Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3824/21 (J. B. i drugi)
Odluka donesena 19. 01. 2023.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje - razuman rok
- Troškovi postupka
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3824/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 01. 2023.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Mirsad Ćeman, Zlatko M. Knežević i Helen Keller i sudije Seada Palavrić, Angelika Nussberger i Ledi Bianku, na sjednici održanoj 19. januara 2023. godine, u predmetu broj AP-3824/21, rješavajući apelaciju Jelice Blažević i Jozefine Novak, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jelice Blažević i Jozefine Novak podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 194515 21 Gž 2 od 23. avgusta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jelica Blažević i Jozefina Novak (u daljnjem tekstu: apelantkinje) iz Zagreba, Republika Hrvatska, koje zastupa Ilija Đakić advokat iz Banjaluke, podnijele su 5. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 194515 21 Gž 2 od 23. avgusta 2021. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 194515 14 P od 19. februara 2021. godine odbijen je prijedlog apelantkinja od 25. juna 2019. godine za oslobađanje od plaćanja sudskih taksi u postupku koji je okončan Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 P 194515 19 Gž od 16. aprila 2019. godine.
3. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je ukazao da je podneskom od 13. juna 2019. godine pozvao apelantkinje da plate taksu na reviziju i taksu na prijedlog za ponavljanje postupka (okončanog rješenjem Okružnog suda od 16. aprila 2019. godine) u ukupnom iznosu od 1.000,00 KM. Apelantkinje su podneskom od 25. juna 2019. godine obavijestile sud da ne mogu podmiriti navedene sudske takse bez štete po nužno izdržavanje svoje i svoje porodice. U vezi s tim, Osnovni sud je istakao da apelantkinje u prilog dostavljenom podnesku nisu dostavile dokumentaciju koja je potrebna da bi ih sud oslobodio od plaćanja sudske takse, odnosno nisu dostavile niti jedan dokaz kojim bi potkrijepile tvrdnje o lošem opštem imovnom stanju. Pri tome se Osnovni sud pozvao na odredbe čl. 400. i 401. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i na odredbe člana
12. Zakona o sudskim taksama Republike Srpske. Osim toga, Osnovni sud je istakao da je smisao i svrha navedenih odredaba ZPP da strankama, koje nisu u mogućnosti da plate troškove postupka, omogući pravo na pristup sudu, ali da je za oslobađanje od plaćanja troškova postupka potrebno da stranka ispuni određene uslove koje apelantkinje u konkretnom slučaju nisu ispunile.
4. Rješenjem Okružnog suda odbijena je kao neosnovana žalba apelantkinja. U obrazloženju osporenog rješenja Okružni sud je istakao da iz dokumentacije koja se nalazi u spisu predmeta ne proizlazi da su apelantkinje, na okolnosti lošeg imovnog stanja na osnovu kojeg su tražile oslobađanje od plaćanja troškova postupka, podnijele dokaze o broju lica koja izdržavaju i prihodima koje apelantkinje i članovi njihovih porodica ostvaruju, što su bile obavezne učiniti u smislu odredaba člana 402. stav (2) ZPP. Okružni sud je takođe ukazao da apelantkinje nisu sudu pružile dokaz da bi im pribavljanje navedenih podataka prouzrokovalo troškove koji bi još više ugrozili njihovu egzistenciju, niti su predložile prvostepenom sudu da to učini. Prema tome, Okružni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da nisu postojali razlozi da sud po službenoj dužnosti, shodno odredbama člana 402 stav (3) ZPP, pribavi podatke i obavještenja o imovnom stanju apelantkinja. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da su neosnovani navodi apelantkinja da je prvostepeni sud, između ostalog, mogao po službenoj dužnosti pribaviti obavještenje o njihovom imovnom stanju jer apelantkinje nemaju prebivalište u Republici Srpskoj, pa to nisu u mogućnosti da učine bez dodatnih troškova koji dalje ugrožavaju njihovo izdržavanje.
5. Apelantkinje se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinje, u suštini, ponavljaju navode koje su iznosile u žalbi protiv prvostepenog rješenja, te smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističu da su sudovi trebali po službenoj dužnosti da pribave dokaze koji se odnose na imovno stanje apelantkinja, te da nisu cijenili „faktičku nemogućnost pribavljanja podataka o imovnom stanju u Bosni i Hercegovini“, jer su apelantkinje „lica sa dvojnim državljanstvo, sa domicilom u Republici Hrvatskoj“. Osim toga, apelantkinje se pozivaju i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te ističu da je u konkretnom postupku došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, ali te navode posebno ne obrazlažu, već ih zasnivaju na istim tvrdnjama koje su iznijele u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje.
Relevantni propisi
6. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - OUS RS, 45/09 - OUS RS, 49/09, 61/13 i 109/21 - OUS RS). Za potrebe ove odluke koristi se Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - OUS RS, 45/09 - OUS RS, 49/09 i 61/13) koji je važio u vrijeme donošenja konkretnih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 400.
Sud će osloboditi od plaćanja troškova postupka stranku koja prema svom opštem imovnom stanju nije u mogućnosti da snosi ove troškove bez štete po nužno izdržavanje svoje i svoje porodice.
[…] Član 401.
Prilikom donošenja odluke o oslobođenju od plaćanja troškova postupka sud će brižljivo ocijeniti sve okolnosti, a naročito će uzeti u obzir vrijednost predmeta spora, broj lica koja stranka izdržava i prihode koje imaju stranka i članovi njene porodice.
Član 402.
Odluku o oslobođenju od plaćanja troškova postupka donosi prvostepeni sud na prijedlog stranke.
Stranka je dužna da uz prijedlog podnese dokaze o svom imovnom stanju.
Kad je to potrebno, sud može po službenoj dužnosti pribaviti potrebne podatke i obavještenja o imovnom stanju stranke koja traži oslobođenje, a može o tome saslušati i protivnu stranku.
[…]
7. Zakon o sudskim taksama („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 73/08, 49/09, 67/13, 63/14, 66/18 i 67/20). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
(1) Sud može osloboditi taksenog obveznika od plaćanja takse ako bi plaćanjem takse, imajući u vidu visinu sredstava iz kojih se obveznik i članovi njegovog domaćinstva izdržavaju, ta sredstva bila u tolikoj mjeri umanjena da bi time bila ugrožena njihova egzistencija.
(2) Odluku iz stava 1. ovog člana donosi sud na pisani zahtjev taksenog obveznika. Prije donošenja odluke, sud će procijeniti sve okolnosti, a naročito će uzeti u obzir vrijednost mjerodavnu za naplatu takse, ukupan prihod i imovinu taksenog obveznika i članova njegovog domaćinstva, kao i broj lica koja takseni obveznik izdržava.
[…]
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno..
9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, između ostalog, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud dao dovoljno obrazloženje za zaključak da je prvostepeni sud pravilno odbio zahtjev apelantkinja za oslobađanje od plaćanja sudskih taksi jer apelantkinje nisu, u smislu odredaba člana 402. stav (2) ZPP, dostavile sudu dokaze o svom imovnom stanju, niti su prema stanju spisa postojali razlozi da sud potrebne podatke pribavi po službenoj dužnosti u smislu odredaba člana 402. stav (3) ZPP. ). Dalje, u odnosu na navode o dužini trajanja postupka, Ustavni sud primjećuje da je postupak ukupno trajao dvije godine i oko dva mjeseca, te da su redovni sudovi u navedenom periodu donijeli dvije meritorne odluke. Stoga, imajući u vidu činjenicu da je postupak pravosnažno okončan, te da nema elemenata koji ukazuju da su redovni sudovi nepotrebno odugovlačili postupak na štetu apelantkinja, Ustavni sud ne nalazi da je dužina trajanja konkretnog postupka prešla granice „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Osim toga, apelantkinje ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelantkinje su se pozvale i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
12. Osim toga, imajući u vidu da su apelantkinje imale i koristile mogućnost podnošenja zakonom propisanog pravnog lijeka, Ustavni sud ukazuje da činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao uspjehom apelantkinja u postupku, ne pokreće pitanje kršenja prava na djelotvoran pravni lijek. U odnosu na navode apelantkinja kojima ukazuju na diskriminaciju, Ustavni sud ukazuje da apelantkinje, osim paušalnih navoda, nisu dostavile bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerojatnim da su u postupku diskriminisane, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu.
13. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinja pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvale, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić