Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1624/21 (L. A. i drugi)

Odluka donesena 28. 04. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1624/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 28. aprila 2025. godine, u predmetu broj AP-1624/21, rješavajući apelacije Lidije Atagić i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli: Lidija Atagić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 392026 15 Rsž od 28. januara 2021. godine,

Jelena Lenasi protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 392028 17 Rsž od 17. februara 2021. godine,

Haris Porobić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 392036 16 Rsž od 9. februara 2021. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-1624/21

1. Lidija Atagić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Zijad Šušić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 12. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 392026 15 Rsž od 28. januara 2021. godine. AP-1873/21

2. Jelena Lenasi (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Zijad Šušić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 31. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 392028 17 Rsž od 17. februara 2021. godine. AP-2089/21

3. Haris Porobić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Zijad Šušić, advokat iz Sarajeva, podnio je 14. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 392036 16 Rsž od 9. februara 2021. godine.

4. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1624/21.

5. Apelanti su Općinskom sudu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) podnijeli tužbe, protiv Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu (u daljnjem tekstu: tuženi). Tužbenim zahtjevima apelanti su tražili da sud obaveže tuženog da im za određene vremenske periode isplati razliku plate sa pripadajućim naknadama u određenim novčanim iznosima. Takođe, tužbenim zahtjevima su tražili da sud obaveže tuženog da kod nadležnog fonda, po osnovu utvrđene razlike plate, apelantima uplati obavezne doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje.

6. Presudama Općinskog suda, u predmetima br. AP-1624/21 i AP-2089/21 odbijeni su tužbeni zahtjevi apelanata, dok je u predmetu broj AP-1873/21 prvostepenom presudom djelimično usvojen apelantičin tužbeni zahtjev, na način preciznije naveden u izreci prvostepene presude.

7. Osporenim presudama Kantonalnog suda odbijene su žalbe apelanata i potvrđene su prvostepene presude kojima je odbijen tužbeni zahtjev apelanata, odnosno usvojena je žalba tuženog, te je prvostepena presuda kojom je djelimično usvojen apelantičin tužbeni zahtjev preinačena na način da je u cijelosti odbijen apelantičin tužbeni zahtjev.

8. U obrazloženjima osporenih presuda Kantonalni sud je naveo da je utvrđeno da su apelanti sa tuženim zaključili ugovor o radu, da su radni odnos zasnovali na neodređeno vrijeme, te da su raspoređeni na radno mjesto Viši radiološki tehničari. Takođe je utvrđeno da se ugovorima o radu tuženi obavezao da će apelantima isplaćivati mjesečnu platu koja se određuje množenjem najniže satnice i koeficijenta složenosti poslova 2,60, uvećana za 10 %. Dalje, da je utvrđeno da je tuženi apelantima isplaćivao platu prema ugovorima o radu, te da su apelanti završili i studij za sticanje visoke stručne spreme (diplomirani inžinjer medicinske radiologije).

9. Kantonalni sud je ukazao na sadržaj čl. 29. i 33. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva na teritoriji F BiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor), te istakao da je za poslove koje obavljaju apelanti predviđena viša ili visoka stručna sprema. Dakle, Kantonalni sud je ocijenio da za poslove koje obavljaju apelanti nije isključivo propisana visoka stručna sprema, te da apelantima ne pripada koeficijent 3,20 iz VIII/2 grupe. Takođe, Kantonalni sud je obrazložio da apelanti u toku postupka nisu, u skladu sa odredbom člana 123. Zakona o parničnom postupku dokazali da su sa tuženim zaključili novi ugovor o radu, niti da su obavljali složenije poslove regulisane odredbom člana 33. Kolektivnog ugovora, odnosno da je tuženi bio u obavezi da im prizna veći stepen stručne spreme. Naime, okolnost da su apelanti završili studij za sticanje visoke stručne spreme u konkretnim slučajevima nije odlučna, jer su apelanti potpisivanjem ugovora o radu sa tuženim dali saglasnost da će obavljati poslove radnog mjesta višeg radiološkog tehničara u organizacijskoj jedinici Klinike za radiologiju, za koje se traži viša stručna sprema zdravstvenog smjera.

10. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti smatraju da im je na osnovu Granskog kolektivnog ugovora i grupi složenosti poslova VIII/2, tuženi morao obračunavati platu po koeficijentu 3,20, jer su obavljali poslove za koje se traži visoka stručna sprema medicinskog smjera, koju apelanti posjeduju. Apelanti takođe ističu da je Kantonalni sud u konkretnim slučajevima odustao od ranije prakse u predmetu broj 65 0 Rs 392034 15 Rsž od 28. oktobra 2020. godine, u kojem je utvrdio da „pasivno ponašanje tuženog ne mogu i ne trebaju uticati na činjenicu da je tuženi zaista dužan tužiteljici isplaćivati platu u skladu s njenom stručnom spremom i poslovima koje obavlja“, te su u skladu sa tim istakli da je u konkretnom slučaju povrijeđeno i načelo pravne sigurnosti.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP- 4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

14. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženjima osporenih odluka dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje zbog čega apelantima ne pripada pravo na razliku plate po većem koeficijentu, u čemu Ustavni sud ne zapaža proizvoljnost. U odnosu na navode apelanata da je Kantonalni sud povrijedio načelo pravne sigurnosti jer je odustao od ranije prakse u predmetu na koji su se pozvali, Ustavni sud podsjeća da samo postojanje dviju protivriječnih sudskih odluka u okviru istog suda u pogledu istog činjeničnog i pravnog pitanja ne dovodi nužno do povrede načela pravne sigurnosti kao neodvojivog elementa prava na pravično suđenje, ukoliko takvim postojanjem nisu stvorene duboke i dugoročne razlike u praksi jednog suda. U konkretnim slučajevima apelanti nisu predočili dokaze da su stvorene takve razlike (vidi Odluku o dopustivosti broj AP-4703/20 od 22. juna 2022. godine, tačka 14., dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Pri tom, Ustavni sud podsjeća da je već razmatrao isto činjenično i pravno pitanje, odnosno iste apelacione navode koje apelanti ističu i u konkretnim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 117/21 od 7. septembra 2022. godine,dostupna na Internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), te da je zaključio da u toj odluci nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala i da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1624/21 (L. A. i drugi) | Sudska praksa | Aktio