Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-733/21 (E. H.)
Odluka donesena 27. 03. 2025.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Pravično suđenje - nezavisan sud
- Pravično suđenje - razuman rok
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-733/21
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 03. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-733/21, rješavajući apelaciju Esada Halkića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Seada Palavrić, predsjednica
Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica
Mirsad Ćeman, sudija
Helen Keller, sutkinja
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudijana sjednici održanoj 27. marta 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Esada Halkića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 Rs 027486 20 Rev 3 od 1. oktobra 2020. godine.
Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da apelantu Esadu Halkiću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 650,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Esada Halkića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 Rs 027486 20 Rev 3 od 1. oktobra 2020. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Esad Halkić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća podnio je 5. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 Rs 027486 20 Rev 3 od 1. oktobra 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 Rs 027486 15 Rsž od 24. juna 2020. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 Rs 027486 15 Rs 3 od 16. septembra 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i JU Univerzitet u Bihaću – Podružnica Biotehničkog fakulteta u Bihaću (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 24. maja 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Svi pozvani su dostavili odgovore na apelaciju, koji su 17. juna 2022. godine dostavljeni apelantu na izjašnjenje. Apelant je 4. jula 2022. godine dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je podnio tužbu Općinskom sudu protiv tužene radi zaštite prava iz radnog odnosa i naknade štete. Općinski sud, Kantonalni sud i Vrhovni sud su nekoliko puta donosili odluke kojim je u konačnici utvrđeno da je nezakonita odluka tužene od 20. jula 2004. godine kojom je apelantu otkazan ugovor o radu, dok je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za isplatu potraživanja iz radnog odnosa. Apelant je 13. novembra 2010. godine zbog dužine trajanja tog postupka, koji se u to vrijeme vodio pred Općinskim sudom, podnio apelaciju Ustavnom sudu koja je registrirana pod brojem AP-
5102/10. Nakon toga, Ustavni sud je donio Odluku broj AP-5102/10 od 15. januara 2014. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je djelimično usvojio apelaciju, utvrdio kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku te naložio Vrhovnom sudu da po hitnom postupku donese odluku o reviziji protiv presude Kantonalnog suda od 12. decembra 2012. godine.
6. U međuvremenu je Vrhovni sud donio Presudu broj 17 0 Rs 027486 13 Rev od 3. decembra 2013. godine kojom je uvažio apelantovu reviziju i drugostepenu presudu u odbijajućem dijelu (radi isplate) ukinuo i predmet vratio tom sudu na ponovno suđenje.
7. Općinski sud je u ponovljenom postupku donio Presudu broj 17 0 Rs 027486 15 Rs 3 od 16. septembra 2019. godine kojom je naloženo tuženoj da apelantu za period od 2009. do 2011. godine isplati neisplaćene plaće, dok je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu neisplaćenih plaća za period od 2011. do 2014. godine. Istom presudom je naloženo tuženoj da apelantu za period od 2004. do 2011. godine uplati porez na dohodak i doprinose za PIO u iznosima pobliže navedenim u izreci presude. Presudom je naloženo apelantu da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka.
8. Općinski sud je obrazložio da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je apelant na osnovu ugovora o radu na neodređeno vrijeme iz 2001. godine obavljao poslove docenta, te da je tužena 20. jula 2004. godine donijela odluku o otkazu ugovora o radu. Utvrđeno je da je pravomoćnom presudom Općinskog suda od 29. marta 2012. godine poništena kao nezakonita odluka o otkazu i da je tuženoj naloženo da apelanta vrati na rad i rasporedi na poslove na kojima je radio prije donošenja te odluke. Općinski sud je utvrdio da je apelant 11. marta 2011. godine ostvario pravo na starosnu penziju i da je tada penzionisan. Tužena nije vratila apelanta na posao po pravomoćnoj presudi, nije mu obračunala i isplatila plaće, niti uplatila doprinose i poreze.
9. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, Općinski sud je zaključio da je apelant ostvario pravo na starosnu penziju 11. marta 2011. godine, kada mu je po sili zakona prestao ugovor o radu. Apelant nije dokazao da se s tuženom, u smislu člana 86. stav 1. tačka 3. Zakona o radu, člana 90. stav
2. Zakona o visokom obrazovanju USK i člana 222. Statuta tužene, drugačije dogovorio, zbog čega mu ne pripada pravo na isplatu plaća od 2011. do 2014. godine. Općinski sud je visinu poreza na dohodak i doprinosa za PIO utvrdio na osnovu ugovora o radu i Kolektivnog ugovora za visoko obrazovanje i nauku USK, Zakona o porezu na dohodak FBiH i Zakona o doprinosima FBiH. Odluku o troškovima postupka Općinski sud je donio primjenom odredbi Advokatske tarife budući da je tužena uspjela u toku postupka jer nije osporavala tužbeni zahtjev na ime neisplaćenih plaća i doprinosa za period do 2011. godine.
10. Kantonalni sud je donio Presudu broj 17 0 Rs 027486 15 Rsž od 24. juna 2020. godine kojom je odbio apelantovu žalbu protiv prvostepene presude u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu plaća za period 2011. do 2014. godine i obavezan na naknadu troškova postupka. Odlučujući o apelantovim žalbenim prigovorima, Kantonalni sud je u cijelosti podržao razloge iz prvostepene presude kako u pogledu utvrđenja činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene relevantnog prava. Kantonalni sud je naveo da je apelant ostvario pravo na starosnu penziju 2011. godine, kada mu je po sili zakona prestao ugovor o radu budući da se nije drugačije dogovorio s poslodavcem. Kantonalni sud je naveo da apelant u toku postupka nije dokazao da se s poslodavcem drugačije dogovorio, niti da je postojala potreba za njegovim daljnjim radnim angažovanjem. Kantonalni sud je naveo i da je prvostepeni sud za odluku o parničnim troškovima dao činjenične i pravne razloge, koje je i taj sud u cijelosti prihvatio. O odluci o troškovima tužene nastalih povodom žalbe odlučeno je na osnovu člana
387. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
11. Vrhovni sud je Presudom broj 17 0 Rs 027486 20 Rev 3 od 1. oktobra 2020. godine odbio apelantovu reviziju protiv drugostepene odluke. Vrhovni sud je u obrazloženju presude ponovio činjenično utvrđenje i odlučenje nižestepenih sudova, te je istakao da su revizioni prigovori neosnovani prihvativši obrazloženje koje je dao Kantonalni sud.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na slobodu misli, savjesti i vjere iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.
13. Povredu navedenih prava apelant vidi u načinu na koji su redovni sudovi obrazložili odlučne činjenice s aspekta pravilne primjene materijalnog prava kada su odbili njegov tužbeni zahtjev. Apelant navodi da je pogrešan zaključak sudova kada su odbili njegov tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa, odnosno nakon 2011. godine, kada je ostvario pravo na starosnu penziju. Apelant tvrdi da su redovni sudovi na nezakonit način tuženoj dosudili troškove parničnog postupka. Također navodi da je povrijeđeno i njegovo pravo na nepristrasan i nezavisan sud, te pravo na ravnopravnost stranaka u postupku, pri čemu ničim nije potkrijepio te navode.
14. Apelant, također, smatra da mu je povrijeđeno pravo na donošenje sudske odluke u razumnom roku, i to u periodu od 2012. do 2020. godine, budući da je nakon donošenja Odluke Ustavnog suda broj AP-5102/10 predmet pred redovnim sudovima trajao još osam godina, tako da je ukupno trajanje parničnog postupka više od 16 godina.b)Odgovori na apelaciju
15. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri donesenoj presudi zbog razloga na koje se pozvao u njoj. Navodi da je osporena presuda donesena u skladu s domaćim procesnim i materijalnim zakonima, kao i odredbama Ustava BiH i Evropske konvencije.
16. Kantonalni sud navodi da je apelacija neosnovana jer osporenom odlukom nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji. Također, Kantonalni sud je naveo da je postupao u razumnim rokovima, pa je predložio da se apelacija odbije.
17. Općinski sud je opisao hronologiju predmetnog postupka, te naveo da je preduzeo sve radnje i da je postupak povodom apelantove tužbe vodio hitno i urgentno. Smatra da su osporene odluke zakonite i donesene u skladu s pozitivnim propisima.
18. Apelant je u izjašnjenju na odgovore na apelaciju naveo da osporena presuda Vrhovnog suda nije donijeta u skladu sa Zakonom o radu, ZPP-om, ni Zakonom o PIO. Nadalje, ističe da nije tačna konstatacija Kantonalnog suda da je prvostepeni sud dao činjenične i pravne razloge i da ih u cijelosti prihvata jer prvostepeni sud nije dao nikakvo obrazloženje. Također, navodi da su troškovi postupka pogrešno dosuđeni tuženoj.
V.Relevantni propisi
19. Zakon o radu Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03)
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o radu Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH“ broj 43/99) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
1. Način prestanka ugovora o radu
Član 86. tačka 3)
Ugovor o radu prestaje:
3. kad zaposlenik navrši 65 godina života i 20 godina staža osiguranja, ako se poslodavac i zaposlenik drugačije ne dogovore;
20. Zakon o visokom obrazovanju („Službeni glasnik Unsko-sanskog kantona“ br. 24/17 – prečišćeni tekst, 15/20 i 24/21)
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o visokom obrazovanju („Službeni glasnik Unsko-sanskog kantona“ broj 24/17 – prečišćeni tekst) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 90. stav (2) (Uvjeti za odlazak u penziju) (2) Nastavnik/nastavnica visokoškolske javne ustanove koji/koja je ispunio/ispunila uvjete za prestanak radnog odnosa zbog navršenih 65 godina života može se angažirati ugovornim radnim odnosom u dijelu poslova nastavnog i nastavno-naučnog rada do navršenih 70 godina života, ako za to postoji nastavna ili naučna potreba i ako se na konkurs ne prijavi kandidat/ kandidatkinja koji ispunjava uvjete za izbor.
21. Statut Univerziteta u Bihaću (dostupan na internetskoj stranici Univerziteta u Bihaću https://unbi.ba/files/media/pdf/5d6a45e85c0199.34100192_Statut_UNBI.pdf) u relevantnom dijelu glasi:
Član 222. stav 1. (1) Nastavnik, koji je ispunio uslove za prestanak radnog odnosa zbog navršenih 65 godina života, može se angažirati ugovornim radnim odnosom u dijelu poslova nastavnog i nastavno-naučnog rada do navršenih 70 godina života ako za to postoji nastavna ili naučna potreba i ako se na konkurs ne prijavi kandidat koji ispunjava uslove za izbor.
VI.Dopustivost i meritum
22. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
23. Apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na slobodu misli, savjesti i vjere iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
26. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da se postupak nesporno tiče utvrđivanja apelantovih građanskih prava i obaveza s obzirom na to da se radi o parničnom postupku koji se vodio po apelantovoj tužbi radi isplate potraživanja iz radnog odnosa. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.a)U odnosu na osporenu odluku
27. Apelant smatra da je izostalo obrazloženje o odlučnim činjenicama s aspekta pravilne primjene materijalnog prava, te da su sudovi proizvoljno primijenili pozitivne propise kada su odbili njegov tužbeni zahtjev za isplatu neisplaćenih plaća nakon što je ostvario pravo na starosnu penziju i kada su tuženoj dosudili troškove postupka. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
28. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje koje obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke zato što nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima, već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke (vidi, npr. Evropski sud, Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. decembra 2011. godine, predstavka broj 20883/09, tačka 34, i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2478/06 od 17. septembra 2008. godine, stav 22. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
29. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi zaključili da apelantu ne pripada pravo na isplatu plaća za period od 2011. do 2014. godine zato što je apelant 2011. godine ostvario pravo na starosnu penziju, pa mu je tada prestao ugovor o radu. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi tokom postupka utvrdili da apelant nije dokazao da je, u smislu člana 86. tačka 3) ZOR-a, s tuženom drugačije dogovorio, niti da je postojala potreba za njegovim radom. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi analizirao slično činjenično i pravno pitanje, pa je odbio apelaciju protiv odluka redovnih sudova u situaciji kada su bili ispunjeni zakonski uvjeti za odlazak apelanta, zbog čega nije bilo osnova da se apelantu isplate plaće i doprinosi koje je nakon toga tražio tužbenim zahtjevom (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2002/18 od 27. novembra 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da nema razloga odustati od navedenog stava, naročito imajući u vidu da su sudovi o spornom pitanju dali dovoljne i relevantne razloge, koji ni na koji način ne mogu voditi zaključku o proizvoljnosti u odlučivanju. Osim toga, sudovi su i u odnosu na sva ostala bitna pitanja, uključujući i troškove postupka, dali jasna i detaljna obrazloženja, zbog čega Ustavni sud smatra da su obrazloženja u osporenim odlukama u cijelosti data u skladu sa standardima prava na obrazloženu odluku.
30. Nadalje, u pogledu apelantovih navoda o povredi prava na nezavisan sud, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ukazao na postojanje činjenica koje bi pokretale pitanje nezavisnosti suda. Ustavni sud također primjećuje da apelant ne nudi nikakve dokaze koji bi ukazivali na subjektivnu nepristrasnost Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda, niti Ustavni sud u spisu apelacije nalazi objektivne dokaze koji bi ukazivali na razumnu sumnju da su ti sudovi prilikom odlučivanja o apelantovim građanskim pravima bili pristrasni. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelant, također, ne nudi argumente niti dokaze iz kojih bi se mogao izvesti zaključak da je u parničnom postupku koji je rezultirao osporenim odlukama prekršeno načelo ravnopravnosti stranaka, niti je kršenje tog načela u konkretnom predmetu očigledno, s obzirom na to da je apelant imao priliku da se u provedenom postupku drugoj strani suprotstavi svojim navodima i argumentima, pod istim uvjetima kao i suprotna strana.
31. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na navode o nedostatku prava na obrazloženu odluku, na nezavisan i nepristrasan sud i na načelo ravnopravnosti strana u postupku. Međutim, Ustavni sud će posebno ispitati pitanje prava na suđenje u razumnom roku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. b)U odnosu na suđenje u razumnom roku
32. Opravdanost dužine postupka se mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i u odnosu na sljedeće kriterije: složenost predmeta, postupanje apelanata i relevantnih organa vlasti te šta je u sporu za apelante bilo dovedeno u pitanje (vidi Evropski sud, Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. marta 2021. godine, predstavka broj 59181/18, tačka 18).
33. Ustavni sud zapaža da je nakon njegove Odluke broj AP-5102/10 od 15. januara 2014. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), kojom je djelimično usvojena apelantova apelacija i utvrđeno kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku, postupak i dalje trajao šest godina i osam mjeseci. Ustavni sud i ovom prilikom ukazuje da se radi o parničnom postupku koji je po zakonu hitne prirode, da se ne radi o složenom predmetu, kao i da apelant nije utjecao na dužinu trajanja parničnog postupka.
34. Imajući u vidu da je Ustavni sud u svojoj ranijoj odluci već utvrdio kršenje prava na suđenje u razumnom roku, postojala je potreba da svi sudovi u daljnjem postupku o tome vode računa, što su propustili učiniti. Naime, trajanje radnog spora u periodu od više od šest godina nakon što je Ustavni sud već utvrdio kršenje istog prava se ničim ne može opravdati.
35. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Naknada nematerijalne štete
36. S obzirom na odluku u ovom predmetu i svoju dosadašnju praksu (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2975/21 od 7. septembra 2022. godine, tač. 32–34), Ustavni sud smatra da, u smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, na ime naknada nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantu treba isplatiti ukupan iznos od 650,00 KM. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Unsko-sanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka apelantu plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Ostala prava
37. Apelant ukazuje i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o povredi ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje koje je Ustavni sud već razmotrio i obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, te zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
38. Osim toga, apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno i pravo na slobodu misli, savjesti i vjere iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da ništa ne ukazuje da je u konkretnom slučaju bila moguća povreda navedenih prava, pa te navode Ustavni sud neće posebno ispitivati.
VII.Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije imajući u vidu da je parnični postupak, koji je po izričitoj zakonskoj odredbi hitne prirode, trajao šest godina i osam mjeseci, pri čemu je predmet dva puta vraćan na ponovni postupak, odnosno pred Općinskim sudom je u ponovljenom postupku trajao tri godine i tri mjeseca.
40. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u dijelu koji se odnosi na prigovore o nedostatku obrazloženja, nezavisnosti i nepristrasnosti suda i ravnopravnosti strana u postupku budući da su o svim tim pitanjima sudovi dali obrazloženja koja ni na koji način ne mogu biti ocijenjena kao proizvoljna ili „očigledno nerazumna“.
41. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić