Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3147/22 (S. G.)
Odluka donesena 14. 05. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3147/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 05. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 14. maja 2026. godine, u predmetu broj AP-3147/22, rješavajući apelacije Svetlane Gaćeša, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Svetlane Gaćeša podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 K 273967 22 Kvlz od 2. novembra 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Svetlana Gaćeša (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Slobodan Bulatović advokat iz Banjaluke, podnijela je 10. avgusta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 K 273967 21 Kž 2 od 16. maja 2022. godine. Apelacija je registrovana pod brojem AP-3147/22.
2. Apelantica, koju zastupa isti punomoćnik, podnijela je 4. januara 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 K 273967 22 Kvlz od 2. novembra 2022. godine, kojim je odbijen apelantičin zahtjev za zaštitu zakonitosti podnesen protiv navedene presude Okružnog suda. Apelacija je registrovana pod brojem AP-64/23.
3. S obzirom na to da se navedenim apelacijama osporavaju odluke redovnih sudova donesene u istom postupku, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3147/22.
4. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 K 273967 18 K 2 od 25. septembra 2020. godine, apelantica je oglašena krivom da je radnjama bliže opisan u izreci prvostepene presude učinala krivično djelo utaja iz člana 229. stav (1) Krivičnog zakonika RS (u daljnjem tekstu: KZ RS). Apelantici je izrečena uslovna osuda kojom joj je utvrđena kazna zatvora u trajanju od četiri mjeseca, koja se neće izvršiti pod uslovom da u roku od jedne godine od dana pravosnažnosti prvostepene presude ne počini novo krivično djelo.
5. Presudom Okružnog suda broj 71 0 K 273967 21 Kž 2 od 16. maja 2022. godine odbijena je apelantičina žalba, te je potvrđena prvostepena presuda. U obrazloženju presude, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud na osnovu iskaza oštećenog (D. G.), apelantičinog iskaza i materijalnih dokaza utvrdio da je apelantica raspolagala cirkularom za koji je znala da je u vlasništvu oštećenog. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da je apelantičin suprug, kao primalac izdržavanja, sa svojim sinom – oštećenim, kao davaocem izdržavanja, 27. avgusta 2010. i 21. februara 2017. godine zaključio ugovore o doživotnom izdržavanju. Zatim je utvrđeno da je navedenim ugovorima predviđeno da sve pokretne i nepokretne stvari u vlasništvu apelantičinog supruga, nakon njegove smrti, prelaze u vlasništvo oštećenog. Takođe je utvrđeno da je nakon smrti apelantičinog supruga rješenjem o nasljeđivanju od 6. juna 2017. godine, koje je apelantica primila, određeno da se iza njega neće raspravljati zaostavština jer je svim pokretnim stvarima apelantičin suprug raspolagao navedenim ugovorima. S obzirom na to, Okružni sud je ukazao da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je apelantica znala da je sporni cirkular u vlasništvu oštećenog. Pri tome, Okružni sud ukazao da su apelantičini suprotni navodi usmjereni isključivo na izbjegavanje krivične odgovornosti. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je ukazao da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je apelantica raspolagala tuđom stvari kao da je u njenom vlasništvu, čime je izvršila krivično djelo za koje je osuđena.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 K 273967 22 Kvlz od 2. novembra 2022. godine odbijen je apelantičin zahtjev za zaštitu zakonitostosti podnesen protiv drugostepene presude. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da su u činjeničnom opisu apelantičinih radnji, sadržani svi bitni elementi bića krivičnog djela utaja iz člana 229. stav (1) KZ uključujući i subjektivni element koji obuhvata svijest da se radi o prisvajanju tuđe pokretne stvari. S obzirom na to, Vrhovni sud je ukazao da, suprotno apelantičinim navodima, odlukama nižestepenih sudova nisu povrijeđene odredbe KZ-a. Osim toga, istaknuto je da se zahtjevom za zaštitu zakonitosti u smislu odredbe člana 350. stav (1) Zakona o krivičnom postupku RS ne može osporavati pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i ocjene dokaza.
7. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U suštini, apelantica ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. U vezi s tim, apelantica naročito ističe da nije znala da su nakon smrti njenog supruga pokretne stvari koje su bile u njegovom vlasništvu prešle u vlasništvo njegovog sina – oštećenog, te da se u njenim radnjama nisu stekla obilježja krivičnog djela za koje je osuđena.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
10. Ustavni sud ukazuje da se apelantičini navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, u postupku koji je okončan presudom Vrhovnog suda, u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi dali relevantne i dovoljne razloge zbog čega su zaključili da je apelantica znala da je stvar kojom je raspolagala u vlasništvu oštećenoga čime su odgovorili na navode koje apelantica ponavlja i u apelaciji. Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman