Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-370/21 (S. H.)
Odluka donesena 23. 03. 2023.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Povrat stana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-370/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 03. 2023.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Mirsad Ćeman i Helen Keller, i sudije Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Angelika Nussberger i Ledi Bianku, na sjednici održanoj 23. marta 2023. godine, u predmetu broj AP-370/21, rješavajući apelaciju Senada Hafizovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Senada Hafizovića, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 86 0 P 024899 20 Rev2 od 11. novembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Senad Hafizović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Murisa Makarević, advokat iz Sarajeva, podnio je 4. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 86 0 P 024899 20 Rev2 od 11. novembra 2020. godine, presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 86 0 P 024899 20 Gž 3 od 9. aprila 2020. godine i presude Osnovnog suda u Modriči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 86 0 P 024899 19 P4 od 10. decembra 2019. godine.
2. Apelantova supruga A. T. je 4. jula 2012. godine podnijela Osnovnom sudu tužbu protiv Opštine Modriča (u daljnjem tekstu: prvotužena), LJ. L. i T. L. (u daljnjem tekstu: drugotužena i trećetužena ili tužene), radi utvrđenja prava vlasništva. Tokom postupka apelantova supruga je umrla, pa je apelant stupio u parnicu u svojstvu tužitelja. Apelant je na glavnoj raspravi 20. novembra 2019. godine, precizirao tužbeni zahtjev tako što je tražio da se utvrdi da su apelantova umrla supruga, te nasljednici pravnog prednika (djeda) apelantove supruge, vlasnici nekretnina detaljno opisanih u izreci prvostepene presude (u daljnjem tekstu: sporni stan ili sporne nekretnine). Zatraženo je da se utvrdi da je ništav ugovor o otkupu spornog stana od 21. maja 2003. godine (u daljnjem tekstu: sporni ugovor), te da se drugotužena i trećetužena obavežu da apelantu sporni stan predaju u posjed. Zatraženo je također, da se prvotužena obaveže da apelantu isplati iznos na ime naknade tržišne vrijednosti zgrade u kojoj se nalazi sporni stan, sa zakonskom zateznom kamatom.
3. Presudom Osnovnog suda broj 86 0 P 024899 19 P4 od 10. decembra 2019. godine koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 86 0 P 024899 20 Gž 3 od 9. aprila 2020. godine i protiv koje je odbijena revizija presudom Vrhovnog suda broj 86 0 P 024899 20 Rev 2 od 11. novembra 2020. godine, odbijen je u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev. Prema obrazloženju redovnih sudova na spornoj zgradi je u zemljišnim knjigama kao vlasnik upisan djed apelantove supruge S. T. Na osnovu rješenja Narodnog odbora opštine Modriča od 12. oktobra 1959. godine, na spornom stanu je upisano društveno, odnosno državno vlasništvo. Utvrđeno je da je pravni prednik tuženih na spornom stanu stekao status nosioca stanarskog prava, na osnovu ugovora o korištenju stana od 1. novembra 1980. godine. Na osnovu tog ugovora, zaključen je ugovor o otkupu spornog stana 21. maja 2003. godine. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, redovni sudovi su zaključili da u vrijeme zaključenja ugovora o otkupu od 21. maja 2003. godine, sporni stan nije bio u sporu. Stoga je zaključeno da su ispunjeni uslovi za zaključenje ugovora o otkupu spornog stana od 21. maja 2003. godine, shodno odredbama čl. 9. i 13. Zakona o privatizaciji državnih stanova (u daljnjem tekstu: ZPDS). Dalje je navedeno da apelant tokom postupka nije dokazao da je njegova supruga, zajedno sa ostalim nasljednicima, u roku od osam godina od dana stupanja na snagu ZPDS (27. juli 2000. godine), a najkasnije do 27. jula 2008. godine, podnijela zahtjev za vraćanje u posjed spornog stana, ili zahtjev da im se umjesto vraćanja spornog stana isplati naknada u visini njegove tržišne vrijednosti, shodno odredbama člana 53. ZPDS. Prema obrazloženju redovnih sudova, postupak u konkretnoj pravnoj stvari je pokrenut 4. jula 2012. godine, a na glavnoj raspravi od 20. novembra 2019. godine apelant je konačno precizirao tužbeni zahtjev, na način kako je navedeno u izreci prvostepene presude. U vezi s tim, redovni sudovi su zaključili da je protekao rok u okviru kojeg je prvotužena bila dužana vratiti sporni stan ili, umjesto vraćanja, isplatiti naknadu u visini njegove tržišne vrijednosti, shodno odredbama člana 53. ZPDS.
4. Zakon o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik RS“, br. 11/00, 18/01, 35/01, 47/02, 65/03, 3/04, 70/04, 2/05, 67/05 i 118/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 53.
Ako na stanu u privatnom vlasništvu postoji stanarsko pravo, stan se vraća u posed vlasniku u roku od pet godina od dana stupanja na snagu ovog zakona.
Nosiocu stanarskog prava iz stava 1. ovog člana grad, odnosno opština, dužni su u roku iz stava 1. ovog člana omogućiti otkup drugog odgovarajućeg stana, ali ne većeg od stana koji je koristio, pod istim uslovima koje je imao kao nosilac stanarskog prava na stanu.
Vlasnik ima pravo da mu grad, odnosno opština, umesto vraćanja u posed stana, isplati naknadu u visini njegove tržišne vrednosti.
U slučaju iz stava 3. ovog člana, nosilac stanarskog prava stiče pravo na otkup stana pod uslovima određenim ovim zakonom.
5. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik RS“, broj 70/06), u relevantnom dijelu glasi:
Član 9.
U članu 53. u stavu 1. riječ: “pet” zamjenjuje se riječju: “osam”.
6. Apelant smatra da mu je osporenom odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U obrazloženju apelacijskih navoda, apelant navodi da su u osporenim odlukama proizvoljno primijenjene odredbe čl. 53. ZPDS, jer se pogrešno daje obrazloženje da je sporni stan upisan kao državna svojina, obzirom da je nesporno utvrđeno da je sastavni dio zgrade koja je privatno vlasništvo. Apelant ističe da se u smislu odredaba člana 53. ZPDS, stan u privatnom vlasništvu, treba vratiti vlasniku, a da se nosiocu stanarskog prava na stanu u privatnom vlasništvu opština „mora omogućiti otkup drugog stana ne većeg od predmetnog“. Apelant smatra da iz pravilno utvrđenog činjeničnog stanja proizilazi da je spornim stanom raspolagano suprotno pozitivnim pravnim propisima.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
9. Razmatrajući navode o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju na tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pozivajući se na odredbu člana 53. ZPDS, u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, iz obrazloženja osporenih odluka nesporno proizilazi da je relevantnim odredbama člana 53. ZPDS propisan rok za podnošenje zahtjeva u vezi sa stanovima na kojima postoji stanarsko pravo, a koji su u privatnom vlasništvu. Na osnovu utvrđenih činjenica, sudovi su zaključili da je nesporno da apelant odnosno njegova umrla supruga nisu podnijeli zahtjev u roku propisanom odredbama člana
53. ZPDS. Dakle, apelant nije mogao ostvariti pravo na povrat spornog stana ili dobiti odgovarajuću naknadu u visini tržišne vrijednosti spornog stana, jer takav zahtijev nije podnio u propisanom roku od osam godina. O svemu ovome sudovi su dali relevantne i dovoljne razloge, kako o činjeničnim tako i o pravnim pitanjima, pa apelant svojim navodima koje ponavlja u apelaciji ne dovodi u pitanje pravo na pravično suđenje.
11. Također, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
12. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić