Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3964/22 (A. B.)

Odluka donesena 23. 03. 2023.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Pretpostavka nevinosti
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3964/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 03. 2023.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Mirsad Ćeman, Zlatko M. Knežević i Helen Keller i sudije Seada Palavrić, Angelika Nussberger i Ledi Bianku, na sjednici održanoj 23. marta 2023. godine, u predmetu broj AP-3964/22, rješavajući apelaciju Amara Babajića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Amar Babajić protiv Rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 K 433610 22 Kv 2 od 18. oktobra 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Amar Babajić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Admir Huremović, advokat iz Tuzle, podnio je 22. oktobra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 K 433610 22 Kv 2 od 18. oktobra 2022. godine i 32 0 K 433610 22 Kpp od 15. oktobra 2022. godine.

2. Općinski sud je donio rješenje kojim je apelantu odredio pritvor u trajanju od jednog mjeseca, iz osnova propisanog članom 146. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP), zbog opasnosti da će ponoviti ili učiniti novo krivično djelo.

3. Općinski sud je naveo da je prethodno donio rješenje kojim je apelantu određen pritvor, ali koje je po žalbi apelanta djelomično ukinuto. Nakon što je utvrdio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo nasilničkog ponašanja u sticaju sa krivičnim djelom nanošenje lake tjelesne povrede, sud je naveo i naročite okolnosti koje se tiču posebnog pritvorskog osnova. Sud je ukazao da se za osnov iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP (iteracijska opasnost), ne zahtijeva ranija osuđivanost. Zbog toga je odbijen navod odbrane da zbog apelantove ranije neosuđivanosti treba odbiti prijedlog za određivanje pritvora. Naime, odbrana je navodila da je jedina okolnost na kojoj tužilaštvo zasniva postojanje ovog pritvorskog razloga činjenica da postoje neke druge istrage i da je apelant nepravosnažno osuđen za drugo krivično djelo. Općinski sud je naveo da se naročite okolnosti nalaze u načinu izvršenja krivičnog djela. Općinski sud je ukazao na kraći vremenski interval u kome je apelant, kao osumnjičeni, izvršio dva krivična djela. Također, Općinski sud je ukazao na karakter odnosa učinilac - žrtva, kao i na apelantova lična svojstva. Prikupljeni dokazi ukazuju da postoji osnovana sumnja da je apelant izazivao tuču, da se naročito i drsko ponašao prema oštećenom, policijskom službeniku, kojeg je na javnom mjestu bez povoda fizički napao, udarao ga i prijetio da će ga ubiti. Općinski sud je naveo da ukoliko se sagleda tok, redoslijed i trajanje radnje, može se zaključiti da radnje apelanta nisu posljedica nepromišljenosti i slučajnosti. Prema stavu Općinskog suda, apelant je iskazao upornost i visok stepen kriminalnog ponašanja i bezobzirnosti. Također, kako je Općinski sud dalje naveo, postoji osnovana sumnja da je apelant, osim nasilničkog ponašanja počinio i krivično djelo nanošenje lakih tjelesnih povreda, u odnosu na istog oštećenog, nasrćući na njega dok ga treće osobe nisu spriječile, koji su (i) svjedoci u ovom predmetu. Dok je oštećeni zvao policiju apelant mu je govorio „džaba zoveš policiju, ubit ću te ja“. Također, Općinski sud je naveo da je apelant nastavio da uznemirava oštećenog i nakon ovog događaja. Općinski sud je ukazao da je apelant evidentiran kao izvršilac prekršaja narušavanja javnog reda i mira, te se pozvao i na neplaćene kazne u registru novčanih kazni. Dalje je sud naveo postupak u kojem je apelant nepravosnažno osuđen i u kojem je apelantu bio određen i produžavan pritvor zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo ubistva u pokušaju. Iz navedenog sud je zaključio da se radi o osobi koja je sklona vršenju nasilja i pokazuje „krajnju averziju i nepoštivanje“ prema građanskom miru, kao i životu i tijelu drugih osoba. Općinski sud je također ocijenio da nema mjesta izricanju blažih mjera, mjera zabrane, ukazavši da se pritvorom prvenstveno eliminira opasnost da apelant učini krivično djelo.

4. Općinski sud je donio Rješenje broj 32 0 K 433610 22 Kv 2 od 18. oktobra 2022. godine, kojim je odbio žalbu apelanta kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje. Općinski sud je naveo da su naročite okolnosti u pogledu postojanja iteracijske opasnosti detaljno navedene u prvostepenom rješenju. Dalje, prema stavu Općinskog suda sam način izvršenja ukazuje na naročite okolnosti koje opravdavaju određivanje pritvora. Pri tome se navodi da iz prikupljenih dokaza proizlazi osnov sumnje da je apelant poznavao oštećenog i šta radi (policijski službenik), poslije čega ga je napao na javnom mjestu u prisustvu drugih osoba i uputio mu prijetnje smrću. Prema stavu Općinskog suda u ovome se i ogleda kontinuitet „odnosa“ apelant i žrtva, odnosno radnji apelanta, koje je prvostepeni sud opisao. Općinski sud je naveo da postoje razlike između radnji učinjenja kao obilježja krivičnog djela, od radnji koje upućuju na prirodu apelantove ličnosti. Općinski sud je jasno naveo da kontinuitet djelovanja, mjesto i okolnosti pod kojima je apelant djelovao upućuje na devijantnu prirodu apelantove ličnosti, što jesu okolnosti koje ukazuju na bojazan da će ponoviti ili dovršiti krivično djelo. Općinski sud je također naveo da je u prilog ovoj tvrdnji i prekršajna evidencija, te da samo postojanje duga u registru novčanih kazni upućuje da apelant ne poštuje opšteprihvaćene norme ponašanja. Općinski sud je zaključio da su tačni navodi odbrane da je prvostepeni sud cijenio nepravosnažnu odluku. Međutim, i kada se izuzme ova činjenica, druge okolnosti koje su navedene u prvostepenom rješenju i dodatno obrazložene u rješenju po žalbi, imaju karakter naročitih okolnosti i zadovoljavaju kriterije za određivanje pritvora po osnovu iteracijske opasnosti.

5. Apelant je u apelaciji ukazao na povredu prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U apelaciji apelant ukazuje i na povrede nekih drugih prava (čl. 6. i 13. Evropske konvencije). Suštinski, apelant navodi da mu je rješenjem Općinskog suda određen pritvor bez konkretizacije razloga o posebnom pritvorskom osnovu, zbog čega je pritvor proizvoljan. Razlozi koji je naveo Općinski sud ne predstavljaju naročite okolnosti. Apelant posebno ukazuju da je sud cijenio i nepravosnažnu presudu, čime mu je povrijeđena pretpostavka nevinosti. Takođe, apelant navodi da mu je sud dvostruko vrednovao način izvršenja krivičnog djela i kod osnovane sumnje i kao naročite okolnosti za pritvor. Apelant navodi na nema dokaza o naknadnom uznemiravanju oštećenog. Također, apelant ukazuje da je lošeg imovnog stanja i nezaposlen i da neplaćeni prekršaji ne ukazuju na nepoštivanje normi i propisa. Apelant navod da drugostepeni sud koji je konstatovao određene propuste, nije suštinski ispitao razloge za određivanje pritvora.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

8. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

10. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

11. Ustavni sud najprije ukazuje da apelant osporava rješenja redovnih sudova, odnosno obrazloženje sudova u vezi sa postojanjem naročitih okolnosti koje ukazuju na opasnost od ponavljanja krivičnog djela. Prema praksi Evropskog suda, kao i Ustavnog suda, rizik od ponavljanja krivičnog djela se, u principu, može smatrati relevantnim i dovoljnim osnovom za određivanje pritvora. Međutim, ovaj rizik mora biti propisno potkrijepljen, a obrazloženje po tom pitanju ne može biti apstraktno, uopšteno ili stereotipno (vidi Evropski sud, Merabishvili protiv Gruzije, presuda od 28. novembra 2017. godine, predstavka 72508/13, tačka 222).

12. Ustavni sud zapaža da prvostepeno rješenje koje je potvrđeno drugostepenim rješenjem Općinskog suda, sadrži jasno i uvjerljivo obrazloženje o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo, kao i o postojanju naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant, boravkom na slobodi, ponoviti krivično djelo. Pri tome, Ustavni sud zapaža da se radi o inicijalnom pritvoru u trajanju od 30 dana, koji je određen neposredno nakon što se sporni događaj desio. Suprotno apelantovim navodima sud je konkretizovao naročite okolnosti koje se ogledaju u načinu izvršenja krivičnog djela – na javnom mjestu, prema policijskom službeniku, napadom te upućivanjem prijetnji da će ga ubiti, kao i ocjenom apelantove ličnosti, za šta su dati relevantni i dovoljni razlozi. Ustavni sud napominje da okolnosti koje opredjeljuju sud da pritvor odredi zbog opasnosti od ponavljanja ili činjenja novog krivičnog djela nisu sadržajno navedeni u zakonu. To su razlozi koje sam sud ocijeni u okolnostima svakog konkretnog slučaja. Apelant insistira – da nije ranije osuđivan i da se sud ne može pozvati na nepravosnažno okončani postupak. Ustavni sud ukazuje da redovni sud može konstatovati da su protiv apelanta u toku postupci i za druga krivična djela. Pritom, redovni sud ne prejudicira odluku o apelantovoj krivičnopravnoj odgovornosti, ali navedene okolnosti mogu biti relevantne kako bi sud ocijenio apelantovu ličnost. Ustavni sud smatra da su sudovi o ocjeni navedenih okolnosti dali jasna i konkretizovana obrazloženja, pa se ne može zaključiti da su osporene odluke u vezi s tim proizvoljne (vidi Evropski sud, Peep Havik i Andres Vaik protiv Estonije, Odluka od 12. maja 2020. godine, predst. br. 9044/17 i 48545/17, tačka 98.). Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3964/22 (A. B.) | Sudska praksa | Aktio