Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2324/22 (Dom zdravlja Mostar)
Odluka donesena 16. 04. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Javna vlast
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2324/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 04. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i suci Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 16. travnja 2026. godine, u predmetu broj AP-2324/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Dom zdravlja Mostar, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dom zdravlja Mostar protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Rs 218364 22 Rev od 22. ožujka 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Dom zdravlja Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Odvjetničko društvo „Palameta & Palameta“ d.o.o. iz Mostara, podnio je 20. lipnja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Rs 218364 22 Rev od 22. ožujka 2022. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 218364 21 Rsž od 1. prosinca 2021. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 218364 20 P od 21. travnja 2021. godine.
2. U postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda djelomično je usvojen tužiteljev (Nezavisni sindikat uposlenika Doma zdravlja Mostar) tužbeni zahtjev, te su proglašene nevažećim odredbe apelantovog Pravilnika o radu od 5. prosinca 2018. godine na način kako je to pobliže navedeno u izreci prvostupanjske presude.
3. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj zasnovao tužbeni zahtjev na tvrdnjama da je apelant organizaciju službi utvrdio suprotno odredbama Statuta i zakona, a radna mjesta u službama popunjavao diskriminirajući njegove članove. U svezi s tim, Vrhovni je sud ukazao da su nižestupanjski sudovi pravilno ocijenili da je tužitelj dokazao da se apelant, prilikom raspoređivanja na druge poslove i zadatke po spornim odredbama Pravilnika o radu, nejednako ponašao u odnosu na članice Sindikata. Vrhovni sud je istaknuo da su nižestupanjski sudovi utvrdili da je spornim odredbama Pravilnika o radu uspostavljeno deset službi više nego što je to predviđeno u Statutu, za koje apelant nije prethodno pribavio mišljenje Kantonalnog zavoda za zdravstvo i suglasnost resornog ministra. U svezi s tim, Vrhovni sud je naveo da su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili odredbu članka 118. stavak (4) Zakona o radu, kojom je propisano da sindikat može od nadležnog suda zatražiti da pravilnik o radu ili neke njegove odredbe proglasi nevažećim. Također, Vrhovni sud je ukazao da su nižestupanjski sudovi pravilno zaključili da je tužbeni zahtjev utemeljen jer apelant nije dokazao da je za nove službe prethodno pribavio mišljenje Kantonalnog zavoda za zdravstvo i suglasnost resornog ministra kako je propisano odredbom članka 84. stavak (3) Zakona o zdravstvenoj zaštiti.
4. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da su neutemeljeni apelantovi navodi kojima ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja zbog brisanja iz Registra udruženja Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Registar udruženja). Naime, ukazao je da je odlukom nadležnog suda odloženo izvršenje navedenog brisanja do okončanja upravnog spora, zbog čega je i prihvatljiv zaključak nižestupanjskih sudova da tužitelj i dalje ima svojstvo pravne osobe, a time i stranačku i parničnu sposobnost. Osim toga, istaknuo je da na donošenje drugačije odluke nije od utjecaja ni činjenica da je istekao mandat tužiteljevoj predsjednici. Naime, Vrhovni sud je istaknuo da navedena osoba nije brisana iz Registra udruženja kao osoba koja je ovlaštena za zastupanje. Stoga, kako je tužiteljeva predsjednica stekla svojstvo osobe ovlaštene za zastupanje upisom u Registar udruženja, Vrhovni sud je istaknuo da to svojstvo može prestati samo brisanjem iz Registra udruženja. Slijedom svega navedenog, Vrhovni sud je naveo da apelant navodima iznesenim u reviziji nije doveo u pitanje pravilnost i potpunost nižestupanjskih presuda.
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, u biti, ponavlja navode koje je iznosio i tijekom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Apelant navodi da su redovni sudovi pogrešno cijenili prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja, kao i činjenicu da je tužiteljevoj predsjednici istekao mandat.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
7. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
8. Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud primjećuje da je apelant po svojoj strukturi u poziciji kao nositelji javne vlasti. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Europske konvencije i njezinih protokola, već da, kao sudionici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-39/03 od 27. veljače 2004. godine, toč. 14. i 15., i AP-3444/19 od 7. travnja 2021. godine, točka 28., objavljene na www.ustavnisud.ba). Međutim, primjenljivi standardi su isti.
10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ako joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43., i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. veljače 2019. godine, predstavka broj 74628/16, točka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21., i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacijski navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio relevantne propise. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, rješavati probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20od 22. lipnja 2022. godine, toč. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
12. Na temelju činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacijskih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje kako glede utvrđenih činjenica tako i glede primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant ponavlja navode koje je isticao tijekom postupka pred Vrhovnim sudom, te da je taj sud ispitao te navode i jasno obrazložio zašto ne mogu utjecati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju, u čemu Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija prava na pravično suđenje na apelantovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
13. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Europskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću pitanje povrede prava na pravično suđenje, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
14. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ako je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman