Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1993/22 (Zaštitni fond Federacije BiH)
Odluka donesena 19. 02. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Nematerijalna šteta
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Javna vlast
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1993/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 02. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i suci Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. veljače 2026. godine, u predmetu broj AP-1993/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Zaštitni fond Federacije BiH, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zaštitni fond Federacije BiH protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 P 060062 21 Gž od 4. listopada 2021. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Zaštitni fond Federacije BiH (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 1. lipnja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 20 0 P 060062 22 Rev od 25. siječnja 2022. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 P 060062 21 Gž od 4. listopada 2021. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu broj 20 0 P 060062 19 P od 15. lipnja 2021. godine.
2. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-4389/21 od 9. veljače 2022. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja učinkovit pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
3. U postupku koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda obvezan je drugotuženi (B. M.) da tužiteljima (B. J., B. A. i B. A) na ime naknade nematerijalne štete isplati novčani iznos naveden u izreci prvostupanjske presude. U odnosu na apelanta kao prvotuženog, tužbeni zahtjev je u cijelosti odbijen, a tužitelji su obvezani da mu nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu navedenom u izreci prvostupanjske presude. Apelantov zahtjev preko dosuđenog iznosa je odbijen.
4. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada apelantu nije dosudio troškove koji se odnose na uporabu vlastitog automobila apelantovog punomoćnika na relaciji Čapljina – Cazin – Čapljina i naknadu za odsustvo iz ureda. Naime, Kantonalni sud je, cijeneći vrstu, složenost i visinu spora, ukazao da, u smislu članka 387. stavak (1) Zakona o parničnom postupku, navedeni troškovi nisu bili neophodni za vođenje parnice jer je apelant kao punomoćnika mogao angažirati odvjetnika čije je sjedište na području prvostupanjskog suda. Također, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno dosudio iznos nagrade za zastupanje u visini prosječnog osobnog dohotka u FBiH, sukladno odredbi članka 31. stavak (5) Zakona o odvjetništvu. U svezi s tim, sud je obrazložio da na zakonitost odluke o troškovima postupka nije od utjecaja to što je prvostupanjski sud eventualno pogrešno označio naziv „prosječna mjesečna plaća“ umjesto „prosječni osobni dohodak“.
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tijekom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili relevantne propise. Apelant osporava odluku o troškovima postupka, te navodi da je odredbom članka 31. stavak (5) Zakona o odvjetništvu propisano da visina nagrade ne može prelaziti jednomjesečni osobni dohodak u FBiH, a ne prosječnu mjesečnu neto plaću.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
7. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
8. Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud primjećuje da je apelant po svojoj strukturi u istoj poziciji kao nositelj javne vlasti. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, državni organi i javna vlast, kao sudionici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz članka II/3.(e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, ali ne i iz Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-39/03 od 27. veljače 2004. godine, toč. 14. i 15. i AP-3444/19 od 7. travnja 2021. godine, točka 28., objavljene na www.ustavnisud.ba). Međutim, primjenljivi standardi su isti.
10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43., i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. veljače 2019. godine, točka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
11. Ustavni sud ukazuje da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi primijenili relevantne propise. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
12. Na temelju činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacijskih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto ili slično činjenično i pravno pitanje, te da u svezi s tim nije utvrdio povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu (vidi, npr. Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-
1398/14 od 11. siječnja 2017. godine, AP-3184/17 od 22. svibnja 2019. godine, kao i Odluku o dopustivosti broj AP-3413/22 od 5. listopada 2022. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je Europski sud u svojoj praksi također rješavao pitanje opravdanosti troškova u svezi s dolaskom punomoćnika izvan sjedišta suda, te da u svezi s tim nije utvrdio kršenje navedenih prava (vidi Europski sud, Fajković i dr. protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 11. veljače 2020. godine, predstavka broj 38868/17).
13. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Europskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ničega što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
14. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman