Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-693/21 (B. Č.)

Odluka donesena 13. 07. 2023.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Troškovi postupka
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-693/21

Apelacija

Odluka o meritumu

13. 07. 2023.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-693/21, rješavajući apelaciju Borisa Čilića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Mirsad Ćeman, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Helen Keller, dopredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Angelika Nußberger, sutkinja Ledi Bianku, sudac na sjednici održanoj 13. srpnja 2023. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Borisa Čilića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.

(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 272187 14 Gž od 15. studenog 2019. godine.

Na temelju članka 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da Borisu Čiliću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 300,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obvezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neutemeljena apelacija Borisa Čilića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 272187 14 Gž od 15. studenog 2019. godine, u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola 1 uz Europsku konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Boris Čilić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Međugorja, kojeg zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 1. ožujka 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 272187 20 Rev od 18. siječnja 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 272187 14 Gž od 15. studenog 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 272187 12 P od 14. svibnja 2014. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Apelant je, prije podnošenja ove apelacije, 4. siječnja 2020. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda od 15. studenog 2019. godine i Presude Općinskog suda od 14. svibnja 2014. godine, koja je zavedena pod brojem AP-19/20. Ustavni sud je, Odlukom o dopustivosti broj AP-19/20 od 11. ožujka 2020. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), apelaciju podnesenu protiv navedenih presuda odbacio kao preuranjenu. U navedenoj odluci Ustavni sud je ukazao da apelant, nakon donošenja odluke o reviziji, neovisno o vrsti te odluke, ima mogućnost ponovno podnijeti apelaciju, u kojoj je dužan na propisanom obrascu apelacije pod točkom 8.(a) ostale odluke navesti i ovu odluku Ustavnog suda.

3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Biroa zelene karte BiH (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 23. svibnja 2022. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Tuženi nije u ostavljenom roku dostavio odgovor na apelaciju.

5. Kantonalni sud i Općinski sud dostavili su odgovore na apelaciju 9. lipnja 2022. godine, pa su navedeni odgovori 15. lipnja 2022. godine dostavljeni apelantovom punomoćniku na izjašnjenje. Međutim, on nije dostavio izjašnjenje u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Apelant je 6. lipnja 2012. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv tuženog radi naknade štete.

8. Presudom Općinskog suda od 14. svibnja 2014. godine (vrijednost predmeta spora 5.663,00 KM) tuženi je obvezan da apelantu, na ime nematerijalne štete, isplati novčane iznose određene u izreci presude, te da mu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 325,00 KM. Apelantov tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete preko dosuđenog iznosa odbijen je kao neutemeljen, pa je apelantov tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete u cijelosti odbijen kao neutemeljen.

9. U odnosu na odluku o apelantovom zahtjevu za naknadu materijalne štete, odnosno troškova apelantova liječenja, sud se pozvao na odredbe čl. 154. i 155. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te je u svezi s tim istaknuo da smatra da je izvansudskom isplatom tuženi izmirio materijalnu štetu koju je apelant imao po navedenoj osnovi. Naime, Općinski sud je naveo da je tuženi navedenom isplatom apelantu naknadio troškove prijevoza u visini troškova autobusne karte kao i troškove koje je apelant imao u Domu zdravlja u Ljubuškom. Osim toga, Općinski sud je istaknuo da od 36 priloženih računa za taksi-prijevoz, svega četiri računa imaju propisno upisan broj, a nijedan račun nema evidentiran podatak o stvarnom plaćanju. Nadalje, Općinski sud je ukazao da je neutemeljeno apelantovo potraživanje po osnovi prijevoza do Splita i liječničkih pregleda u Splitu kod činjenice da se apelant opredijelio za liječničke usluge privatne prakse u drugoj državi, a ne u zdravstvenim ustanovama u Mostaru i Ljubuškom, gdje je medicinski tretiran.

10. Konačno, Općinski sud je naveo da je odluku o troškovima postupka donio na temelju odredbi članka 386. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) zaključujući da troškovi postupka ukupno iznose 1.625,20 KM, te je detaljno pobrojao u čemu se točno ti troškovi sastoje. Općinski sud je pritom ukazao da je, imajući u vidu apelantov uspjeh u konkretnoj parnici „od cca 20 %“, donio odluku kao u dispozitivu. Nadalje, u odnosu na odluku o troškovima postupka u pogledu odsustva iz ureda i troškova prijevoza apelantova punomoćnika, Općinski sud je ukazao na stav Ustavnog suda, izražen u Odluci tog suda broj AP-2757/06 od 14. listopada 2008. godine, prema kojem je izbor odvjetnika izvan sjedišta suda osobni izbor stranaka u postupku, pa navedeni troškovi ne mogu padati na teret tuženog.

11. Presudom Kantonalnog suda od 15. studenog 2019. godine odbijena je kao neutemeljena apelantova žalba. U obrazloženju osporene presude, u odnosu na odbijanje zahtjeva za naknadu materijalne štete, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je korištenje usluga taksi-prijevoza u konkretnom slučaju bio apelantov izbor budući da je na konkretnoj putnoj relaciji postojala redovita autobusna linija. U svezi s tim, Kantonalni sud je istaknuo da apelant nije, u skladu s odredbama članka 123. ZPP-a, dokazao da je njegovo zdravstveno stanje bilo takvo da nije mogao koristiti usluge javnog prijevoza niti takvo što proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke. Kantonalni sud je također naveo da se apelantovi žalbeni navodi da se radi o opravdanim troškovima odlaska u Split zato što „se dugo čeka na EMG-pregled, što je općepoznata činjenica“, ne mogu prihvatiti budući da ih apelant nije potkrijepio nikakvim dokazima, a ne radi se o „općepoznatoj činjenici“. Naime, apelant nije dokazao kada je bio naručen na navedeni pregled u Mostaru da bi sud tu činjenicu mogao dovesti u vezu s blagovremenom dijagnozom i liječenjem, pa samim tim i s neophodnošću odlaska u Split. Prema tome, Kantonalni sud je ukazao da je Općinski sud, primjenom pravila o teretu dokazivanja iz članka 126. ZPP-a, pravilno odbio apelantov tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete jer apelant nije dokazao istinitost svojih tvrdnji u tom dijelu.

12. U odnosu na odluku o troškovima postupka, Kantonalni sud se pozvao na odredbe članka 387. stavak 1. ZPP-a, te je u svezi s tim istaknuo da apelantu ne pripadaju troškovi na ime odsustva iz ureda i korištenja osobnog automobila njegovog punomoćnika. Naime, Kantonalni sud je istaknuo da je apelant, s obzirom na prirodu spora, tužbu mogao podnijeti i mjesno nadležnom sudu, što bi utjecalo na smanjenje troškova postupka. Osim toga, sud je istaknuo da je izbor odvjetnika osobni izbor tužitelja, pa kada se radi o troškovima koji nisu bili potrebni, stranka sama snosi te troškove. U svezi s tim, Kantonalni sud pozvao se na stav Ustavnog suda izražen u odlukama tog suda (npr. AP-2757/06 od 14. listopada 2008. godine i AP-1398/14 od 11. siječnja 2017. godine).

13. Rješenjem Vrhovnog suda od 12. veljače 2021. godine odbačena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostupanjske presude.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

15. Apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje te da su pogrešno primijenili relevantne propise. U svezi s tim, apelant ističe da je radi pravilnog saniranja povreda morao ići na redovite preglede i rehabilitaciju u Mostar i u Split, te da jedini način na koji je mogao otići na te preglede jest korištenje taksi-prijevoza. Ističe da je kao dokaz dostavio račune koje mu je izdao taksi-prijevoznik, ali da su redovni sudovi „odlučili ignorirati“ navedene dokaze. Navodi također da je bio primoran obaviti EMG-preglede u Splitu. Apelant osporava i odluku o troškovima postupka. U svezi s tim ističe da mu „nije jasno u kojem dijelu to apelant nije uspio u parnici, da je sud izveo zaključak da je uspio s 50 %“ te da je trebalo da mu budu dosuđeni troškovi prijevoza i odsustva iz ureda. Konačno, apelant smatra da je postupak predugo trajao, pa traži naknadu nematerijalne štete.

II.Odgovori na apelaciju

16. Kantonalni sud i Općinski sud naveli su da osporenim odlukama nisu povrijeđena prava na koja se apelant poziva u apelaciji, te su predložili da se apelacija odbije kao neutemeljena. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je postupao u skladu s Planom rješavanja predmeta, tako da su neutemeljeni apelantovi navodi o povredi prava na donošenje odluke u razumnom roku. V.Relevantni propisi

17. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se tekst Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Članak 123. stavak (1) (1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev. Članak 126.

Ako sud na temelju ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću ustanoviti koju činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Članak 387. stavak (1) (1)Pri odlučivanju koji će se troškovi stranci naknaditi, sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebiti radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebiti, te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući pozorno sve okolnosti. VI.Dopustivost i meritum

18. U konkretnom slučaju apelant je u roku, koji je propisan u članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, osporio i rješenje Vrhovnog suda od 18. siječnja 2021. godine. Budući da je navedenim rješenjem apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, slijedi da je konačna odluka osporena presuda Kantonalnog suda. Ustavni sud podsjeća da je u točki 2. ove odluke već konstatirao da je apelant prije podnošenja ove apelacije podnosio apelaciju protiv navedene presude Kantonalnog suda, pa će Ustavni sud kao relevantan datum podnošenja apelacije uzeti u obzir datum kada je podnesena apelacija u Predmetu broj AP-19/20. U odnosu na osporenu presudu, Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale razloge dopustivosti iz članka 18. stavak (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neutemeljena u smislu odredbe članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

19. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

U odnosu na osporene odluke

20. Apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenice i pogrešno primijenili relevantne propise u dijelu u kojem je odlučeno o naknadi materijalne štete i o troškovima postupka. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud podsjeća da taj sud ne postupa kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1 Europske konvencije, dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, točka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, točka 23.).

21. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant ponavlja navode koje je isticao tijekom postupka pred redovnim sudovima, a koji se odnose na odluku o njegovom zahtjevu za naknadu materijalne štete, odnosno troškova liječenja te troškova postupka. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP-a, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim ili očigledno nerazumnim. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je pitanje odbijanja zahtjeva za naknadu troškova prijevoza i troškova odsustva iz ureda razmatrao u više odluka i da u svezi s tim nije utvrdio proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3184/17 od 22. svibnja 2019. godine, točka 27., dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud nema razloga da u konkretnom slučaju promijeni stav koji je o spornom pitanju zauzeo u svojoj praksi, pa se umjesto posebnog obrazloženja poziva na obrazloženje u navedenoj odluci.

22. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, u odnosu na osporene odluke, neutemeljeni.

U odnosu na suđenje u razumnom roku

23. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, duljina trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38., i Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. ožujka 2021. godine, stavak 18.).

24. Ustavni sud će u odnosu na duljinu trajanja parničnog postupka razmatrati razdoblje od podnošenja tužbe, odnosno od 6. lipnja 2012. godine, do donošenja presude Kantonalnog suda 15. studenog 2019. godine, kao konačne odluke u postupku, što ukupno iznosi sedam godina i oko šest mjeseci.

25. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se nije radilo o složenom predmetu, kao i da apelant svojim postupcima nije utjecao na duljinu trajanja postupka.

26. Analizirajući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je postupak pred Općinskim sudom trajao skoro dvije godine, dok je Kantonalnom sudu trebalo pet godina i oko šest mjeseci da odluči o apelantovoj žalbi. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u odgovoru naveo da je postupao u skladu s Planom rješavanja predmeta, pa da su apelantovi navodi o povredi prava na donošenje odluke u razumnom roku neutemeljeni. U svezi s tim, Ustavni sud ponavlja da navedeno ne može prihvatiti kao objektivno opravdanje. Imajući u vidu navedeno, kao i to da je Ustavni sud u nizu svojih odluka utvrdio da postoji sistemski problem s rješavanjem predmeta pred sudovima u Bosni i Hercegovini u razumnom roku, što je posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih razina javne vlasti u ovoj oblasti, za što ne postoji ni učinkovit pravni lijek (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1680/16 od 10. svibnja 2017. godine, toč. 53.‒66. i druge odluke od 10. svibnja 2017. godine, sve dostupne na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da duljina postupka u konkretnom slučaju nije zadovoljila standard „razumnog roka“ u smislu članka 6. stavak

1. Europske konvencije.

27. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje apelantova prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pitanje nadoknade nematerijalne štete

28. S obzirom na odluku u ovom predmetu i svoju dosadašnju praksu (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2975/21 od 7. rujna 2022. godine, toč. 32.−34.), Ustavni sud smatra da, u smislu članka 74. Pravila Ustavnog suda, na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, apelantu treba isplatiti iznos od 300,00 KM. Ovu naknadu dužna je platiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obvezu da nakon isteka tog roka apelantu plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

29. Apelant također smatra da mu je u postupku koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da tvrdnje o povredi tog prava apelant u biti zasniva na istim navodima koje je isticao u svezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je u prethodnim točkama ove odluke zaključio da su ti navodi neutemeljeni. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju također neutemeljeni. VII.Zaključak

30. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije imajući u vidu da je parnični postupak trajao sedam godina i oko šest mjeseci, od čega pred Kantonalnim sudom pet godina i oko šest mjeseci, pri čemu taj sud u odgovoru na apelaciju nije dostavio relevantne i prihvatljive razloge za duljinu trajanja konkretnog postupka pred tim sudom.

31. Nasuprot prethodnom, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje, te prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju u situaciji kada nisu utemeljeni apelantovi navodi da su redovni sudovi postupali proizvoljno ili očigledno nerazumno, a ne postoji ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti je apelant pružio dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

32. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-693/21 (B. Č.) | Sudska praksa | Aktio