Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2392/22 (F. G. i drugi)

Odluka donesena 19. 01. 2023.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
  • Invalidnina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2392/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 01. 2023.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Mirsad Ćeman, Zlatko M. Knežević i Helen Keller i suci Seada Palavrić, Angelika Nussberger i Ledi Bianku, na sjednici održanoj 19. januara 2023. godine, u predmetu broj AP- 2392/22, rješavajući apelacije koje su podnijeli Fahrija Gvozden i drugi, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) i članka 57. stavak (2) točka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Fahrija Gvozden protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 70 0 U 007522 19 U od 4. veljače 2021. godine;

Cmiljan Tomić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH 70 0 U 066184 17 U od 12. studenog 2019. godine i Mirsad Šahović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 70 0 U 006888 18 U od 20. siječnja 2021. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neutemeljene.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2392/22

1. Fahrija Gvozden (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nermin Dizdar odvjetnik iz Mostara, podnio je 27. lipnja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 007522 21 Uvp od 3. lipnja 2022. godine i Presude Vrhovnog suda broj 70 0 U 007522 19 U od 4. veljače 2021. godine.

2. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-1639/21 od 9. lipnja 2021. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Vrhovnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 3. lipnja 2022. godine apelantov zahtjev za izvanredno preispitivanje odluke odbačen kao nedopušten, te da kao takav ne predstavlja učinkovit pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Vrhovnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.

3. Rješenjem Federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalida domovinskog rata (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) od 25. lipnja 2019. godine ukinuto je konačno rješenje Službe za društvene djelatnosti i pitanja branitelja Općine Prozor-Rama od 30. travnja 2017. godine i upravna stvar je riješena tako da je apelantu prestalo svojstvo ratnog vojnog invalida i pravo na osobnu invalidninu. Presudom Vrhovnog suda od 4. veljače 2021. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv navedenog rješenja.

2. AP-2816/22

4. Cmiljan Tomić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Jerko Čilić odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 20. srpnja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 70 0 U 006184 20 Uvp od 19. svibnja 2022. godine, Presude Vrhovnog suda broj 70 0 U 066184 17 U od 12. studenog 2019. godine i Rješenja Federalnog ministarstva broj UP- I-03-41-ZKZ-4462/15 od 9. siječnja 2017. godine.

5. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-693/20 od 26. ožujka 2020. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Vrhovnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda apelantov zahtjev za izvanredno preispitivanje odluke odbačen kao nedopušten, te da kao takav ne predstavlja učinkovit pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Vrhovnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.

6. Rješenjem Federalnog ministarstva od 9. siječnja 2017. godine ukinuto je konačno rješenje Službe za branitelje iz Domovinskog rata Općine Ljubuški od 6. prosinca 2005. godine i upravna stvar je riješena tako da je apelantu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida X grupe sa 20% vojne invalidnosti, te da kao takav ima pravo na osobnu invalidninu u određenom mjesečnom novčanom iznosu. Presudom Vrhovnog suda od 12. studenog 2019. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv navedenog rješenja.

3. AP-4097/22

7. Mirsad Šahović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Nermin Dizdar odvjetnik iz Mostara, podnio je 1. studenog 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 70 0 U 006888 21 Uvp od 12. listopada 2022. godine i Presude Vrhovnog suda broj 70 0 U 006888 18 U od 20. siječnja 2021. godine.

8. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-1188/21 od 5. svibnja 2021. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Vrhovnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda apelantov zahtjev za izvanredno preispitivanje odluke odbačen kao nedopušten, te da kao takav ne predstavlja učinkovit pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Vrhovnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.

9. Rješenjem Federalnog ministarstva od 12. rujna 2018. godine ukinuto je konačno rješenje Uprave za pitanja branitelja Hercegovačko-neretvanskog kantona od 7. ožujka 2007. godine i upravna stvar je riješena tako da apelantu prestaje svojstvo ratnog vojnog invalida i pravo na osobnu invalidninu. Presudom Vrhovnog suda od 20. siječnja 2021. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv navedenog rješenja.

10. U obrazloženjima osporenih presuda Vrhovni sud je naveo da je Federalno ministarstvo rješavajući po službenoj dužnosti, u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu, uputilo predmete apelanata nadležnom liječničkom povjerenstvu shodno odredbama članka 7. stavak 3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko invalidske zaštite (u daljnjem tekstu: Zakon o provođenju kontrole). Nadalje, naveo je da je drugostupanjsko liječničko povjerenstvo, odlučujući o prigovorima apelanata, donijelo nalaz i mišljenje na temelju neposrednog pregleda apelanata i ponovnog uvida u kompletnu medicinsku dokumentaciju. Vrhovni sud je ukazao da su osporena rješenja utemeljena na nalazima i mišljenjima koja su potpuna, jasna i detaljno obrazložena, te da sadrže sve činjenice i okolnosti od značaja za donošenje pravilnog rješenja u smislu članka 8. stavak 2. Pravilnika o radu liječničkih povjerenstava u postupku ostvarivanja prava po Zakonu o pravima branitelja i članova njihovih obitelji (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Također, Vrhovni sud je naveo da su apelantima uredno dostavljeni nalazi i mišljenja liječničkih povjerenstava, na koje su apelanti izjavili prigovore, te da je nalaz i mišljenje drugostupanjskog liječničkog povjerenstva apelantima dostavljeni uz osporeno rješenje shodno odredbama članka 23. stavak 2. Pravilnika. Pri tome, ukazao je da je, ulaganjem prigovora na nalaz i mišljenje liječničkog povjerenstva, kao i podnošenjem tužbe protiv osporenih rješenja, apelantima omogućeno da se izjasne o svim činjenicama i okolnostima, koje su smatrali bitnim za ocjenu njihove invalidnosti. Osim toga, u predmetu AP-2816/22 Vrhovni sud je naveo da je odbio prijedlog apelantovog punomoćnika da se u pogledu stupnja apelantove vojne invalidnosti, provede vještačenje po ovlaštenom vještaku medicinske struke, jer Zakonom o provođenju kontrole nije propisan takav vid vještačenja. Naime, ukazao je da u postupku kontrole zakonitosti korištenja ostvarenih prava, nalaz i mišljenje donosi isključivo liječničko povjerenstvo Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja shodno odredbama čl. 3, 4. i 5. Pravilnika.

11. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa člankom 32. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2392/22.

12. U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti, u suštini, ponavljaju navode koje su iznosili i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito osporavaju nalaz i mišljenje nadležnih liječničkih povjerenstava, te smatraju da im je uskraćeno pravo na sudjelovanje u upravnom postupku. Također, apelant u predmetu AP-2816/22 osporava odluku Vrhovnog suda u dijelu u kojem je odbijen njegov prijedlog da se izvrši vještačenje po vještaku medicinske struke. Osim toga, pozvao se i na povredu prava na učinkovit pravni lijek, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasniva na istim tvrdnjama koje je iznio u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. veljače 2019. godine, točka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

15. Ustavni sud ukazuje da se navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, točka 23). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, točka 23).

16. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacijskih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakon o provođenju kontrole i Pravilnika, u obrazloženju odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dao relevantne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući o identičnim navodima apelanata, u obrazloženju osporenih odluka dao jasne razloge o neosnovanosti tih navoda, čime je odgovorio na sva pitanja koja su bila ključna za odlučenje. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava apelanata na pravično suđenje. Osim toga, apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnim slučajevima ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u pojedinačnim apelacijama pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

17. Osim toga, imajući u vidu da je u predmetu AP-2816/22 apelant imao i koristio mogućnost podnošenja zakonom propisanog pravnog lijeka, Ustavni sud ukazuje da činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao apelantovim uspjehom u postupku, ne pokreće pitanje kršenja prava na učinkovit pravni lijek.

18. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao ista ili slična činjenična i pravna pitanja u kontekstu identičnih navoda, te da u vezi s tim nije utvrdio kršenje navedenih ustavnih prava (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-1396/22 od 7. rujna 2022. godine i AP-1439/21 od 5. listopada 2022. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).

19. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

20. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2392/22 (F. G. i drugi) | Sudska praksa | Aktio