Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-477/21 (Općina Centar Sarajevo)

Odluka donesena 23. 03. 2023.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Javna vlast
  • Stanarsko pravo
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-477/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 03. 2023.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Mirsad Ćeman, Zlatko M. Knežević i Helen Keller i sudije Seada Palavrić, Angelika Nussberger i Ledi Bianku, na sjednici održanoj 23. marta 2023. godine, u predmetu broj AP-477/21, rješavajući apelaciju Općine Centar Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Općine Centar Sarajevo, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 168522 19 Gž 3 od 20. februara 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Općina Centar Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Pravobranilaštvo Općine Centar Sarajevo, podnijela je 12. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 168522 20 Rev od 15. decembra 2020. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 168522 19 Gž 3 od 20. februara 2020. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 168522 17 P 2 od 26. aprila 2019. godine.

2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-2043/20 od 15. jula 2020. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantica podnijela protiv presude Kantonalnog suda od 20. februara 2020. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 15. decembra 2022. godine revizija odbačena iz formalnih razloga kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.

3. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 168522 17 P 2 od 26. aprila 2019. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda od 20. februara 2020. godine, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev da se obaveže tuženi (S.B.) da apelantici preda u posjed stan u Sarajevu, preciznije navedenim i opisanim u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporni stan), te da apelantici naknadi troškove parničnog postupka. Odbijen je protivtužbeni zahtjev tuženog (preciznije navedenim u izreci prvostepene presude). Određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.

4. Prema obrazloženju redovnih sudova, kao vlasnik spornog stana u zemljišnim knjigama je upisana apelantica. Utvrđeno je da je pravni prednik tuženog (majka), na spornom stanu, stekla status nosioca stanarskog prava, na osnovu ugovora o korištenju stana od 28. jula 1982. godine. Utvrđeno je da je tuženi, nakon razvoda braka, od 1985. godine živio sa svojom majkom u spornom stanu. Boravak tuženog u spornom stanu je potvrđen obavještenjem MUP-a KS Centar, od 8. decembra 2010. godine o tome da je tuženi prema evidenciji prebivališta/boravišta prijavljen na adresi spornog stana od 1985. godine. Prema obrazloženju redovnih sudova tuženi je i nakon smrti svoje majke (28. januar 2008. godine), nastavio nesmetano stanovati u spornom stanu, što je potvrđeno apelantičinim zapisnikom o kontroli korištenja spornog stana od 17. avgusta 2009. godine i 21. septembra 2010. godine. Cijeneći da iz činjeničnih utvrđenja proizlazi da se tuženi u sporni stan uselio uz saglasnost majke kao nosioca stanarskog prava, shodno odredbama člana 31. Zakona o stambenim odnosima, redovni sudovi su zaključili da je tuženi u sporni stan uselio zakonito. U vezi s tim, redovni sudovi su zaključili da je tuženi dokazao da je u spornom stanu od 1985. godine ostvarivao i ostvaruje svoje osnovne stambene i životne potrebe i „da je to jedino mjesto koje koristi kao svoj dom dugi niz godina“. Naime, redovni sudovi su, pozivajući se na odluku Ustavnog suda AP-663/04, ukazali da je dom faktičko stanje koje ne zahtijeva postojanje pravnog osnova. Redovni sudovi su zaključili da se sporni stan smatra „domom“ tuženog u smislu odredbe člana 8. Evropske konvencije. Prema mišljenju redovnih sudova, interes tuženog i njegovo pravo na dom ima prioritet u odnosu na apelanticu koja ima legitimni interes da raspolaže spornim stanom. Slijedom navedenog, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev da se tuženi obaveže da joj preda u posjed sporni stan.

5. Apelantica smatra da je osporenim odlukama prekršeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da su osporene presude utemeljene „na osnovu proizvoljnog tumačenja propisa“ ukazujući da su u konkretnom slučaju primjenjive odredbe člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. U vezi s tim apelantica je istakla da je nesporno dokazano da je apelantica vlasnik spornog stana, a da se tuženi nalazi u posjedu stana bez zakonskog osnova. Smatra da je osnovan zahtjev apelantice da „raspolaže spornim stanom u skladu sa zakonom“ jer je posljednjem nosiocu stanarskog prava na spornom stanu, prestalo stanarsko pravo danom smrti (28. januar 2008. godine). Apelantica smatra da ne postoji osnov za utvrđenje prava tuženog na posjed spornog stana, te da je osnovan njen zahtjev za iseljenje tuženog iz spornog stana.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Prije svega Ustavni sud primjećuje da je apelantica nosilac javne vlasti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema dobro utvrđenoj praksi, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, ali ne i iz Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Međutim, standardi koji se primjenjuju u odnosu na navedena prava su isti.

8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u svezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, točka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).

10. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali detaljno i jasno obrazloženje za svoju odluku. Iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da umjesto odredaba Zakona o vlasničkopravnim odnosima, u konkretnom slučaju, treba direktno primijeniti odredbe člana 8. Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi za navedeni stav imali ovlaštenje prema odredbama čl. II/2. i II/6. Ustava Bosne i Hercegovine. Naime, prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine prava i slobode određene u Evropskoj konvenciji i njenim protokolima će se direktno primjenjivati u Bosni i Hercegovini. Ta prava i slobode će imati prioritet nad svakim drugim zakonom. Osim toga, prema odredbama člana II/6. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i svi sudovi [...] će primjenjivati i pridržavati se ljudskih prava i osnovnih sloboda na koje je ukazano u paragrafu 2. člana II Ustava Bosne i Hercegovine. Stoga su redovni sudovi imali ovlaštenje da, u konkretnom slučaju, odluku donesu direktno na temelju odredaba člana 8. Evropske konvencije, umjesto na temelju odredaba Zakona o vlasničkim odnosima, te da odbiju apelantičin tužbeni zahtjev za predaju u posjed spornog stana. Napominje se da je, o gotovo identičnom činjeničnom i pravnom pitanju, Ustavni sud već ranije odlučivao u drugom predmetu i da nije utvrdio povredu ustavnih prava (vidi, mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1522/15 od 17. januara 2018. godine tač. 30. i 31.).

11. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantičinog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

12. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-477/21 (Općina Centar Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio