Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1589/21 (S. J. i drugi)
Odluka donesena 28. 04. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1589/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 04. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 28. aprila 2025. godine, u predmetu broj AP-1589/21, rješavajući apelaciju Stojanke Janković i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stojanke Janković, Milke Vunić, Nade Šljuke, Radiše Mićevića i Joke Ćehe podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 94 0 P 027676 20 Rev od 13. januara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Stojanka Janković, Milka Vunić, Nada Šljuka, Radiša Mićević i Joka Ćeha (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelant, trećeapelant, četvrtoapelant, petoapelant ili apelanti), koje zastupa Časlav B. Semiz, advokat iz Novog Goražda, podnijeli su 6. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 94 0 P 027676 20 Rev od 13. januara 2021. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 94 0 P 027676 18 Gž od 29. novembra 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 94 0 P 027676 17 P od 10. januara 2018. godine.
2. Presudom Osnovnog suda odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su oni vlasnici nekretnina, preciznije označenih u izreci presude, sa dijelom od ¾ (u daljnjem tekstu: sporni dio nekretnina), da su tuženi R.R., R.M., M.P. i M.Ž. (u daljnjem tekstu: tuženi) vlasnici nekretnina u preostalom dijelu od ¼, te da su tuženi dužni predati i trpjeti da se u katastarskim i zemljišnim knjigama apelanti upišu kao vlasnici spornog dijela nekretnina.
3. U obrazloženju, Osnovni sud je naveo da je na osnovu provedenih materijalnih dokaza utvrdio da je kao vlasnik/posjednik nekretnina 1952/1953. godine bio upisan prednik tuženih G. K. (u daljnjem tekstu: prednik tuženih) sa dijelom od 1/1. Dalje, da je utvrdio da je iza prednika tuženih 1966. godine proveden ostavinski postupak. Takođe je naveo da je „na osnovu nasljeđivanja“, majka tuženih stekla pravo vlasništva na spornom dijelu nekretnina, a da je majka apelanata stekla pravo vlasništva u preostalom dijelu nekretnina. Dalje je naveo da je utvrdio da su tuženi sporni dio nekretnina stekli nasljeđem iza svoje majke, te da su u zemljišnim knjigama upisani kao vlasnici/posjednici sa određenim idealnim dijelovima. Takođe je naveo da je utvrdio da su tuženi duže od 20 godina u zakonitom, mirnom i savjesnom posjedu spornog dijela nekretnina. U vezi sa tim, sud je zaključio da su tuženi vlasništvo/posjed na spornom dijelu nekretnina stekli na zakonom propisan način u smislu odredbe člana 23. Zakona o stvarnim pravima.
4. Dalje, Osnovni sud je ukazao da apelanti nisu ponudili niti jedan valjan dokaz kojim bi potvrdili navode da je njihov prednik (B. J.) u zemljišnim knjigama, prije prednika tuženih, bio upisan kao vlasnik nekretnina sa dijelom 1/1. Takođe je naveo da apelanti nisu dokazali da su te zemljišne knjige uništene u toku rata, te da se prednik tuženih na nezakonit način upisao kao vlasnik nekretnina. U vezi sa tim, sud je ukazao da su apelanti svoje tvrdnje zasnivali isključivo na iskazima svjedoka i iskazima prvo, drugo, treće i četvrtoapelanta. Međutim, sud je ukazao da na osnovu iskaza svjedoka nije mogao izvesti zaključak da je prednik apelanata bio vlasnik nekretnina. Takođe je istakao da nije mogao pokloniti vjeru iskazima apelanata zato što su oni direktno zainteresovani za ishod postupka, te zato što su njihovi iskazi u suprotnosti sa izvedenim materijalnim dokazima.
5. Presudom Okružnog suda žalba apelanata je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju Okružni sud je, između ostalog, naveo da su apelanti uz žalbu dostavili materijalne dokaze (dokumentacija iz perioda od 1884. do 2000. godine, preciznije navedena u presudi). Dalje je ukazao da su apelanti u žalbi naveli da su poslije donošenja prvostepene presude saznali za nove činjenice kojima bi u cijelosti bili potkrijepljeni njihovi navodi iz tužbe. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao na sadržaj odredbe člana 207. stav (1) Zakona o parničnom postupku, te istakao da apelanti u žalbi nisu naveli razloge zbog kojih te dokaze nisu mogli predložiti do zaključenja glavne rasprave. Imajući to u vidu, Okružni sud je zaključio da te dokaze nije mogao cijeniti.
6. Presudom Vrhovnog suda odbijena je revizija apelanata izjavljena protiv drugostepene presude. U obrazloženju Vrhovni sud je naveo da su nižestepene odluke pravilne, da su donesene na osnovu pravilno cijenjenih izvedenih dokaza, te da apelanti, u skladu sa pravilom o teretu dokazivanja (čl. 7., 123 i 126. ZPP) nisu dokazali da je njihov prednik stekao pravo vlasništva na nekretninama. Vrhovni sud je ukazao da su nižestepeni sudovi za ocjenu ispunjenosti uslova za sticanje prava svojine nepravilno primijenili Zakon o stvarnim pravima. Međutim, ukazao je da to nije uticalo na pravilnost i zakonitost nižestepenih presuda jer apelanti izvedenim dokazima, ni prema materijalnom pravu koje je mjerodavno u vrijeme nastanka prava (pravna pravila OGZ), nisu dokazali da je njihov prednik na nekretninama stekao pravo vlasništva. Takođe je ukazao da nisu osnovani revizioni prigovori da drugostepeni sud nije odgovorio na žalbene navode, jer su u drugostepenoj presudi dati odgovori na navode koji su od bitnog uticaja za odluku o tužbenom zahtjevu (član 231. ZPP).
7. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti navode da je revizioni sud donio odluku na njihovu štetu, jer je utvrdio da je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, zbog čega je reviziju trebao usvojiti, a ne odbiti. Apelanti ističu da redovni sudovi nisu pravilno cijenili provedene materijalne dokaze, odnosno da su oni vlasnici spornog dijela nekretnina, a ne tuženi. Apelanti navode da je njihov prednik bio vlasnik nekretnina sa dijelom 1/1, ali da su zemljišne knjige u kojima se o tome vodila evidencija izgorjele u toku rata, te da se kasnije prednik tuženih nezakonito upisao kao vlasnik nekretnina. Takođe ističu da je „paušalan stav Okružnog suda da nije mogao da cijeni nove dokaze“ koje su apelanti priložili uz žalbu, jer su oni te dokaze pribavili u toku žalbenog roka. Apelanti navode i da Okružni i Vrhovni sud nisu odlučili o svim žalbenim i revizionim prigovorima, te da je povrijeđeno njihovo pravo na obrazloženu sudsku odluku.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – OUS RS, 45/09 – OUS RS, 49/09, 61/13 i 109/21 – OUS RS). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – OUS RS, 45/09 – OUS RS, 49/09 i 61/13) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 207. stav (1)
U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako žalilac pruži dokaze da ih bez svoje krivice nije mogao iznijeti odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave.
10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoja odlučenja, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, u konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je tužbeni zahtjev apelanata odbijen jer oni nisu dokazali da je njihov prednik bio vlasnik nekretnina. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odgovorili na sve prigovore apelanata koje ponavljaju i u apelaciji (ocjena dokaza, primjena materijalnog prava i zaključka vezanog za nove dokaze koje su apelanti priložili uz žalbu) i ocijenili su ih neosnovanim. Stoga, Ustavni sud smatra da se ovakva obrazloženja ne mogu smatrati ni proizvoljnim, niti „očigledno nerazumnim“. U odnosu na navode apelanata da Okružni i Vrhovni sud nisu odlučili o svim žalbenim i revizionim prigovorima, Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, redovni sudovi nisu bili obavezni da iznesu sve detalje i da odgovore na sve iznesene navode apelanata, nego su bili dužni da odgovore na relevantne navode, te svoju odluku obrazlože tako što će navesti jasne i razumljive razloge, što su u konkretnom slučaju i učinili. Osim toga, apelanti ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
13. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić