Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-398/21 (S. Č.)

Odluka donesena 23. 03. 2023.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni spor
  • Penzija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-398/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 03. 2023.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Mirsad Ćeman, Zlatko M. Knežević i Helen Keller i sudije Seada Palavrić, Angelika Nussberger i Ledi Bianku, na sjednici održanoj 23. marta 2023. godine, u predmetu broj AP-398/21, rješavajući apelaciju Slavka Čambera, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slavka Čambera podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 022196 19 Uvp od 18. novembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Slavko Čamber iz Banjaluke (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Vesna Rujević advokat iz Banjaluke, podnio je 5. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 022196 19 Uvp od 18. novembra 2020. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 022196 18 U od 17. septembra 2018. godine, Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Fond PIO) broj 1177079927 od 22. decembra 2017. godine i Rješenja Fonda PIO, Filijala Banjaluka (u daljnjem tekstu: Filijala) broj 9022/91-1.1-1811.0-15091/17 od 18. oktobra 2017. godine.

2. Rješenjem Filijale broj 9022/91-1.1-1811.0-15091/17 od 18. oktobra 2017. godine odbijen je apelantov zahtjev za ostvarivanje prava na porodičnu penziju. U obrazloženju rješenja Filijala je navela da je u postupku utvrđeno da je apelantu i njegovoj djeci, kao članovima porodice umrlog korisnika lične penzije, rješenjem Filijale od 25. aprila 1995. godine priznato pravo na porodičnu penziju. To apelantovo pravo je prestalo 23. novembra 1995. godine, kada je apelant imao navršenih 38 godina života. Od tog datuma apelantova djeca su ostvarivala pravo na porodičnu penziju u izmijenjenom novčanom iznosu sve do 11. septembra 2016. godine. Filijala je dalje ukazala da je odredbom člana 146. stav 3. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik Republike Srpske“ , br. 134/11, 82/13 i 103/15, u daljnjem tekstu: Zakon o PIO) propisano da se, ukoliko korisnik porodične penzije kojem je pravo prestalo u skladu sa stavom 1. tog člana ponovo podnese zahtjev za ostvarivanje prava na porodičnu penziju, pravo priznaje prema uslovima za ostvarivanje prava koji su primjenjivani na dan prvog priznavanja prava i da pripada od dana podnošenja zahtjeva. Filijala je također navela da je odredbama člana 109. stav 3. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 27/93; u daljnjem tekstu: ranije važeći Zakon o PIO) propisano da udovac stiče pravo na porodičnu penziju ako je poslije smrti bračnog druga ostalo jedno ili više djece koja imaju pravo na porodičnu penziju po tom bračnom drugu, a udovac obavlja roditeljsku dužnost prema toj djeci. Zatim je propisano da udovac, koji u toku korištenja prava na porodičnu penziju stečenu po odredbama stava 1. tačka 2. i 3. tog zakona, navrši 55 godina života zadržava pravo na porodičnu penziju trajno. Dalje je propisano i da ako udovcu pravo na porodičnu penziju prestane „prije navršene 55. godine života, ali poslije navršene 50. godine života, može ponovo ostvariti pravo kada navrši 55 godina života“. S tim u vezi, Filijala je istakla da je apelant u vrijeme prestanka prava na porodičnu penziju imao navršenih 38 godina života, odnosno da nije bio korisnik porodične penzije do navršene 50. godine života. Stoga je Filijala zaključila da apelant ne ispunjava uslove propisane odredbama čl. 146. Zakona PIO u vezi sa čl. 109. ranije važećeg Zakona PIO.

3. Rješenjem Fonda PIO broj 1177079927 od 22. decembra 2017. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja. U obrazloženju rješenja Fond PIO je naveo da je apelantu pravo na porodičnu penziju prestalo 4. avgusta 2022. godine, a ne 23. novembra 1995. godine, kako je to navedeno u prvostepenom rješenju. Dalje je ukazano na sadržaj odredaba člana 109. ranije važećeg Zakona o PIO, kao i da je odredbom člana 110. tog zakona propisano da udovac, koji do smrti bračnog druga nije navršio 55 godina života ali je imao navršenih 50 godina života, stiče pravo na porodičnu penziju kad navrši 55 godina života.“ S tim u vezi Fond PIO je istakao da apelant u vrijeme smrti supruge, koja je bila korisnik lične penzije, imao navršenih 37 godina života, dok je u vrijeme prestanka prava na porodičnu penziju imao navršenih 45 godina života. Stoga je Fond PIO podržao zaključak prvostepenog organa da apelant ne ispunjava zakonom propisane uslove za ponovno priznavanje prava na porodičnu penziju.

4. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 022196 18 U od 17. septembra 2018. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv drugostepenog rješenja, dok je odbačena tužba koju je apelant podnio protiv prvostepenog rješenja, te je odbijen i apelantov zahtjev za naknadu troškova upravnog spora. U obrazloženju presude Okružni sud je podržao zaključak organa uprave da apelant nije ispunjavao uslove propise odredbama čl. 109. i 110. ranije važećeg Zakona o PIO za priznavanje prava na porodičnu penziju. Pri tome je istakao da činjenice do kada je obavljao roditeljsku dužnost i kada je napunio 55 godina, na kojima je apelant insistirao, nisu od uticaja na drugačiju odluku.

5. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 U 022196 19 Uvp od 18. novembra 2020. godine odbijen je apelantov zahtjev za preispitivanje presude Okružnog suda od 17. septembra 2018. godine, kao i apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka. U obrazloženju presude Vrhovni sud je podržao pravne zaključke organa uprave i Okružnog suda, kao i razloge koje su u vezi sa tim dali.

6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelant ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka proizvoljno primijenili relevantne propise. Naročito, apelant ponovo navodi su organi uprave i sudovi zanemarili činjenicu da je obavljao roditeljsku dužnost do navršene 59 godine života, te smatra da je na taj način stekao trajno pravo na porodičnu penziju. Konačno, apelant se pozvao na odluke Ustavnog suda br. U 83/03 od 22. septembra 2004. godine i AP 4218/12 od od 6. aprila 2016. godine.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

9. Ustavni sud ukazuje da se apelantovi navodi o povredi ustavnih prava odnose na način na koji su organi uprave i sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da su organi uprave i redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za zaključak da apelant ne ispunjava uslove za priznavanje prava na porodičnu penziju propisane odredbama čl. 109. i 110. ranije važećeg Zakona o PIO, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant, u suštini, osim navođenja da su organi uprave i sudovi proizvoljno primijenili relevantne propise, ne obrazlaže u čemu se ogleda ta proizvoljnost, već samo ponavlja navode u vezi obavljanja roditeljske dužnosti, koje je isticao i u postupku pred organima uprave i redovnim sudovima. Međutim, te navode su drugostepeni organ uprave i sudovi razmotrili i jasno ukazali da oni ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. Apelant se pozvao na odluke Ustavnog suda br. U-83/03 od 22. septembra 2004. godine i AP- 4218/12 od od 6. aprila 2016. godine. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da se odluka br. U-83/03 odnosila na apstraktnu ocjenu ustavnosti odredbe člana 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, dok su u predmetu br. AP-4218/12 bile osporene odluke kojima je apelantu iz tog postupka prestalo pravo na starosnu penziju i on je bio obavezan da iznos penzija koji mu je isplaćen vrati nadležnom fondu (odluke dostupne na www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud smatra da se odluke na koje se apelant pozvao ne mogu dovesti u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

11. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Pri tome Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda da ako lice „ne ispunjava ili prestane ispunjavati zakonske uslove propisane domaćim pravom za priznavanje bilo kojeg posebnog oblika novčane naknade ili penzije, tada se ne radi o miješanju u prava iz člana 1. Protokola br. 1“ (vidi Evropski sud, Damjanac protiv Hrvatske, predstavka broj 52943/10, presuda od 24. oktobra 2013. godine, stav 86, sa daljnjim referencama).

12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-398/21 (S. Č.) | Sudska praksa | Aktio