17. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, primjenom relevantnih odredaba ZOO i ZPP, zaključili da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za usvajanje apelantovog tužbenog zahtjeva. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi razmotrili ključna pitanja i u vezi s tim dali odgovarajuća obrazloženja, odnosno jasne i relevantne razloge, zbog čega se, suprotno apelantovim navodima, ne može reći da su redovni sudovi u osporenom postupku proizvoljno primijenili zakonske propise. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da apelant navode o neravnopravnom položaju i uskraćivanju procesnih prava takođe obrazlaže proizvoljnom primjenom prava i povredom prava na obrazloženu odluku, što je Ustavni sud već ispitao (apelant nije ponudio druge argumente u tom pogledu). Ustavni sud smatra da apelant nijednim navodom nije doveo u pitanje pravičnost postupka u konkretnom predmetu, niti je dokazao da je postupak na bilo koji način u procesnom smislu proveden na njegovu štetu.
18. Pored navedenog, Ustavni sud podsjeća da je u predmetima koji se tiču naknade štete zbog klevete (povreda ugleda i časti) zaključio da sudovi nisu ograničeni posebnim formalnim dokaznim sredstvima, naročito ne izvođenjem dokaza vještačenjem u smislu utvrđivanja „jačine i trajanja duševnih bolova“ (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3222/12 od 12. januara 2016. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tačka 47). Međutim, Ustavni sud ukazuje da to apsolutno ne vodi zaključku da u takvoj vrsti postupaka nije potrebno izvoditi nikakve dokaze na konkretne okolnosti, kako je tokom ovog postupka tvrdio apelant (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-179/10 od 18. aprila 2012. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da iz odluka redovnih sudova proizilazi da se apelant u konkretnom postupku uopšte „nije izjašnjavao o osjećanju uvrijeđenosti, stepenu povrede ugleda, časti jačini i trajanju duševne boli“, što se pokazuje kao neophodna pretpostavka za primjenu člana 200. ZOO.
19. U odnosu na navode o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant kršenje ovog prava dovodi u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost i koristio zakonom propisani pravni lijek u parničnom postupku. Činjenica da taj pravni lijek nije rezultirao njegovim uspjehom ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnog lijeka, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.
20. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
21. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić