Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1207/21 (Z. T.)

Odluka donesena 27. 03. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1207/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 03. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 27. marta 2025. godine, u predmetu broj AP-1207/21, rješavajući apelaciju Zorana Trnjaka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorana Trnjaka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 210870 20 Rev od 7. oktobra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zoran Trnjak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupaju Branislav Kosić i Sanjin Kosić, advokati iz Banjaluke, podnio je 12. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 210870 20 Rev od 7. oktobra 2020. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 210870 16 P od 6. avgusta 2019. godine obavezan je apelant da tužiocu „Sberbank“ a. d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužilac) na ime duga isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, na način i u iznosima preciznije navedenom u izreci presude.

3. U obrazloženju, Osnovni sud je naveo da je utvrdio da su pravni prednik tužioca „Volksbank“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: pravni prednik tužioca) i Geokop d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: korisnik kredita ili glavni dužnik) zaključili ugovor o dugoročnom kreditu od 24. avgusta 2012. godine. Dalje je istakao da je članom 16. tog ugovora ugovoreno da će pravni prednik tužioca jednostrano raskinuti ugovor i potraživanje po ugovoru proglasiti u cijelosti dospjelim i prije isteka roka vraćanja kredita, ako korisnik kredita u određenim rokovima preciznije navedenim u presudi, ne bude izmirivao dospjele mjesečne obaveze u skladu sa planom otplate. Sud je obrazložio da je obligacioni odnos između tužioca i apelanta zasnovan na osnovu ugovora o solidarnom jemstvu (čl. 997. i 1004. Zakona o obligacionim odnosima, u daljnjem tekstu: ZOO). Navedenim ugovorom se apelant obavezao da će kao jemac, u korist pravnog prednika tužioca, ispuniti obaveze koje je glavni dužnik preuzeo prema pravnom predniku tužioca po osnovu ugovora o dugoročnom kreditu. Dalje je naveo da je članom 3. ugovora o solidarnom jemstvu ugovoreno da se apelant obavezuje da njegova obaveza kao jemca, u potpunosti po obimu i kvalitetu odgovara obavezi koju ima glavni dužnik prema pravnom predniku tužioca. Istim članom ugovoreno je da je ta obaveza punovažna dok traje obligacioni odnos između povjerioca i dužnika, bez obzira na eventualne promjene roka trajanja/vraćanja novčanog potraživanja, kamatne stope, obezbjeđenja.

4. Dalje, Osnovni sud je naveo da je pravni prednik tužioca odobreni novčani iznos korisniku kredita stavio na raspolaganje, da korisnik kredita, a ni apelant nisu ispunjavali svoje obaveze prema tužiocu, zbog čega je tužilac ugovor o dugoročnom kreditu jednostrano raskinuo. U vezi sa tim, Osnovni sud je ukazao na odredbe čl. 17., 124. i 262. ZOO. Sud je istakao da raskid ugovora o dugoročnom kreditu ne utiče na apelantovu preuzetu obavezu o vraćanju kredita, bez obzira na eventualnu promjenu roka trajanja/vraćanja kredita i sporednih potraživanja iz člana 1. tog ugovora, jer se apelant na to obavezao članom 3. ugovora o solidarnom jemstvu.

5. Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 210870 19 Gž od 15. januara 2020. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

6. Presudom Vrhovnog suda odbijena je apelantova revizija. U obrazloženju, Vrhovni sud je naveo da apelant pogrešno smatra da je raskidom ugovora o kreditu prestalo postojati njegovo jemstvo, pozivajući se na odredbe člana 132. stav (1) ZOO. Takođe je naveo da apelant smatra da nije bio jemac za štetu već samo za ugovor o kreditu koji je tužilac jednostrano raskinuo, čime je prestao osnov da se apelant obaveže da nadoknadi štetu koju nije prouzrokovao. U vezi sa tim, Vrhovni sud je obrazložio da raskid ugovora o kreditu ne utiče na preuzetu obavezu korisnika kredita, niti apelanta kao jemca u odnosu na vraćanje kredita. Osim toga, naveo je da je tužilac bio ovlašten da zbog neredovnog izmirenja obaveza korisnika kredita jednostrano raskine ugovor o dugoročnom kreditu i cjelokupan dug proglasi dospjelim i prije isteka roka vraćanja kredita (član 16. ugovora o dugoročnom kreditu). Dalje je naveo da je tužiočevo potraživanje zasnovano na ugovoru o dugoročnom kreditu, čiji je jemac bio apelant, te da se u konkretnom slučaju nije radilo o potraživanju po osnovu naknade štete. Osim toga, sud je ukazao da je obaveza iz ugovora o dugoročnom kreditu, za koju jemči apelant kao solidarni jemac, punovažna i dospjela, da je utvrđena visina te obaveze, te da su odluke nižestepenih sudova pravilne i utemeljene na pravilnoj primjeni odredbi čl. 997., 1005. i 1007. ZOO. Osim toga, ukazao je da je apelant sa glavnim dužnikom iz osnovnog posla solidarni dužnik u pogledu obaveze koja je predmet spora, te da je pravilo o solidarnoj odgovornosti regulisano odredbom člana 414. stav (1) ZOO.

7. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da je tužilac raskinuo ugovor o dugoročnom kreditu, tako da taj ugovor više ne postoji, pa samim tim ne postoji ni jemstvo, koje je akcesorne prirode. Apelant smatra da su u skladu sa odredbom člana 132. stav (1) ZOO raskidom ugovora ugovorne strane oslobođene svojih obaveza, izuzev obaveze na naknadu štete. Apelant ističe da nije bio jemac za štetu, već jemac za ispunjenje ugovora o dugoročnom kreditu koji je tužilac jednostrano raskinuo, te da ne postoji osnov da se on obaveže da tužiocu nadoknadi štetu koju nije prouzrokovao, niti je za nju odgovoran.

8. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS», br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 414. stav (1)

Svaki dužnik solidarne obaveze odgovara povjeriocu za cijelu obavezu i povjerilac može zahtijevati njeno ispunjenje od koga hoće sve dok ne bude potpuno ispunjena, ali kad jedan dužnik ispuni obavezu, ona prestaje i svi se dužnici oslobađaju.

Član 997.

Ugovorom o jemstvu se jemac obavezuje prema povjeriocu da će ispuniti punovažnu i dospjelu obavezu dužnika, ako to ovaj ne učini.

Oblici jemstva

Član 1004. stav (3)

Ako se jemac obavezao kao jemac platac, odgovara povjeriocu kao glavni dužnik za cijelu obavezu i povjerilac može zahtijevati njeno ispunjenje bilo od glavnog dužnika bilo od jemca ili od obojice u isto vrijeme (solidarno jemstvo).

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne zakonske odredbe, detaljno obrazložili zbog čega su obavezali apelanta, kao solidarnog jemca, da tužiocu na ime duga isplati određeni novčani iznos. Naročito, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi ocijenili neosnovanim apelantov prigovor da su raskidom ugovora ugovorne strane oslobođene svojih obaveza, izuzev obaveze na naknadu štete, a da on nije bio jemac za štetu, već jemac za ispunjenje ugovora o dugoročnom kreditu, što su takođe obrazložili. Pri tom, Ustavni sud podsjeća da je u drugom predmetu razmatrao ista činjenična i pravna pitanja, te da je zaključio da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala i da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-4350/21 od 23. februara 2022. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Takođe, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

13. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1207/21 (Z. T.) | Sudska praksa | Aktio