Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2598/22 (S. A.)

Odluka donesena 16. 04. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2598/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 04. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 16. aprila 2026. godine, u predmetu broj AP-2598/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Semiz Alikadić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Semiz Alikadić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 33 1 P 003771 21 Rev od 5. aprila 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Semiz Alikadić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kladnja podnio je 8. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 33 1 P 003771 21 Rev od 5. aprila 2022. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) od 2. oktobra 2020. godine obavezan je apelant da tužiocu (F. M.) na ime duga isplati novčani iznos naveden u izreci presude.

3. Općinski sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da je apelant poziv za glavnu raspravu zakazanu za 3. septembar 2020. godine primio lično, te da je podneskom od 2. septembra 2020. godine obavijestio sud da nije u mogućnosti prisustvovati ročištu zbog bolesti i preporuke ljekara o mirovanju. Također, Općinski sud je naveo da je apelant uz obavijest priložio nalaz i mišljenje ljekara specijaliste za plućne bolesti od 2. septembra 2020. godine u kojem je, između ostalog, navedena preporuka od sedam dana mirovanja. U vezi s tim, Općinski sud je zaključio da navedeno ne predstavlja opravdan razlog da se apelant ne odazove na zakazano ročište, s obzirom na to da je u toku cijelog postupka apelant predlagao odlaganje ročišta iz zdravstvenih razloga, zbog čega ga je sud upozoravao da angažira punomoćnika. Pored toga, Općinski sud je naveo da je apelant kao punomoćnika imenovao svoju suprugu, ali da je punomoć opozvao, te da sve ukazuje na to da apelant izbjegava da pristupi na zakazana ročišta. S obzirom na to, Općinski sud je, shodno odredbi člana 97. stav (4) Zakona o parničnom postupku, na prijedlog punomoćnika tužioca održao ročište za glavnu raspravu. Konačno, Općinski sud je istakao da je činjenica da apelant u odgovoru na tužbu i u toku postupka nije predlagao nikakve dokaze, što je još jedan od razloga da se glavna rasprava provede, naročito imajući u vidu da se radi o predmetu koji je kod tog suda zaprimljen 2014. godine.

4. Presudom Kantonalnog suda u Tuzli od 19. aprila 2021. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv prvostepene presude.

5. Osporenom presudom Vrhovnog suda od 5. aprila 2022. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi donijeli zakonitu odluku na osnovu pravilne primjene materijalnog i procesnog prava, te da je apelant u toku postupka, koji se vodi od 2014. godine, imao mogućnost pristupa sudu i raspravljanja pred sudom. Također, Vrhovni sud je istakao da apelant, samo zbog toga što je naveo da je imao namjeru da na odgođenom ročištu predloži dokaze koje ranije bez svoje krivice nije mogao predložiti, ne dokazuje da su mu i na koji način povrijeđena prava u postupku pred nižestepenim sudovima. S obzirom na to, Vrhovni sud je zaključio da je neosnovan apelantov prigovor da su nižestepeni sudovi povrijedili njegova prava zaštićena članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant u suštini ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da je zbog nemogućnosti da prisustvuje ročištu za glavnu raspravu i provodi predložene dokaze stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na tužioca.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

9. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

11. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant u suštini ukazuje na kršenje načela ravnopravnosti stranaka u postupku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da načelo ravnopravnosti strana u postupku, u kontekstu građanskog postupka, podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost izlaganja svog predmeta, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud, Dombo Beheer B. V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, predstavka broj 14448/88, tačka 33. i Letinčić protiv Hrvatske, presuda od 3. maja 2016. godine, predstavka broj 7183/11, tačka 48). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud jasno ukazao da se konkretni postupak vodio od 2014. godine, da je apelant u toku cijelog postupka predlagao odlaganje ročišta iz zdravstvenih razloga, te da u odgovoru na tužbu i u toku postupka nije predlagao nikakve dokaze, slijedom čega je zaključio da je apelant neopravdano tražio odlaganje ročišta za glavnu raspravu zakazanu za 3. septembar 2020. godine. Također, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud ispitujući apelantove navode iznesene u tom pogledu jasno ukazao da je apelant imao mogućnost pristupa sudu i raspravljanja pred sudom, te da, osim što je naveo da je imao namjeru da na odgođenom ročištu predloži dokaze, nije dokazao da su mu i na koji način povrijeđena prava u postupku pred nižestepenim sudovima. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant neosnovano prigovara da mu je povrijeđeno načelo ravnopravnosti stranaka u postupku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ničega što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2598/22 (S. A.) | Sudska praksa | Aktio