Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-672/21 (S. Č.)
Odluka donesena 27. 03. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Dokaz
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Dokazni postupak
- Pravo na odbranu
- Ratni zločin
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-672/21
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 03. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-672/21, rješavajući apelaciju Saše Ćurčića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka
b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Seada Palavrić, predsjednica
Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica
Mirsad Ćeman, sudija Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudijana sjednici održanoj 27. marta 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Saše Ćurčića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 028283 20 Krž od 21. decembra 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Saša Ćurčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče, kojeg zastupa advokat Slaviša Prodanović iz Foče, podnio je 26. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 028283 20 Krž od 21. decembra 2020. godine i S1 1 K 028283 19 Kri od 14. septembra 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 18. marta 2022. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Sud BiH i Tužilaštvo BiH su 28. marta 2022. godine dostavili odgovore na apelaciju.
4. Ustavni sud je 6. jula 2022. godine proslijedio apelantu odgovore na apelaciju radi eventualnog izjašnjenja.
5. Apelant nije u ostavljenom roku dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 028283 19 Kri od 14. septembra 2020. godine (u daljnjem tekstu: prvostepena presuda) apelant je proglašen krivim da je na način pobliže opisan u izreci presude počinio krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172. stav (1) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, a sve u vezi sa članom 180. stav (1) navedenog zakona.
8. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da je sudsko vijeće dopustilo odbrani da se pročitaju i u spis predmeta uvedu relevantni dijelovi transkripta s glavnog pretresa iz drugog postupka koji je vođen pred Sudom BiH (predmet Milomir Davidović). Ukazano je da je u tom drugom predmetu, povodom istog krivičnog događaja, svjedočila „S1“ koja u tom predmetu ima status svjedoka i oštećenog (u daljnjem tekstu: oštećena). Prema tvrdnjama apelantove odbrane, oštećena je u vezi s navedenim događajem iznijela potpuno različito svjedočenje, koje u konačnom dovodi do oslobađajuće presude u odnosu na apelanta.
9. Sud BiH je odbio prijedlog odbrane da se uvrsti iskaz koji je oštećena 1995. godine dala istražiocima Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (u daljnjem tekstu: MKSJ) u predmetu Kunarac i dr. Istaknuto je da apelantova odbrana nije ukazala da postoje razlike u kazivanju oštećene o istom događaju. Oštećena je dala logično i prihvatljivo obrazloženje zašto nije spominjala apelanta. Prilikom svjedočenja ona se koncentrirala na lica protiv kojih se postupak vodio. Pri tome je navedeno da se mora imati u vidu da je oštećena žrtva mnogostrukog silovanja, te da se od nje nije moglo očekivati da spomene svako konkretno ime. Također je navedeno i da ona prilikom ispitivanja pred MKSJ nije bila ni pitana za apelanta. Zbog toga ona nije potvrdila ili negirala njegovo učešće u inkriminiranom događaju. Zatim se Sud BiH pozvao na član 5. Zakona o ustupanju predmeta od strane MKSJ Tužilaštvu BiH i korištenju dokaza pribavljenih od MKSJ u postupcima pred sudovima u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Zakon o ustupanju) u kontekstu korištenja dokaza – iskaza koje je svjedok dao pred MKSJ. Navedena pravna odredba implicira da sud može, ali ne mora, prihvatiti takav dokaz ukoliko procijeni da nije od značaja za odlučivanje u konkretnom predmetu. Također je ukazano i na sadržaj odredbe člana 263. stav (2) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine. Dodatno je istaknuta i činjenica da apelantova odbrana u tom krivičnom postupku nije imala potrebno odobrenje MKSJ za korištenje ranijih iskaza oštećene. Ukazano je na strogu proceduru MKSJ, kojom je propisana obaveza pribavljanja odobrenja za svaki konkretan predmet. Pri tome je Sud BiH istakao da ni postupajući tužilac u tom krivičnom postupku nije dobio odobrenje MKSJ za korištenje iskaza oštećene.
