Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2141/22 (C.I. i drugi)

Odluka donesena 26. 03. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Ratna šteta
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2141/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 03. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. marta 2026. godine, u predmetu broj AP-2141/22, rješavajući apelaciju koju su podnijeli C. I. i drugi, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli C. I., M. Đ., J. J. i S. M. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 51 0 P 048217 21 Rev od 20. januara 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. C. I., M. Đ., J. J. i S. M. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Doboja i Bijeljine, koje zastupa Zikreta Ibrahimović, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 10. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 51 0 P 048217 21 Rev od 20. januara 2022. godine i Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 048217 21 Gž od 26. juna 2021. godine.

2. U postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da im prvotuženi (Srednjobosanski kanton) i drugotužena (Općina Vitez) na ime naknade štete za uništenu imovinu solidarno isplate novčane iznose koji su određeni u izreci prvostepene presude.

3. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da je u postupku pred nižestepenim sudovima utvrđeno da su apelanti napustili nekretnine u njihovom vlasništvu zbog ratnih okolnosti. Također je utvrđeno da su apelanti podnijeli zahtjeve za povrat navedenih nekretnina u posjed, da su odlukama nadležnog organa, koje su donesene u periodu od 1999. do 2000. godine, usvojeni njihovi zahtjevi, ali da oni nisu počeli da ih obnavljaju, odnosno koriste. Osim toga, utvrđeno je da je Služba za privredu, obnovu i razvoj drugotužene 2005. godine, na zahtjev apelanata, izdala uvjerenje da su njihove porodične kuće tokom ratnih djelovanja uništene i da nisu pogodne za stanovanje. Konačno, utvrđeno je da drugotužena nije raspolagala, niti je nekretnine apelanata stavila pod svoju upravu prema Zakonu o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana (u daljnjem tekstu: Zakon). Iz tih razloga, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da nema odgovornosti tuženih. Također, Vrhovni sud je naveo da nema odgovornosti tuženih ni prema odredbi člana 172. stav (1) Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kojom je propisano da pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u obavljanju ili u vezi s obavljanjem svojih funkcija. Naime, Vrhovni sud je istakao da apelanti nisu dokazali uzročno-posljedičnu vezu između postupanja organa tuženih i materijalne štete koja je nastala na nekretninama apelanata. Konačno, Vrhovni sud je naveo da je pravilan i zaključak drugostepenog suda da šteta na nekretninama ne predstavlja istovremeno i akt nasilja i terora koji u vidu ima odredba člana 180. ZOO-a, zbog čega je pravno neosnovan stav apelanata da se odgovornost tuženih može zasnovati na toj odredbi.

4. Apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, ponavljaju navode koje su iznosili i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatraju da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama koje su iznijeli u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

6. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

7. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je sud primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelanti ponavljaju navode koje su isticali u toku postupka pred Vrhovnim sudom, te da je taj sud ispitao te navode i jasno obrazložio zašto ne mogu utjecati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju, u čemu Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Osim toga, apelanti ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu i prava na dom. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu, odnosno pravo na dom došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud ta prava posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, odnosno člana 8. Evropske konvencije, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

11. Apelanti su se pozvali i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njenih protokola (vidi Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelanti nisu dostavili bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da su u postupku diskriminirani po nekom od zabranjenih osnova u vezi s uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud te navode neće razmatrati.

12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2141/22 (C.I. i drugi) | Sudska praksa | Aktio