Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1046/21 (A. J.)

Odluka donesena 27. 03. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dostava
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1046/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 03. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 27. marta 2025. godine, u predmetu broj AP-1046/21, rješavajući apelaciju Ankice Juričić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Ankica Juričić protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 K 106525 20 Kž od 10. februara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ankica Juričić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Čitluka, koju je zastupao Z.O.U. Sesar-Ćurić iz Mostara, podnijela je 29. marta 2021. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 K 106525 20 Kž od 10. februara 2021. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 K 106525 12 K od 19. aprila 2018. godine apelantica je oglašena krivom što je počinila krivično djelo Prijevara iz člana 294. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH). Apelantica je oglašena krivom i što je počinila krivično djelo Posebni slučajevi krivotvorenja isprave iz člana 374. stav 1. tačka b) KZ FBiH u vezi sa članom 373. stav 2. KZ FBiH. Za počinjena krivična djela, Općinski sud je apelantici utvrdio kazne zatvora u trajanju od osam i šest mjeseci, pa joj je uz primjenu odredaba člana 54. stav 2. tačka b) KZ FBiH, izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Na osnovu člana 212. stav 3. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH), apelantica je obavezana da oštećenom privrednom društvu „Božić“ d. o. o. Čitluk (u daljnjem tekstu: oštećeno preduzeće) vrati novčani iznos od 249.726,04 KM u roku od 15 dana računajući od dana pravomoćnosti presude, dok je sa preostalim dijelom oštećeno preduzeće upućeno na parnicu. Na osnovu člana 76. stav 1. KZ FBiH, apelantici je izrečena sigurnosna mjera - zabrana vršenja poziva, aktivnosti ili funkcije računovođe u trajanju od dvije godine, računajući od dana pravomoćnosti presude, s tim da se vrijeme provedeno na izdržavanju kazne zatvora ne uračunava u vrijeme trajanja ove sigurnosne mjere.

3. Općinski sud je utvrdio da je apelantica u periodu od 1. avgusta 2007. do 11. maja 2009. godine, kao vlasnica Agencije „Tea“ i knjigovodstvenog servisa „Boban“ Žepče (u daljnjem tekstu: servis „Boban“), pružala knjigovodstvene usluge i obavljala poslove vođenja knjigovodstva. Dalje je utvrđeno da apelantica, u navedenom periodu, nije imala urednu licencu za obavljanje tih poslova, jer nije verifikovala ranije zvanje računovođe i revizora, u skladu sa odredbama Zakona o računovodstvu i reviziji u Federaciji BiH („Službene novine Federacije BiH“ broj: 36/05, stupio na snagu 16. juna 2005. godine). Uprkos tome, apelantica je sa oštećenim preduzećem zaključila ugovor o vođenju knjigovodstva. Radeći poslove za koje je zaključila ugovor, apelantica je popunjavala uplatnice za oštećeno preduzeće, na način da je na mjestu broja žiro - računa poreskog organa upisivala broj transakcijskog računa servisa „Boban“. Apelantica je zatim tako popunjene uplatnice davala na potpis ovlaštenim licima oštećenog preduzeća, koji su ih potpisivali, misleći da plaćaju obaveze PDV-a. Na taj način su novčana sredstva, čiji su iznosi upisani na uplatnicama, išla na račun servisa „Boban“. Apelantica je potom ta sredstva, u ukupnom iznosu od 249.726,04 KM, podigla i prisvojila.

4. Činjenično stanje opisano u prethodnoj tački, Općinski sud je utvrdio na osnovu predloženih dokaza optužbe i odbrane koje je proveo na glavnom pretresu. Provedeni su dokazi optužbe, saslušanja vlasnikā oštećenog preduzeća Z. B. i I. B., pet svjedoka i vještaka ekonomske struke V. H. (u daljnjem tekstu: vještak optužbe), kao i ostali detaljno navedeni dokazi u obrazloženju presude. Kao dokazi odbrane, provedeno je saslušanja apelantice u svojstvu svjedoka i saslušanje pet svjedoka te vještaka ekonomske struke K. N. (u daljnjem tekstu: vještak odbrane). Navedeno je da je obrana, na glavnoj raspravi, odustala od saslušanja svjedoka B. V. i I. B.

5. Općinski sud je naveo da su iskazi svjedoka optužbe potvrđeni iskazom vještaka optužbe, koji je po naredbi Kantonalnog tužilaštva uradio financijsko vještačenje. Iz nalaza i mišljenja vještaka optužbe, utvrđeno je da su sve transakcije u korist servisa „Boban“, u stvari isplate sa računa oštećenog preduzeća i da su knjižene kao obaveze za PDV. Vještačenje je prvenstveno bilo usmjereno na banke i transakcije koje su se odvijale s transakcijskog računa oštećenog preduzeća prema računu servisa „Boban“. Utvrđeno je da je na uplatnicama oštećenog preduzeća bilo evidentirano da je svrha isplate novca sa računa bila uplata PDV koji se plaća Upravi za indirektno oporezivanje, ali da je na uplatnicama bio upisan transakcijski račun servisa „Boban“. Budući da je novac uplaćen na transakcijski račun servisa „Boban“, obrazloženo je da uplate novca nisu ni mogle biti knjižene kao izvršena obaveza oštećenog preduzeća da plati PDV-a i da je na taj način „došlo do mimoilaženja Porezne uprave“. Općinski sud je cijenio i analizirao iskaz vještaka obrane i istakao da se vještak u svom nalazu i mišljenju nije bavio važnim činjenicama u ovom krivičnom predmetu niti drugim relevantnim činjenica za ovaj krivični postupak.

6. Općinski sud je zaključio da su materijalni dokazi u konkretnom krivičnom predmetu pribavljeni na zakonit način, jer se u spisu nalazi naredba Kantonalnog suda od 17. decembra 2009. godine, iz koje je vidljivo da je donesena na prijedlog Kantonalnog tužilaštva od 14. decembra 2009. godine. Tom naredbom je ovlaštenim zaposlenicima Finansijske policije - Odjeljenja za inspekcijski nadzor naređeno privremeno oduzimanje originalne knjigovodstvene dokumentacije relevantne za ovaj predmet. Općinski sud je ocijenio da u konkretnom slučaju nije bilo potrebe za primjenom člana 85. stav 1. ZKP FBiH, koji reguliše radnju otvaranja i pregleda privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije, jer su svi privremeno oduzeti predmeti i dokumentacija detaljno popisani i precizno evidentirani u potvrdi o privremenom oduzimanju. Općinski sud je ocijenio da su neosnovani apelanticini navodi da su izjave kojima je priznala dug prema oštećenom preduzeću i koje je potpisala kod notara Anice Nakić date pod prisilom, jer ti navodi nisu potkrijepljeni ostalim dokazima.

7. Prilikom odlučivanja o sankciji, Općinski sud je cijenio olakšavajuće okolnosti koje se ogledaju u činjenici da apelantica nije ranije osuđivana i da je udata i majka dvoje punoljetne djece. Od otežavajućih okolnosti, Općinski sud je cijenio upornost i bezobzirnost u apelanticinom ponašanju.

8. Kantonalni sud je presudom broj 58 0 K 106525 20 Kž od 10. februara 2021. godine, žalbu apelanticinog branitelja djelomično uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način da je odbio optužbu za radnje opisane pod tačkom II izreke prvostepene presude (krivično djelo Posebni slučajevi krivotvorenja isprave). Slijedom toga, Kantonalni sud je preinačio i odluku o kazni te je apelanticu za krivično djelo prijevare osudio na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci. U preostalom dijelu, prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.

9. Kantonalni sud je ocijenio da okolnost da je prvostepeni sud očigledno propustio da pismeni otpravak prvostepene presude sačini u rokovima iz člana 304. stav l. ZKP FBiH, jer je pobijana presuda donesena u aprilu 2018. godine, a strankama dostavljena u junu 2020. godine, kao i to što je pogrešno naznačio osobe prisutne na objavi presude, ne može samo po sebi automatski značiti bitnu povredu odredaba krivičnog postupka. U vezi s tim, Kantonalni sud je ocijenio da je, u međuvremenu, za krivično djelo Posebni slučajevi krivotvorenja isprave, nastupila apsolutna zastara krivičnog gonjenja i to 2019. godine, zbog čega je djelimično preinačio prvostepenu presudu kako je već navedeno.

10. Kantonalni sud je apelanticine navode da je imala urednu licencu za vođenje knjigovodstvene dokumentacije, „samo joj nije obnovljena“ zbog navodno loše materijalne situacije, jer je bilo potrebno prisustvovati seminarima i plaćati članarinu što je godišnji trošak od 2.500,00 KM, ocijenio neosnovanim. Ovakvi žalbeni navodi, prema stavu Kantonalnog suda, jasno ukazuju da apelantica nije imala urednu licencu za vođenje knjigovodstvene dokumentacije, slijedom čega ni dozvolu da pruža profesionalne revizijske i računovodstvene usluge trećim osobama. Kantonalni sud je istakao da pravilne činjenične zaključke prvostepenog suda ne može dovesti u pitanje pozivanje u žalbi na sadržaj revizorskog izvještaja za 2008. godinu, u vezi s čim je predloženo saslušanje svjedoka B. V. Međutim, u žalbi se potvrđuje da je odbrana odustala od toga prijedloga. Kantonalni sud je ocijenio pravilnim i ostale činjenične i pravne zaključke prvostepenog suda.

11. Apelantica ukazuje na povredu prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila i tokom krivičnog postupka. Naročito, apelantica navodi da joj je prvostepena presuda dostavljena dvije godine nakon njenog donošenja, što je „nezakonito i nedopustivo“. Osim toga, apelantica navodi da je u „izreci“ prvostepene presude, pogrešno konstatovano da su izricanju presude prisustvovali kantonalni tužilac i branilac. Apelantica obrazlaže da zbog teške financijske situacije, nije bila u mogućnosti da obnovi licencu za obavljanje poslova knjigovođe. Neovisno od toga, ističe da je svu računovodstvenu dokumentaciju radila uredno i po načelima struke i nauke. Svjedok koji je to mogao potvrditi (B. V.) nije se pojavio na suđenju, mada je tri puta bio pozvan, tako da je apelantica odustala od njegovog saslušanja. Apelantica smatra da je sud neosnovano poklonio vjeru samo vještaku optužbe. Osim toga, apelantica ističe da tokom istrage nije došlo do, zakonom propisanog, otvaranja privremeno oduzetih predmeta, jer ona nije pozvana na to otvaranje. Smatra da joj je tokom postupka „uskraćeno pravo na pravično suđenje“ jer niti jedan svjedok obrane, izuzev njenog supruga, nije saslušan. Apelantica smatra da redovni sudovi prilikom izricanja kazne nisu cijenili olakšavajuće okolnosti.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, predstavka broj 53363/99 i Khudunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, tačka 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, točka 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

14. U vezi sa navodima koji se tiču ocjene sadržaja provedenih dokaza, kao i primjene materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav

1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, inter alia, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, točka 23).

15. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u osporenim presudama nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, njihovo dovođenje u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelantica počinila krivično djelo za koje je osuđena. Dalje, apelantica nije obrazložila kako činjenica da je presuda izrađena i dostavljena nakon dvije godine od njenog donošenja te da je u „izreci“ prvostepene presude pogrešno konstatovano ko je bio prisutan izricanju presude, utiče na pravičnost provedenog krivičnog postupka. Štaviše, Ustavni sud zapaža da je upravo zbog propusta Općinskog suda da apelantici dostavi prvostepenu presudu u zakonom propisanom roku, što Ustavni sud ni u kom slučaju ne opravdava, došlo do nastupanja apsolutne zastare za jedno od krivičnih djela za koja je apelantica osuđena prvostepenom presudom. Zbog toga je Kantonalni sud, u odnosu na to krivično djelo odbio optužbu. Također, Ustavni sud zapaža da apelantica u apelaciji ne osporava da je poslove vođenja knjigovodstva obavljala, iako za to nije imala zakonom propisanu licencu. Na taj način je, kako su to zaključili i redovni sudovi vlasnike oštećenog preduzeća dovela u zabludu i sebi pribavila protupravnu imovinsku korist, što je detaljno obrazloženo. Dalje, Ustavni sud smatra da su dati i relevantni razlozi o tome koje je dokaze sud proveo a koje ne, zatim da je privremeno oduzeta dokumentacija pribavljena na zakonit način, kao i svoj zaključak da u konkretnom slučaju nije bilo potrebe za pozivanjem apelantice na „otvaranje“ oduzetih predmeta. Naime, oduzeti predmeti su relevantni finansijski dokumenti koji su detaljno popisani u potvrdi o oduzimanju, pa stoga apelanticu i njenog branitelja nije bilo potrebno zvati da prisustvuje „otvaranju“ oduzetih predmeta. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud, prilikom odmjeravanja kazne apelantici, imao u vidu olakšavajuće okolnosti koje su uticale na visinu kazne o čemu je također dato odgovarajuće obrazloženje. Konačno, Ustavni sud ne može zaključiti da je, u cjelini, ovaj krivični postupak proveden na način koji bi doveo do povrede apelanticinog prava na pravično suđenje. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Ustavni sud primjećuje da izuzev formalnog navođenja, apelantica u daljnjem tekstu nigdje nije obrazložila ove navode, pa ih Ustavni sud neće ispitivati.

17. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanticini navodi u konkretnom slučaju pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su svi ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1046/21 (A. J.) | Sudska praksa | Aktio