10. Sud BiH je istakao da je uvjerenje o apelantovoj krivici za silovanje oštećene zasnovano prvenstveno na njenom iskazu koji je dala u postupku. Njen iskaz je ocijenjen kao detaljan, uvjerljiv, kredibilan, objektivan, nepristrasan i dosljedan u bitnim dijelovima (pobliže opisano na str. 40. i 41. presude). Iskaz oštećene je potkrijepljenim i iskazima svjedoka „S2“, Dragana Zelenovića i Milorada Davidovića. Zbog toga je Sud BiH istakao da nije mogao prihvatiti tezu apelantove odbrane da nije on počinio inkriminirane radnje, već neko drugo lice. Isto tako, Sud BiH je obrazložio zašto se apelantove radnje smatraju silovanjem (pobliže opisano na str. 44. i 45. presude). Utvrđeno je da je spolni odnos između apelanta i oštećene bio nevoljan, odnosno bez njenog pristanka. Konačno, zaključeno je da je apelant krivično djelo počinio s direktnim umišljajem.
11. Presudom Suda BiH u vijeću Apelacionog odjeljenja (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) broj S1 1 K 028283 20 Krž od 21. decembra 2020. godine potvrđena je prvostepena presuda.
12. Suprotno žalbenim navodima apelantove odbrane, apelaciono vijeće je navelo da je kritične prilike oštećenu silovao upravo apelant na način kako je to ona detaljno i uvjerljivo opisala. U vezi s tim je ukazano da je iskaz oštećene potkrijepljen iskazima svjedoka „S2“, Dragana Zelenovića i Milomira Davidovića. To što je oštećena u svojim kasnijim izjavama pred nadležnim organima javne vlasti, te u postupku protiv Milomira Davidovića na drugačiji način opisivala događaj ne izaziva sumnju u tačnost njenog iskaza koji je dala u tom postupku. Zatim je apelaciono vijeće navelo da je pažljivo analiziralo iskaz oštećene. Ne ostavljajući prostora za bilo kakvu sumnju, oštećena je vrlo koherentno, detaljno i bez oklijevanja opisala kritični događaj (vidi str. 9. i 10. presude). Također je navedeno da je pogrešna tvrdnja odbrane da oštećena apelanta prvi put spominje u svojoj izjavi pred Tužilaštvom BiH iz 2017. godine. Ona je to prethodno učinila 1996. godine u izjavi koju je dala Agenciji za istraživanje i dokumentaciju Bosne i Hercegovine te 2006. godine u Tužilaštvu BiH. Oštećena je apelanta spomenula i prilikom istražne radnje prepoznavanja u Tužilaštvu BiH 2016. godine. Tom prilikom je na pokazanoj fotografiji, bez dileme, identificirala apelanta. Stoga je zaključeno da se radi o kredibilnom svjedoku.
13. U vezi s oslobađajućom presudom u odnosu na Milomira Davidovića za silovanje oštećene, apelaciono vijeće je istaklo da je on oslobođen zbog nedostatka dokaza. U tom predmetu Sud BiH se nije bavio pitanjem da li je apelant silovao oštećenu, već da li je to učinio Milorad Davidović. Indikativno je da je i tom prilikom oštećena spominjala apelantovo ime. Osim toga, apelaciono vijeće je navelo da odluka suda u odnosu na Milorada Davidovića ne obavezuje sud u tom postupku u odnosu na apelanta, shodno principu slobodne ocjene dokaza.
14. U vezi sa svjedočenjem oštećene pred MKSJ, apelaciono vijeće je navelo da je tačno da oštećena u svojim mnogobrojnim iskazima pred tim sudom nije spomenula jedan događaj koji se vezuje za apelanta. Međutim, to apsolutno ne umanjuje dokaznu snagu njenog iskaza koji je dala u krivičnom postupku. Zatim je navedeno da je apelantova odbrana ukazala da je Sud BiH u predmetu protiv Milorada Davidovića dozvolio korištenje prethodno datog iskaza oštećene pred MKSJ, dok u predmetu protiv apelanta to nije dozvoljeno. Pri tome je apelantova odbrana navela da se radi o dokazu koji ima oslobađajući karakter. U vezi s tim, apelaciono vijeće je prvenstveno navelo da nije moguće preispitivati procesne odluke suda u drugim postupcima. Zatim je, u smislu člana 86. Pravilnika o postupku i dokazima MKSJ, ukazano da je prvostepeni sud pravilno zaključio da se iskaz oštećene ne može koristiti kao dokaz u tom krivičnom postupku bez izričite saglasnosti MKSJ.
15. Dalje je istaknuto da je apelantova odbrana u žalbi istakla da niko od svjedoka nije potvrdio da je on kritične prilike bio na mjestu gdje se desilo silovanje oštećene. Apelaciono vijeće je navelo da je nesumnjivo svjedokinja „S2“ kritične prilike bila s oštećenom, ali da je razdvojena od nje i odvedena u drugu prostoriju. Navedena svjedokinja, koja je također silovana, u cijelosti je potvrdila iskaz oštećene u pogledu potkrjepljujućih činjenica koje je iznijela. Stoga je realna tvrdnja prvostepenog suda o saglasnim iskazima oštećene i navedene svjedokinje u dijelu koji se međusobno dopunjuju i povezuju u jedinstvenu cjelinu (pobliže opisano na str. 15. presude). S druge strane, apelaciono vijeće je istaklo da je prihvatilo dijelove iskaza svjedoka Dragana Zelenovića i Milorada Davidovića iz istrage kojima se potvrđuje apelantovo prisustvo kritične prilike (pobliže argumentirano na str. 15. i 16. presude).
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ističe da nije imao ista prava koja je imala tužilačka strana kada su u pitanju svjedoci i dokazi, te da mu je na taj način grubo povrijeđeno pravo na odbranu. Tvrdi da su netačni navodi Suda BiH da odbrana nije imala odobrenje MKSJ da se iskaz oštećene iz predmeta Kunarac i dr. koristi u tom predmetu. Suprotno stavu redovnih sudova, apelant ukazuje da se Tužilaštvo BiH saglasilo da se koristi „bilo šta vezano za iskaz oštećene“. Zatim, apelant ističe da oštećena u svjedočenju nije spomenula apelanta kao lice koje ju je silovalo te negira da je počinilac krivičnog djela. Također, apelant navodi i da sud nije dozvolio odbrani da oštećenoj prilikom unakrsnog ispitivanja predoči njeno svjedočenje – iskaz koji je dala u drugom krivičnom predmetu (Davidović i dr.). Odbijanjem navedenih prijedloga odbrani je bilo onemogućeno dovesti u pitanje kredibilitet oštećene. Pri tome, apelant ističe da su navedeni dokazi bili oslobađajućeg karaktera. Stoga, apelant smatra da je kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza očigledno proizvoljan.b)Odgovor na apelaciju
17. Sud BiH je naveo da su redovni sudovi dali jasne i razumljive razloge kojima su se rukovodili prilikom donošenja osporenih presuda. U vezi s tim je, između ostalog, navedeno da su se redovni sudovi „više nego dovoljno“ osvrnuli na apelantove prigovore u pogledu ocjene zaštićenog svjedoka
– oštećene. Imajući u vidu navedeno, predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
18. Tužilaštvo BiH je u veoma opširnom odgovoru na apelaciju prvenstveno predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana zbog razloga koji su navedeni u osporenim odlukama. Ukazano je na sadržaj iskaza koje su dali svjedoci, uključujući i oštećenu kao svjedoka. Pri tome je navedeno da je potpuno netačna apelantova tvrdnja da oštećena nije ranije navodila apelanta kao lice koje ju je silovalo jer je to opisala 1996. i 2006. godine. S obzirom na navedeno, Tužilaštvo BiH je istaklo da ne postoji povreda apelantovih prava te da apelant svoje navode nije ničim potkrijepio.
V.Relevantni propisi
19. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka Ustavnog suda, 42/18 – rješenje Ustavnog suda, 65/18, 22/21 – odluka Ustavnog suda i 8/22 – rješenje Ustavnog suda)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:
Član 14. Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu. (2) Sud, Tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist. Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima. Član 263. stav (2)
Pravo Suda da ne dopusti pitanje ili dokaz (2) Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka i branitelj želi da dokaže nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbit će izvođenje takvog dokaza. Član 281.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu. (2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. Član 290. st. (6) i (7)
Sadržaj presude (6) U obrazloženju presude Sud će iznijeti razloge za svaku tačku presude. (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.
20. Zakon o ustupanju predmeta od strane Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju Tužilaštvu Bosne i Hercegovine i korištenju dokaza pribavljenih od Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u postupcima pred sudovima u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH” br. 61/04, 46/06 i 53/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3. stav (1)
Opći princip (1) Dokazi pribavljeni u skladu sa Statut om i Pravilnikom o postupku i dokazima MKSJ mogu se koristiti u postupcima pred sudovima u BiH. Član 5.
Iskazi koje je MKSJ-u dao svjedok (1) Zapisnik o iskazu svjedoka dat pred MKSJ, kao i zapisnik o vanpretresnom iskazu svjedoka sačinjen pred MKSJ-om u skladu s Pravilom 71. Statuta i Pravilnika o postupku i dokazima MKSJ, može se koristiti pred sudom pod uslovom da je iskaz ili vanpretresni iskaz od značaja za pitanje o kojem se raspravlja. (2) Sud može isključiti iskaz koji je dat od strane zaštićenog svjedoka ako je šteta koja može nastati veća od dokazne vrijednosti tog iskaza. (3) Odredbama ovog člana ne utiče se na pravo optuženog da zahtijeva prisustvo svjedoka iz stava 1. ovog člana u svrhu unakrsnog ispitivanja. Odluku o ovom zahtjevu donosi sud.
VI.Dopustivost i meritum
21. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale razloge dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
22. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije.
23. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
24. Član 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. [...]
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava: […]
d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega; [...]
25. Kada su u pitanju apelantovi navodi koji se tiču navodnog kršenja prava na odbranu zbog odbijanja izvođenja pojedinih dokaza, Ustavni sud ističe da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), načelno na redovnim sudovima da ocijene dokaze i relevantnost bilo kojeg dokaza koji stranka želi da predloži (vidi Evropski sud, Yakhymovych protiv Ukrajine, presuda od 16. decembra 2021. godine, broj predstavke 23476/15, tačka 28). Evropski sud mora utvrditi da li je postupak u cjelini, uključujući i način na koji su izvedeni dokazi, bio pravičan. Osim toga, odbijanje saslušanja bilo kojeg svjedoka ili ispitivanja dokaza odbrane može otvoriti pitanje jednakosti stranaka u postupku (vidi Evropski sud, Topić protiv Hrvatske, presuda od 10. oktobra 2013. godine, broj predstavke 51355/10, tačka 48).
26. U konkretnom slučaju redovni sudovi su odbili prijedlog apelantove odbrane da se u spis predmeta uvede kao dokaz iskaz koji je oštećena dala pred MKSJ. Prema ocjeni Ustavnog suda, nema proizvoljnosti u načinu na koji su redovni sudovi primijenili odredbu člana 5. Zakona o ustupanju i odredbu člana 263. stav (2) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine u odnosu na to pravno pitanje. Naime, Zakon o ustupanju (član 3. stav 1) nesporno propisuje da se dokazi MKSJ mogu koristiti u postupcima pred Sudom BiH. Isto tako, članom 5. stav 1. navedenog zakona predviđena je mogućnost korištenja takvih dokaza ukoliko su od značaja za pitanje o kojem se raspravlja pred Sudom BiH. Dakle, radi se o diskrecionom pravu Suda BiH da prihvati korištenje takvog dokaza i procijeni njegovu relevantnost. U svjetlu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama detaljno obrazložili zbog kojih razloga ranije svjedočenje pred MKSJ nije bilo od značaja u konkretnoj pravnoj stvari (vidi tač. 9. i 14. ove odluke). Pri tome, Ustavni sud ne nalazi ni proizvoljnost u stavu redovnih sudova da u konkretnom slučaju nije bio ispunjen ni dodatni, formalni uvjet koji je podrazumijevao izričitu prethodnu saglasnost MKSJ da se iskazi oštećene dati pred tim sudom koriste kao dokazi u tom postupku. Osim toga, odbijanjem uvođenja navedenog dokaza ni na koji način nije bilo ugroženo apelantovo pravo iz člana 5. stav 3. Zakona o ustupanju predmeta u smislu ukupne pravičnosti postupka budući je Sud BiH osigurao prisustvo oštećene u krivičnom postupku i omogućio apelantovoj odbrani da je unakrsno ispita.
27. Nadalje, apelant je ukazao da mu je povrijeđeno pravo na odbranu jer mu je bilo onemogućeno da oštećenoj tokom unakrsnog ispitivanja predoči njen iskaz iz drugog krivičnog predmeta. Prema praksi Evropskog suda, koju podržava Ustavni sud, pitanja poput značaja koji redovni sudovi pridaju određenim dokazima, nalazima ili procjenama koji su im dostavljeni na razmatranje nisu na Evropskom sudu. Evropski sud ne bi trebao djelovati kao sud četvrte instance i stoga neće dovoditi u pitanje procjenu redovnih sudova, osim ako se njihovi nalazi mogu smatrati proizvoljnim ili očito nerazumnim (vidi Evropski sud, Moreira Ferreira protiv Portugala (br. 2) [VV], presuda od 11. jula 2017. godine, broj predstavke 19867/12, tačka 83. s daljnjim referencama). Ustavni sud zapaža da je Sud BiH dozvolio da se u spis predmeta uvedu kao dokazi relevantni dijelovi svjedočenja oštećene iz drugog krivičnog predmeta pred Sudom BiH a povodom istog krivičnog događaja. U tom drugom predmetu, kako je to i obrazloženo u osporenoj presudi, za krivičnu radnju silovanja oštećene utvrđivana je krivica Milorada Davidovića, a ne apelanta. U takvim okolnostima ne može se zaključiti da je proizvoljan stav apelacionog vijeća iz osporene drugostepene presude da odluka Suda BiH iz drugog predmeta, shodno principu slobodne ocjene dokaza, ne obavezuje taj sud i u postupku koji se vodio protiv apelanta. Sud BiH je nesporno imao mogućnost uvida u sadržaj iskazā oštećene prilikom ocjene dokaza pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi. Istovremeno, apelant je imao mogućnost da tokom unakrsnog ispitivanja oštećene ospori njene izjave i na efektivan način dovede u pitanje njen kredibilitet kao svjedoka. Stoga, u okolnostima konkretnog slučaja odbijanje navedenog prijedloga odbrane tokom unakrsnog ispitivanja oštećene samo po sebi nije ugrozilo pravičnost postupka.
28. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode o povredi prava na odbranu zbog odbijanja navedena dva prijedloga odbrane za izvođenje dokaza u toj krivičnopravnoj stvari.
29. U odnosu na apelantov navod kojim se negira počinjenje krivičnog djela, Ustavni sud ističe da je prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme u vezi sa tumačenjem i primjenom domaćih zakona. Evropski sud neće postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije, dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama. Naime, Ustavni sud, kao ni Evropski sud neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude redovnih sudova u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“, broj 58/05, tačka 23, dostupna na www.ustavnisud.ba). Osim toga, Evropski sud i Ustavni sud kontinuirano ukazuju da domaći sudovi imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Loizides protiv Kipra , presuda od 5. jula 2022. godine, predstavka broj 31029/15, tač. 39-40, s daljnjim referencama i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1669/21 od 2. novembra 2022. godine, tačka 22. s daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba).
30. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je osuđujuća presuda u odnosu na apelanta zasnovana, u suštini, na svjedočenju oštećene. Iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su ostali dokazi potkrepljujućeg karaktera budući da se ne radi o očevicima koji su svjedočili samoj inkriminiranoj radnji. Kada je osuđujuća presuda zasnovana na iskazu jednog ključnog svjedoka, od esencijalne važnosti je osigurati, u konvencijskom smislu, da prava odbrane budu poštovana (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3833/20 od 12. januara 2022. godine, tačka 30, dostupna na www.ustavnisud.ba). U svjetlu principa „pravičnosti“, to se prvenstveno ogleda u tome da optuženom mora biti data adekvatna i pogodna prilika da se suoči s takvim svjedokom i ispita ga bilo u trenutku kada svjedok daje iskaz bilo u kasnijoj fazi postupka (vidi Evropski sud, Gülağacı protiv Turske, presuda od 13. aprila 2021. godine, broj predstavke 40259/07, tačka 36).
31. Prepoznajući bitnost vjerodostojnosti iskaza oštećene i njene kredibilnosti kao svjedoka, redovni sudovi su njen iskaz cijenili s posebnom pažnjom. U osporenim odlukama nije izostala detaljna i iscrpna ocjena pojedinih protivrječnosti, nejasnoća i nepreciznosti u iskazima oštećene. Stoga se obrazloženja koja su redovni sudovi dali u vezi s tim, prema ocjeni Ustavnog suda, ne mogu ocijeniti proizvoljnim. Dalje, Ustavni sud smatra da je Sud BiH izvršio svoju obavezu da omogući apelantovoj odbrani da ravnopravno učestvuje u predlaganju i izvođenju dokaza. Apelantovoj odbrani je pružena efektivna mogućnost da pobija sadržaj iskaza svih svjedoka, datih kako na glavnom pretresu tako i onih u fazi istrage, posebno onih koji su se odnosili na oštećenu. S druge strane, Ustavni sud ponovo napominje da nije u njegovoj nadležnosti da cijeni sadržaj izvedenih dokaza, niti da se bavi utvrđivanjem njihove istinitosti, kao i same apelantove krivice. Prema tome, redovni sudovi su jasno obrazložili na osnovu kojih dokaza je utvrđeno da je apelant počinio krivično djelo, a nezadovoljstvo ishodom postupka sagledanog u cjelini ne može, samo po sebi, dovesti do zaključka o proizvoljnosti u primjeni prava.
32. Na osnovu navedenog, Ustavni sud ne može zaključiti da su redovni sudovi načinom provođenja dokaznog postupka i ocjenom izvedenih dokaza uskratili apelantu pravo na pravično suđenje u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud smatra da apelant nije ni na koji način doveden u neravnopravan položaj u odnosu na optužbu. U tom smislu se, suprotno apelantovim navodima, ne može govoriti ni o kršenju prava na jednakost strana u postupku iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije neosnovani. U okolnostima konkretnog predmeta ne postoji ništa što bi potkrijepilo zaključak da prava apelantove odbrane nisu odgovarajuće poštovana u pogledu izvedenih dokaza ili da je procjena redovnih sudova u konačnom bila proizvoljna.
33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u krivičnom postupku sagledanom u cjelini apelantu nisu bile uskraćene bilo kakve procesne garancije u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije.
VII.Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije u krivičnom postupku sagledanom u cjelini. Redovni sudovi su za svoja utvrđenja i odlučenja u osporenim presudama dali jasna i precizna obrazloženja iz kojih proizlazi da su tokom krivičnog postupka protiv apelanta poštovani svi standardi prava na pravično suđenje, a ništa ne ukazuje da je apelantu na bilo koji način uskraćeno pravo na odbranu ili da nije uživao pravo na ravnopravnost u postupku.
35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.