Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3913/22 (S.M. i I.M.)

Odluka donesena 19. 01. 2023.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Neovlašteno lice
  • Dijete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3913/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 01. 2023.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Mirsad Ćeman, Zlatko M. Knežević i Helen Keller, i sudije Seada Palavrić, Angelika Nussberger i Ledi Bianku, na sjednici održanoj 19. januara 2023. godine, u predmetu broj AP-3913/22, rješavajući apelaciju koju su podnijeli S.M. i I.M, na osnovu člana 18. stav (3) tačka

d) i stav (4), člana 57. stav 2. tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S.M. podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 868346 21 Gž od 15. augusta 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija I.M. podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 868346 21 Gž od 15. augusta 2022. godine, zbog toga što je apelaciju podnijelo neovlašteno lice.

OBRAZLOŽENJE

1. S.M. i I.M. (u daljnjem tekstu: apelant i apelantica) iz Sarajeva, koje zastupa Adi Bahtović, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 19. oktobra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem testu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 868346 21 Gž od 15. augusta 2022. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 868346 20 P od 17. juna 2021. godine. Istovremeno, apelanti su zatražili donošenje privremene mjere kojom bi se naložilo Općinskom sudu da ukine dio izreke presude koji se odnosi na „obavezno prisustvo odraslih članova porodice kod preuzimanja mldb. djeteta“ i odredi „isključivo lično preuzimanje djeteta od strane apelanta“.

2. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 868346 20 P od 17. juna 2021. godine razveden je brak između apelanta i N.M. (u daljnjem tekstu: tužiteljica), zajedničko mldb. dijete M.M. je povjereno na odgoj i čuvanje majci (tužiteljici) uz apelantovu obavezu da doprinosi izdržavanju djeteta (st. I i II izreke). Općinski sud je u relevantnom dijelu za ovu odluku (stav III izreke) odlučio o načinu održavanja ličnih odnosa apelanta sa mldb. djetetom, pri čemu je između ostalog određeno: „Otac [apelant] će dijete preuzimati i vraćati na adresu gdje dijete živi sa majkom, odnosno preuzimat će ga ispred vrtića uz prisustvo nekog od odraslih članova svoje porodice“.

3. Općinski sud je naveo da je, na prijedlog parničnih stranaka, proveden jedinstven postupak po njihovim tužbama, koje su razmatrane kao zajednički zahtjev za sporazumni razvod braka. Dalje, sud je prihvatio prijedlog stranaka da se odmah održi glavna rasprava, budući da su stranke postigle dogovor o svim bitnim činjenicama oko roditeljskog staranja, kojem se nije protivio predstavnik nadležne Službe socijalne zaštite (u daljnjem tekstu: Služba). Općinski sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da su bračni odnosi između stranaka teško i trajno poremećeni, te je u skladu sa odredbom člana 41. Porodičnog zakona (u daljnjem tekstu: PZ) odlučio kao u stavu I izreke. Dalje, sud je u skladu sa relevantnim odredbama PZ, odlučio da će mldb. dijete živjeti kod tužiteljice i odredio visinu iznosa za izdržavanje (stav II izreke). U vezi sa načinom održavanja kontakata tuženog sa mldb. djetetom (stav III izreke) sud je obrazložio: „Shodno čl. 145. PZ prihvaćen je dogovor roditelja o načinu održavanja ličnih kontakata oca i mldb. djeteta, a koji je učinjen [pred] sudom na glavnoj raspravi, a koji je sud u cijelosti prihvatio i po mišljenju suda isti je trenutno u najboljem interesu mldb. djeteta“.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 868346 21 Gž od 15. augusta 2022. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena je prvostepena presuda. Kantonalni sud je naveo da apelant osporava prvostepenu presudu u dijelu kojim je odlučeno o načinu njegovog kontakta sa djetetom. Kako je navedeno, apelant je predložio da se iz dijela izreke presude izostavi „obavezno prisustvo odraslih članova porodice kod preuzimanja malodobnog djeteta“. S druge strane, tužiteljica je istakla da je sa apelantom predložila izreku presude koju je sud usvojio, te da je zbog apelantove invalidnosti „koji koristi tuđu njegu i pomoć, [ …] u interesu sigurnosti djeteta i predloženo rješenje prisustva odrasle osobe“.

5. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da je uvidom u spis utvrdio da je na pripremnom ročištu, između ostalog, regulisan način „na koji će […] tuženi ostvariti kontakt sa malodobnim djetetom koji je podrazumijevao obavezu oca da preuzima i vraća dijete na adresi gdje dijete živi sa majkom, odnosno ispred vrtića u prisustvu nekog od odraslih članova svoje porodice“. Također, Kantonalni sud je istakao da „u momentu postignutog dogovora roditelja na ročištu je bio prisutan predstavnik JU Centra koji se saglasio sa postignutim dogovorom“. Također, Kantonalni sud je zaključio da je odluka donesena primjenom odredbi PZ. Dalje, sud je istakao: „Imajući u vidu činjenicu da su stranke saglasno na ročištu predložile da se tužba ima smatrati prijedlogom za sporazumni razvod braka, te da je i postupak u tom smislu proveden, da su stranke saglasno [predložile] na zapisnik suda predložile način uređenja kontaktiranja oca i malodobnog djeteta, da taj sporazum prisutni predstavnik Službe socijalne zaštite nije osporio, a sud prihvatio, po ocjeni drugostepenog suda neosnovano se žalbom prvostepena presuda pobija od strane tuženog“. S obzirom na navedeno, kao i činjenicu da ne postoje razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti, Kantonalni sud je shodno odredbi člana 226. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.

6. Apelanti smatraju da je osporenim presudama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

5. Evropske konvencije, te član 9. stav 3. Konvencije o pravima djeteta. Obrazlažući povredu navedenih prava apelant je ukazao da osporava obavezu utvrđenu osporenim odlukama, u pogledu načina ostvarivanja kontakta sa njegovim djetetom. Apelant smatra da su mu redovni sudovi proizvoljno nametnuli obavezu prisustva odraslog člana porodice prilikom održavanja ličnih i neposrednih kontakata sa svojim mldb. djetetom. Također, apelant smatra da je i apelantici (apelantovoj majci), koja nije učestvovala u parničnom postupku, stavljen prevelik teret da kao jedina odrasla osoba apelantovog porodičnog domaćinstva prisustvuje preuzimanju mldb. djeteta.

7. Pored navedenog, apelant je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi se naložilo Općinskom sudu da ukine dio izreke presude koji se odnosi na „obavezno prisustvo odraslih članova porodice kod preuzimanja mldb djeteta“ i odredi „isključivo lično preuzimanje djeteta od strane apelanta“. Apelant je istakao da obavezivanje apelantice, bez njenog pristanka, da prisustvuje prilikom preuzimanja mldb. djeteta predstavlja „prevelik teret koji je stavljen na apelanticu a koji nije u skladu sa legitimnim ciljem koji se želi postići u društvu jer osnovno pravo viđanja djeteta, te održavanje ličnih i neposrednih kontakata ne može ograničavati slobode i prava trećih lica“.

8. Prilikom razmatranja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka d) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.

9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

10. Član 18. stav (3) tačka d) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

d) apelaciju je podnijelo neovlašteno lice;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

U odnosu na apelanticu - neovlašteno lice

11. Ustavni sud zapaža da osporenih presuda nesporno proizlazi da su u parničnom postupku kao stranke navedeni apelant i tužiteljica. Tim presudama je isključivo odlučivano o međusobnim odnosima tužiteljice, apelanta i mldb. djeteta. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da apelantica dakle nije imala svojstvo stranke u tom parničnom postupku te da se osporenim odlukama nije odlučivalo o apelantičinim pravima, niti je apelantici nametnuta bilo kakva obveza (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP-3475/18 od 10. aprila 2019. godine, tačka14). S obzirom na to Ustavni sud smatra da apelantica nije ovlašteno da u svoje ime apelacijom osporava predmetne odluke (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-4375/21 od 23. februara 2022. godine, dostupna na Internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko ju je podnijelo neovlašteno lice, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Dopustivost prima facie u odnosu na apelanta

13. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43. i Khudunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, tačka 32, kao i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, tačka 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

14. Razmatrajući navode o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju na tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).

15. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe PZ i ZPP-a, u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi ukazali da izreka presude, uključujući dio koji se odnosi na način ostvarivanja kontakta apelanta sa djetetom, predstavlja dogovor stranaka koji su postigli pred sudom, te da je u najboljem interesu mldb. djeteta. Također, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje.

16. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantovo pravo na porodični život došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Ovo posebno zbog činjenice što se u konkretnom postupku odlučivano o zajedničkom zahtjevu stranaka za sporazumni razvod braka, u kojem su stranke postigle dogovor o načinu održavanja ličnih kontakata apelanta sa mldb. djetetom, te da je odluka suda upravo i donesena na osnovu takvog dogovora tužiteljice i apelanta.

17. Konačno, Ustavni sud ukazuje da su predmet apelacionog postupka odluke donesene u parničnom postupku radi razvoda braka, povjeravanju i izdražavanju mldb. djeteta i održavanju kontakta sa djetetom, što ne pokreće pitanje garancija iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis,Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, tačka 44, dostupna na www.ustavnisud.ba).

18. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko ju je podnijelo neovlašteno lice, odnosno odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

21. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3913/22 (S.M. i I.M.) | Sudska praksa | Aktio