Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2931/22 (V.K.)
Odluka donesena 19. 01. 2023.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Eksproprijacija
- Vanparnični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2931/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 01. 2023.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Mirsad Ćeman, Zlatko M. Knežević i Helen Keller i sudije Seada Palavrić, Angelika Nussberger i Ledi Bianku, na sjednici održanoj 19. januara 2023. godine, u predmetu broj AP-2931/22, rješavajući apelaciju V. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio V. K.
protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 1 V 008738 22 Rev od 18. maja 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. V. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Nevesinja, kojeg zastupa Z.O.U. „Raguž“ Stolac-odvjetnici Marko Raguž i Danijel Raguž, podnio je 25. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 95 1 V 008738 22 Rev od 18. maja 2022. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda u Trebinju-Odjeljenje u Nevesinju od 26. jula 2021. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda u Trebinju od 23. februara 2022. godine, određena je pravična naknada za eksproprisani građevinski objekat u iznosu od 31.080,00 KM, pa je obavezan korisnik eksproprijacije (Republika Srpska) da taj iznos isplati predlagačima tj. apelantu, V. K. i V. M.
3. Osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 18. maja 2022. godine oba nižestepena rješenja su preinačena u dijelu kojim je određena naknada za eksproprisanu nekretninu, tako što je predlagačima za eksproprisani građevinski objekat, određena pravična novčana naknada u iznosu od 19.950,00 KM.
4. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je predmet vanparničnog postupka određivanje naknade predlagačima (ranijim vlasnicima) za eksproprisani građevinski objekat, pobliže opisan u dispozitivu prvostepenog rješenja. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da je taj objekat eksproprisan po pravosnažnom rješenju Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove (u daljnjem tekstu: Republička uprava) od 14. maja 2018. godine, kojim rješenjem je izvršena potpuna eksproprijacija nepokretnosti predlagača navedenih u tom rješenju. Vrhovni sud je ukazao da su nižestepeni sudovi pogriješili kada su predlagačima dosudili ukupan iznos od 31.080,00 KM, jer su uzeli da je površina objekta 88,80 m2, a ne 57 m2, koliko je navedeno u rješenju Republičke uprave. Također, Vrhovni sud je naveo da je sud, u vanparničnom postupku određivanja naknade ranijim vlasnicima, vezan za rješenje o eksproprijaciji i ono što je u tom rješenju navedeno, shodno odredbi člana 30. stav 1. tačka g) Zakona o eksproprijaciji. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da predlagači protiv rješenja Republičke uprave nisu izjavljivali žalbu, što su mogli ukoliko su smatrali da nije pravilno utvrđena površina objekta navedena u rješenju o eksproprijaciji.
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudom, te smatra da je redovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno primijenio relevantne propise. Naročito ističe da je pogrešno stajalište Vrhovnog suda da su sudovi bili vezani za površinu nekretnine označenu u rješenju o eksproprijaciji i da su sudovi vezani za to rješenje.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose na način na koji je sud primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, dovodeći u vezu utvrđeno činjenično stanje sa relevantnim zakonskim odredbama, u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, zbog čega se ne može reći da je takvo utvrđenje proizvoljno ili očigledno nerazumno. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud jasno ukazao da je sud u vanparničnom postupku određivanja naknade ranijim vlasnicima vezan za rješenje o eksproprijaciji i ono što je u tom rješenju navedeno, u čemu Ustavni sud ne vidi proizvoljnost. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
10. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić