Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2439/22 (Z.K. i drugi)
Odluka donesena 23. 03. 2023.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Aktivna legitimacija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2439/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 03. 2023.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Mirsad Ćeman, Zlatko M. Knežević i Helen Keller i suci Seada Palavrić, Angelika Nussberger i Ledi Bianku, na sjednici održanoj 23. ožujka 2023. godine, u predmetu broj AP- 2439/22, rješavajući apelacije koje su podnijele Z. K. i drugi, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Z. K. protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 159568 18 Gž od 10. studenog 2021. godine;
V. A. protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P
152446 21 Gž 2 od 9. ožujka 2022. godine;
L. S. protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 156962 17 Gž od 9. veljače 2022. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neutemeljene.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2439/22
1. Z. K. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Sadudin Zaklan odvjetnik iz Mostara, podnijela je 30. lipnja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 159568 22 Rev od 7. travnja 2022. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 159568 18 Gž od 10. studenog 2021. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 159568 15 od 10. listopada 2017. godine.
2. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-379/22 od 20. travnja 2022. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantica podnijela protiv presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda apelantičina revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja učinkovit pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
2. AP-4117/22
3. V. A. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Sadudin Zaklan odvjetnik iz Mostara, podnijela je 3. studenog 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 58 0 P 152446 22 Rev od 12. srpnja 2022. godine, Presude Kantonalnog suda broj 58 0 P 152446 21 Gž 2 od 9. ožujka 2022. godine i Presude Općinskog suda broj 58 0 P 152446 14 P od 29. listopada 2021. godine.
4. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-1990/22 od 7. rujna 2022. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantica podnijela protiv presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda apelantičina revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja učinkovit pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
3. AP-4119/22
5. L. S. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Sadudin Zaklan odvjetnik iz Mostara, podnijela je 3. studenog 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 58 0 P 156962 22 Rev od 12. srpnja 2022. godine, Presude Kantonalnog suda broj 58 0 P 156962 17 Gž od 9. veljače 2022. godine i Presude Općinskog suda broj 58 0 P 156962 14 P od 13. prosinca 2016. godine.
6. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-1786/22 od 8. lipnja 2022. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantica podnijela protiv presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda apelantičina revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja učinkovit pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
7. U obrazloženju prvostupanjskih presuda, Općinski sud je, između ostalog, naveo da je tužiteljev pravni prednik (Javna ustanova RMC „Dr Safet Mujić“ Mostar), po ranije donesenim presudama Kantonalnog suda, u postupku ovrhe isplatio apelanticama određene novčane iznose na ime potraživanja iz radnog odnosa. Općinski sud je utvrdio da je, u predmetu AP-2439/22 ovrha provedena 11. studenog 2011. godine, u predmetu AP-4117/22 13. prosinca 2011. godine, dok je u predmetu AP-4119/22 ovrha provedena 4. ožujka 2013. godine. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao na odredbe članka 54. Zakona o ovršnom postupku, kojima je propisano da ovršenik, u istom ovršnom postupku, može podnijeti prijedlog za protuovrhu, u roku od 30 dana od dana kad je saznao za razlog za protuovrhe, a najkasnije u roku od jedne godine od dana okončanja ovršnog postupka. Imajući u vidu navedeno, prvostupanjski sud je ukazao da je tužitelj mogao podnijeti prijedlog za protuvrhu najkasnije do 11. studenog 2012. godine, odnosno 13. prosinca 2012. godine, odnosno 4. ožujka 2014. godine. S obzirom da su u konkretnim predmetima tužbe podnesene (u predmetu AP-2439/22 - 14. siječnja 2015. godine, AP-4117/22 - 10. lipnja 2014. godine i AP- 4119/22 - 3. studenog 2014. godine), prvostupanjski sud je zaključio da su neutemeljeni navodi apelantica u pogledu preuranjenosti tužbi.
8. U obrazloženju osporenih presuda, Kantonalni sud je naveo da, nakon što je Vrhovni sud ukinuo navedene presude Kantonalnog suda, taj sud u ponovnim postupcima odbio kao neutemeljene tužbene zahtjeve apelantica. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je na taj način otpao pravni osnov za isplatu koja je u ovršnim postupcima izvršena na teret tužitelja, čime je nastala obveza apelantica da vrate ono što su stekle po osnovu navedenih ovršnih isprava shodno odredbama članka 210. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je neutemeljen prigovor apelantica u pogledu nedostatka aktivne legitimacije tužitelja. Naime, ukazao je da iz rješenja o registraciji Općinskog suda od 13. travnja 2015. godine proizlazi da je tužitelj jedan od pravnih sljednika Javne ustanove RMC „Dr Safet Mujić“ Mostar. Također, U predmetima AP-4117/22 i AP-4119/22, Kantonalni sud je naveo da su neutemeljeni prigovori apelantica u pogledu pokretanja postupka protuovrhe. Naime, ukazao je da je, nakon što je ovrha provedena, protekao rok od 30 dana, odnosno rok od jedne godine, u kojem bi tužitelj u istom postupku mogao zatražiti od suda da apelanticama naloži da vrate ono što su ovrhom dobile u smislu članka 54. Zakona o ovršnom postupku. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da je tužitelju, prije podnošenja tužbi u konkretnim predmetima, protekao subjektivni i objektivni rok za podnošenje protuovrhe, čime je tužitelj stekao pravo na podnošenje tužbi u parničnom postupku. Također, u predmetu AP-2439/22 Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno odlučio o svim apelantičinim prigovorima istaknutim tijekom postupka, te da je u tom pravcu dao valjane razloge, koje i taj sud prihvaća u cijelosti.
9. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa člankom 32. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2439/22.
10. U navedenim apelacijama apelantice se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantice, u suštini, ponavljaju navode koje su iznosile i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističu da redovni sudovi nisu mogli usvojiti tužbene zahtjeve, jer je tužitelj trebao pokrenuti postupak protuovrhe. Osim toga, apelantice ističnedostatak aktivne legitimacije tužitelja, te
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. veljače 2019. godine, točka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
13. Ustavni sud ukazuje da se apelacijski navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, točka 23). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, točka 23).
14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacijskih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud odgovorio na sve bitne navode koje apelantice ističu i u apelacijama, a naročito je dao jasno obrazloženje u pogledu prigovora nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, te preuranjenosti podnesenih tužbi. Također, apelantice ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenim postupcima prekršena neka procesna garancija iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u odnosu na navedene apelacije ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelantice su se pozvale i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelacijama pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao ista ili slična činjenična i pravna pitanje, te da u vezi s tim nije utvrdio kršenje prava na pravično suđenje i prava na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2139/22 od 5. listopada 2022. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
15. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantica u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvale, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
16. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić