Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4142/22 (M. R.)
Odluka donesena 23. 03. 2023.
- Povreda
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Opravdanost dužine trajanja pritvora prije suđenja
- Nadležana sudska vlast u kontekstu člana 5. EK
- Mjere zabrane
- Pritvor
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4142/22
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 03. 2023.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-4142/22, rješavajući apelaciju Martine Roso, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Mirsad Ćeman, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Helen Keller, potpredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Angelika Nußberger, sutkinja Ledi Bianku, sudija na sjednici održanoj 23. marta 2023. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Martine Roso.
Utvrđuje se povreda prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. u vezi sa stavom 1. tačka c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što nije bila izvršena obavezna dvomjesečna kontrola opravdanosti apelantičinog pritvora, u skladu sa članom 202.
stav (1) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske, nakon Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 K 328953 21 K od 27. jula 2022. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Martine Roso podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 K 328953 22 Kž 6 od 27. oktobra 2022. godine u odnosu na navode o kršenju prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda jer je kontrolu opravdanosti apelantičinog pritvora izvršio nadležan sud.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Martina Roso (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa advokat Slobodan Perić iz Banje Luke, podnijela je 4. novembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 K 328953 22 Kž 6 od 27. oktobra 2022. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 K 328953 22 Kv 9 od 14. oktobra 2022. godine. Apelantica je također podnijela Ustavnom sudu zahtjev za donošenje privremene mjere kojim je tražila da se ukine pritvor i apelantica odmah pusti na slobodu do donošenja nove odluke o mjerama zabrane. Apelantica je 28. novembra 2022. godine dopunila apelaciju.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 2. decembra 2022. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Okružni sud, Osnovni sud i Tužilaštvo su 21. decembra 2022. godine dostavili odgovore na apelaciju.
4. Ustavni sud je 12. i 23. decembra 2022. godine proslijedio apelantici odgovore na apelaciju radi eventualnog izjašnjenja.
5. Apelantica je 12. i 25. decembra 2022. godine dostavila izjašnjenja na odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
7. Rješenjem Osnovnog suda od 17. jula 2020. godine apelantici su određene mjere zabrane (zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja). Tužilaštvo je 9. oktobra 2020. godine optužilo apelanticu za počinjenje više krivičnih djela iz Krivičnog zakonika Republike Srpske i taj postupak je u toku pred Osnovnim sudom.
8. Kontrolom izrečenih mjera zabrane utvrđeno je da ih apelantica nije poštovala, zbog čega je 1. aprila 2022. godine Osnovni sud donio rješenje o određivanju pritvora apelantici, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda od 11. aprila 2022. godine. Apelantici je određen pritvor do okončanja glavnog pretresa i objavljivanja presude, a najduže godinu dana i šest mjeseci počev od lišenja apelantice slobode, uz kontrolu opravdanosti pritvora po isteku svaka dva mjeseca. Pritvor je određen iz razloga propisanih članom 190. stav (2) u vezi sa stavom (1) tačka a) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS).
9. Na ročištu za glavni pretres od 8. juna 2022. godine apelantičin branilac je predložio da se apelantici ukine pritvor.
10. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 K 328953 21 K od 12. jula 2022. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 K 328953 22 Kž 5 od 27. jula 2022. godine, odbijen je prijedlog apelantičinog branioca za ukidanje pritvora.
11. Apelantica je 26. maja 2022. godine podnijela apelaciju protiv rješenja od 1. i 11. aprila 2022. godine. Ustavni sud je 18. oktobra 2022. godine donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-1874/22 (dostupna na www.ustavnisud.ba), kojom je apelaciju odbio kao neosnovanu. Postupak u kojem su donesene osporene odluke
12. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 K 328953 22 Kv 9 od 14. oktobra 2022. godine (u daljnjem tekstu: prvostepeno rješenje) utvrđeno je da i dalje postoje razlozi za pritvor apelantici određen rješenjem tog suda od 1. aprila 2022. godine.
13. Pozivajući se na odredbu člana 202. stav (1) ZKPRS, Osnovni sud je istakao da se rješenje Okružnog suda od 27. jula 2022. godine ima smatrati posljednjim kojim je izvršena kontrola opravdanosti pritvora u apelantičinom slučaju. U vezi s tim je navedeno da je predsjednik vijeća dostavio krivični spis vanraspravnom vijeću 12. oktobra 2022. godine radi kontrole opravdanosti pritvora, pošto su protekla dva mjeseca od pravosnažnosti posljednjeg rješenja o pritvoru. Dalje je navedeno da i dalje postoje razlozi za pritvor propisani članom 190. stav (2) u vezi sa stavom (1) tačka a) ZKPRS, budući da apelantica nije poštovala odluku suda u pogledu mjera zabrane. Pritom je navedeno i da je činjenicama koje je apelantičin branilac iznosio u postupku sud raspolagao prilikom zamjene mjera zabrane mjerom pritvora. Napomenuto je da od posljednjeg pravosnažnog rješenja o produženju pritvora sudu nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi koji bi ukazivali da apelantičin boravak u pritvoru više ne bi bio opravdan.
14. Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 K 328953 22 Kž 6 od 27. oktobra 2022. godine (u daljnjem tekstu: drugostepeno rješenje) odbijena je kao neosnovana žalba apelantičinog branioca izjavljena protiv prvostepenog rješenja.
15. U obrazloženju drugostepenog rješenja je navedeno da žalbeni prigovori koji se odnose na „nepostupanje prvostepenog suda u smislu kontrole izrečenih mjera zabrane“ nisu od utjecaja i ne mogu se cijeniti u žalbi protiv prvostepenog rješenja. Istaknuto je da je neosnovan žalbeni prigovor da je prvostepeno rješenje doneseno protivno odredbama ZKPRS, odnosno da ga je trebalo donijeti vijeće pred kojim se vodi glavni pretres. U vezi s tim je ukazano da nije od utjecaja činjenica da li kontrolu pritvora vrši vijeće pred kojim se vodi glavni pretres ili „Kv“ za utvrđivanje da li i dalje postoje razlozi za pritvor. Također je navedeno da su neosnovani žalbeni prigovori da je odbrana ponudila nove činjenice i dokaze zbog kojih je bilo nužno ukinuti pritvor apelantici i ponovo joj odrediti mjere zabrane koje su joj ranije bile određene.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
16. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav (3) i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica, prvenstveno, ukazuje da je osporeno prvostepeno rješenje donijelo vijeće koje „nema nikakve veze s glavnim pretresom koji je u toku i koje sudi u sasvim drugom sastavu sudija predsjednika i članova vijeća“. Dalje se navodi da je pritvor prvi put preispitan nakon pet mjeseci, te da je krajnji rok za ponovno preispitivanje mjere pritvora bio 27. septembra 2022. godine, odnosno da je od posljednjeg odlučivanja proteklo više od dva mjeseca. Shodno tome, apelantica traži da se utvrdi kršenje člana 5. Evropske konvencije jer Osnovni sud nije u zakonskom roku iz člana 202. stav (1) ZKPRS izvršio kontrolu opravdanosti mjere pritvora apelantici. Apelantica je podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere da joj se ukine pritvor i da se ona odmah pusti na slobodu do donošenja nove odluke o mjerama zabrane.
17. U dopuni apelacije su precizirani apelacioni navodi.
II.Odgovor na apelaciju
18. Okružni sud je naveo da su u tom krivičnom postupku poštovana sva apelantičina prava, pa je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
19. Osnovni sud je naveo da su apelantičini navodi neosnovani i nedokazani, te su bili detaljno analizirani i razmotreni pred redovnim sudovima. Stoga je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
20. Tužilaštvo je navelo da se ne može prihvatiti navod da je pritvor prvi put preispitan nakon više od pet mjeseci s obzirom na to da je 11. aprila 2022. godine odbijena kao neosnovana žalba apelantičinih branilaca izjavljena protiv rješenja Osnovnog suda od 1. aprila 2022. godine. Dalje je navedeno da je 12. jula 2022. godine doneseno rješenje kojim je odbijen kao neosnovan prijedlog odbrane za ukidanje pritvora apelantici, koji je odbrana predložila 8. juna 2022. godine na glavnom pretresu. Time je sud izvršio kontrolu opravdanosti pritvora i zaključio da i dalje postoje razlozi za pritvor koji je određen 1. aprila 2022. godine, što je potvrđeno rješenjem Okružnog suda od 27. jula 2022. godine. U odnosu na apelantičin navod da je krajnji rok za kontrolu pritvora bio 27. septembar 2022. godine, Tužilaštvo je istaklo da nepoštovanje zakonom utvrđenih rokova za automatsko preispitivanje pritvora ne mora nužno dovesti do povrede člana 5. Evropske konvencije ako je postupak u kojem je ispitana zakonitost pritvora ipak bio brz. U konkretnom slučaju, iako postoje određene nepravilnosti, vrijeme koje je proteklo od preispitivanja posljednjeg rješenja opravdanosti pritvora ne može se smatrati prekomjernim jer je proteklo samo 17 dana. Osim toga, Tužilaštvo je navelo da, kada zakonom nije izričito propisana funkcionalna nadležnost suda, onda je za donošenje odluke van glavnog pretresa, u smislu člana 24. stav (5) ZKPRS, nadležno vanraspravno vijeće (od troje sudija). S obzirom na to, predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
21. U izjašnjenjima na odgovore na apelaciju apelantica je ponovila navode i zahtjeve iz apelacije i dopune apelacije.
V.Relevantni propisi
22. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi: Sastav suda Član 24. stav (5) (5) U vijeću sastavljenom od troje sudija sud odlučuje o žalbama protiv rješenja kada je to određeno ovim zakonom i donosi druge odluke van glavnog pretresa.
Pritvor nakon potvrđivanja optužnice Član 202. st. (1) (1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.
VI.Dopustivost i meritum
23. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana, u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
24. Apelantica smatra da su joj osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud smatra da pitanja problematizirana apelacijom svojom suštinom isključivo pokreću garancije u vezi sa članom 5. Evropske konvencije.
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
26. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo [...] bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
a) U odnosu na navode da je kontrolu apelantičinog pritvora izvršio nenadležan sud
27. U konkretnom slučaju iz osporenih rješenja proizlazi da je apelantici produžen pritvor zbog osnovane sumnje da je počinila krivična djela propisana Krivičnim zakonikom Republike Srpske, zbog čega njeno lišenje slobode potpada pod član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije.
28. Da bi pritvor bio kompatibilan sa članom 5. stav 1. Evropske konvencije mora ispunjavati tri uslova. Prvo, mora biti zasnovan na „osnovanoj sumnji” da je određena osoba počinila krivično djelo, što pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija koje bi objektivnog posmatrača uvjerile da je ta osoba mogla počiniti krivično djelo. Drugo, svrha pritvora mora biti da se određena osoba dovede pred „nadležnu zakonitu vlast” – što treba razmotriti nezavisno od toga da li je ta svrha postignuta. Treće, pritvor prema tački (c) mora, kao i svako lišenje slobode prema članu 5. stav 1. Evropske konvencije, biti „zakonito“ i „u skladu s postupkom propisanim zakonom“ (vidi Evropski sud [Veliko vijeće], Merabishvili protiv Gruzije, presuda od 28. novembra 2017. godine, predstavka broj 72508/13, tač. 181–186. s daljnjim referencama).
29. Ustavni sud prvenstveno konstatira da apelantica, u svjetlu prethodno navedena tri uslova iz člana 5. stav 1. Evropske konvencije, jedino problematizira činjenicu da je osporenu prvostepenu odluku o produženju njenog pritvora donijelo nenadležno sudsko vijeće, odnosno sud. Dakle, radi se o apelantičinom pravu da o njenom (daljnjem) lišenju slobode odluči „nadležna zakonita vlast“. Stoga, u okolnostima konkretnog predmeta nije neophodno ispitati ostala dva uslova. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da član 5. stav 1. tačka c) čini cjelinu sa članom 5. stav 3. Evropske konvencije, te izraz „nadležna zakonita vlast“ u tački c) predstavlja sinonim, odnosno skraćeni oblik za „sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast“ (vidi Evropski sud, Magee i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 12. maja 2015. godine, predstavke br. 26289/12, 29062/12 i 29891/12, tačka 80. s daljnjim referencama).
30. Iz stanja spisa predmeta proizlazi da je tačan apelantičin navod da osporenu prvostepenu odluku nije donijelo sudsko vijeće koje odlučuje u krivičnom postupku protiv apelantice na glavnom pretresu. To pravno pitanje je ujedno bilo predmet žalbe pred drugostepenim sudom. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da odredbe ZKPRS ne propisuju isključivu nadležnost suda pred kojim se odvija glavni pretres da vrši i kontrolu pritvora nakon potvrđivanja optužnice. U takvoj situaciji se ne doima proizvoljnim stav Okružnog suda iz osporenog drugostepenog rješenja da nije od utjecaja u apelantičinom slučaju koje sudsko vijeće Osnovnog suda je odlučilo o produženju njenog pritvora. Stoga, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o zakonom ustanovljenom sudu pune jurisdikcije, u smislu člana 24. stav (5) ZKPRS, da odluči o činjenicama i pravu u vezi s apelantičinim lišenjem slobode, odnosno produženjem pritvora protiv nje. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantičine navode u vezi s nadležnošću Osnovnog suda da izvrši kontrolu opravdanosti njenog pritvora.
31. Prema tome, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantičino pravo iz člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3) Evropske konvencije jer je osporeno prvostepeno rješenje donio nadležan sud.
b) U odnosu na navode o promptnosti sudske kontrole apelantičinog pritvora
32. Apelantica ističe da kontrola opravdanosti njenog pritvora nije zadovoljila kriterije iz člana
5. Evropske konvencije jer Osnovni sud nije poštovao zakonski rok u smislu odredbe člana 202. stav (1) ZKPRS.
33. Naime, sudska kontrola pritvora mora biti automatska i ne smije zavisiti od prethodnog zahtjeva pritvorene osobe (vidi Evropski sud, Vakhitov i ostali protiv Rusije, presuda od 31. januara 2017. godine, predstavke br. 18232/11, 42945/11 i 31596/14, tačka 48. s daljnjim referencama). Takav zahtjev ne samo da bi promijenio prirodu zaštitne mjere predviđene članom 5. stav 3. Evropske konvencije već bi čak mogao poništiti njenu svrhu zaštite – zaštita pojedinca od proizvoljnog lišenja slobode tako što će osigurati da čin lišenja slobode podliježe nezavisnoj sudskoj kontroli (vidi Evropski sud, Lutsenko protiv Ukrajine, presuda od 3. jula 2012. godine, predstavka broj 6492/11, tačka 85). Tekst člana 5. stav 3. Evropske konvencije ne predviđa nikakve moguće izuzetke od tog zahtjeva, čak ni na osnovu prethodnog sudskog angažmana. Drugačiji zaključak bi bio u suprotnosti s jasnim značenjem teksta navedene odredbe (op. cit. Vakhitov i ostali protiv Rusije, tačka 51. s daljnjim referencama).
34. Dovodeći u vezu navedene stavove sa činjenicama predmeta, Ustavni sud zapaža da je apelantici pritvor inicijalno određen rješenjem Osnovnog suda od 1. aprila 2022. godine (potvrđeno rješenjem Okružnog suda od 11. aprila 2022. godine) nakon potvrđivanja optužnice, i to zbog kršenja mjera zabrane koje su joj bile prethodno određene. Nakon toga je Osnovni sud donio rješenje od 12. jula 2022. godine kojim je odbio kao neosnovan prijedlog apelantičinog branioca od 8. juna 2022. godine da joj se ukine pritvor. Navedeno rješenje je potvrdio Okružni sud 27. jula 2022. godine. Vršeći kontrolu pritvora, u smislu člana 202. stav (1) ZKPRS, Osnovni sud je donio osporeno prvostepeno rješenje, koje je potvrđeno osporenim drugostepenim rješenjem. Dakle, Osnovni sud je svoju zakonsku obavezu iz navedene odredbe izvršio samoinicijativno prvi put nakon šest mjeseci od dana kada je apelantici određen pritvor. Međutim, iako je prethodno ukazano da kontrola pritvora mora biti automatska i ne smije zavisiti od prethodnog zahtjeva pritvorene osobe, Ustavni sud zapaža da je daljnja opravdanost trajanja mjere pritvora protiv apelantice bila predmet meritornog ispitivanja pred Osnovnim sudom po prijedlogu apelantičine odbrane od 8. juna 2022. godine. Nesporno je da je taj prijedlog odbrane podnesen prije isteka dvomjesečnog roka iz člana 202. stav (1) ZKPRS od dana prethodnog, posljednjeg rješenja o pritvoru od 11. aprila 2022. godine, ali je odluka Osnovnog suda o tom prijedlogu donesena 12. jula 2022. godine, tj. nakon proteka navedenog zakonskog roka (preko mjesec dana). S druge strane, Ustavni sud ukazuje da je zakonski rok za ponovnu kontrolu pritvora u apelantičinom slučaju bio 27. septembar 2022. godine, računajući od dana donošenja posljednjeg rješenja o njenom pritvoru (27. jula 2022. godine). Iz navedenog proizlazi da je osporeno prvostepeno rješenje od 14. oktobra 2022. godine doneseno protekom 17 dana od dana kada je trebalo biti doneseno, u smislu člana 202. stav (1) ZKPRS.
35. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Tužilaštvo u odgovoru na apelaciju navelo da se kašnjenje od „samo 17 dana“ u vršenju kontrole apelantičinog pritvora ne može smatrati prekomjernim i rezultirati kršenjem člana 5. Evropske konvencije. Međutim, suprotno razumijevanju Tužilaštva, nepostupanje suda u skladu sa zakonskim rokovima kod kontrole pritvora ne potpada pod nepravilnost, odnosno propust koji se naknadno može ispraviti, u smislu člana 5. stav 1. Evropske konvencije (mutatis mutandis, Hađi protiv Hrvatske, presuda od 1. jula 2010. godine, broj predstavke 42998/08, tačka 24. s daljnjim referencama). U tom smislu, Ustavni sud ponovno podsjeća na obavezu da se, u redovnim vremenskim intervalima, preispita opravdanost produžetka pritvora i da ti vremenski intervali ne pređu zakonom propisane rokove (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-593/22 od 20. aprila 2022. godine, stav 28, dostupna na www.ustavnisud.ba). Shodno tome, u odsustvu odgovarajućih provjera zakonitosti apelantičinog pritvora, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju neopravdano kašnjenje od 17 dana ne ispunjava uslov „promptnosti“ propisan u prvoj rečenici člana 5. stav 3. Evropske konvencije. Također, navedeni propust u apelantičinom slučaju nije konzistentan ni sa svrhom člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, koja štiti osobu od arbitrarnog pritvora.
36. Ustavni sud, stoga, zaključuje da u odnosu na obavezu periodične sudske kontrole (revizije) pritvora u konkretnom slučaju postoji kršenje prava iz člana 5. stav 3. u vezi sa stavom 1. tačka c) Evropske konvencije.
VII.Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. u vezi sa stavom 1. tačka c) Evropske konvencije kada Osnovni sud nije u roku propisanom članom 202. stav (1) ZKPRS izvršio kontrolu opravdanosti apelantičinog pritvora.
38. S druge strane, Ustavni sud smatra da ne postoji kršenje člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3) Evropske konvencije kada je u postupku kontrole opravdanosti apelantičinog pritvora odlučivao nadležan sud.
39. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantičin zahtjev za donošenje privremene mjere.
41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić